Mitološke priče - dobri i zli duhovi (3)

- Dabogda rodila đavola - kleo je svekar snaju udovicu, kad se zaljubila u njegovog najamnika Glušca i za njega se udala. Svekrovo prokletstvo i svekrvino zlostavljanje trudne snaje otjerali su je da se porodi na svježoj košavini noću "među pospane kosce." Bilo je to 1774. kada je na mjesečini družina kosaca "pozdravila dolazak na svijet novorođenčeta"

Bilo je to u ljeto 1774. za vrijeme koševine na Koritima, "u izvjesni petak i određeni čas..." Udovica iz familije Guzina, noću na nepoplaštenoj livadi rodi bezobličnu kesu u kojoj je nešto migoljilo. Videći šta se desilo, jedan razbuđeni kosac iz sela Zvijerina (kod Bileće) skoči, uze kosu sa šljive džanarike i razbuči onu kesu (posteljicu). Iz nje zaplaka dijete... Bio je to Mato Glušac, najslavniji zduhač i prorok Hercegovine i Crne Gore do dana današnjeg ---------------------- Niko ne spori da je najveći hercegovački i crnogorski prorok, vidar i travar Mato Glušac na svijet došao "izvjesnog petka u određeni čas" 1774. godine u selu Korita između Bileće i Gacka, ali okolnosti pod kojima se to odigralo poprilično se razlikuju. Njegovi su korijeni po ocu iz Markovine zaseoka Gliščevine, pa mu je otuda i prezime Glušac iz crnogorske Katunske Nahije. Glušci su, bilježi beogradsko "Vreme", "u krvi uskočili u turski Nikšić, a odatle kao turski panduri naseljeni na Koritima 1773. godine". "Matov otac bio je u najmu kod jednog Guzine, koji je živio u Koritima. Ovaj je imao snahu koja je ostala udova i nije se htjela udati za dvanaest godina. Svekar je nudio da se uda, ali ona je odbijala iz poštovanja prema njegovoj kući. Dvanaeste godine zaljubi se u najamnika Glušca i uzme ga za muža. Guzinu je bilo sramota da se njegova snaha uda za najamnika, pa je kleo: "Dabogda rodila đavola!" Prve godine ona rodi Mata". Čudo pod Troglav planinom No u "Crnogorskoj hronici" Novaka Kilibarde tog svekra i nema, "od nešta je nestao" (po svoj prilici pod zemlju ga je otpremila njegova žena koja bijaše vještica), a svekrva teroriše trudnu udovicu u Koritima. Jedne noći, ljeti, kad je sijeno košeno, osjeti ova udovica, rodom iz Banjana najvjerovatnije iz Donjeg Tupana - da će imati dijete... Ne smjede ići zloj svekrvi, no zađe među pospale kosce iz bilećkog sela Zvijerina, u blagoj noći punoj mjesečine. Nije se dugo mučila, rodi dijete, onako stojeći - na pokošenu i nepoplaštenu livadu. Trgnu se iz sna jedan Zvijerinac i imade šta vidjeti: skamenila se žena na mjesečini - pred njom se crveni kesa u kojoj nešto migolji, ali ništa se ne čuje! Zadrhtala udovica kao prut na vodi: vidi nije rodila dijete nego bezobličnu kesu. Razbuđeni kosac zgrabi kosu s džanarike, presiječe pupak i oslobodi Banjanku bremena. Istom kosom razbuči onu opnu, kesu, a iz nje zaplaka dijete!!! S tim plačem nestade opne, kao da je nije ni bilo. Pričao poslije Zvijerinac da je opna poletjela kao oblačak i digla se prema Mjesecu. Činilo se kao da je baš njemu pala ta, sad providna marama, na korićke sjenokose, pa mu se u mirisnoj noći vraća. A dijete produžilo da plače, kao što plaču sva tek rođena djeca. Vidjevši da je rodila dijete, a ne kesu, osmijehnu se udovica sinu, pa Mjesecu. Kosac podviknu na družinu da ustaju i pozdrave novorođenče. U to izmili svekrva iz kuće, ali Mjesec se naglo povuče za Troglav planinu. Za tren-dva smrče, a u isti čas zalajaše svi korićki psi. Za njima riknuše svi bikovi, zarzaše pastuvi, pa čim se oni utišaše mekim letom poletješe sove i ćukovi kroz omeđine i razvaline, a malo potom seoski pijetlovi klepnuše krilima i ujednačeno zapjevaše. Zabijelje se praskozorje sa istoka. Svekrva tek tad priđe koscima, reče da zakolju najboljeg jarca iz njenog tora, onog crnog, bez biljega, predvodnika pa iznese rakiju pečatliju. Zamirisa jarac s ražnja, zamirisa rakija, ali niko iz Korita ne dođe da vidi novorođenče koje treba da produži kućnu lozu. Niko nije htio doći zbog zle svekrve. Bješe to navodno žena koja može pogledom ustrijeliti orla pod oblacima. Mogla je, kazivalo se, pomusti tuđu kravu motreći je, bolje nego da je uhvati za vime! Šuškalo se da je rođenom sinu iščupala srce iz njedara. I dok su Zvijerinci halapljivo jeli, Korićani se pitahu: zbog čega se vještica tako naglo umilostivi. Sprva, kako pričaše pokojni Petar Nikolin, na djetetu se ništa nije primjećivalo. Bješe kao i druga djeca, sve dok mu nausnice ne zagaraviše i glas ne okrupnja. Poče tad u suton nestajati, pred sami sunčev zalazak... a majku stade razjedati sumnja. U početku je mislila kako joj mrena prekriva oči, zatim se noću budila i sve joj je češće dolazila u misli noć kad ga je rodila. Čovjek noćnih tmina i urvina Nije tu bilo pravila, nije se to svaki dan dešavalo, minuo bi kad i mjesec dana a Mato bi bio u kući. I taman kad bi majka zbog toga Bogu zahvalila, iščezao bi. Nekad za tri dana, nekad za sedam. Riječju - nije se znalo kad će se izgubiti, ni kad će se vratiti, a priča o čudnom momku Glušcu i patnji njegove majke, koja iz dana u dan vene, krenu tiho, pa sve glasnije, duž cijele granice između Hercegovine i Crne Gore. Na majčin nagovor da se ženi, ne odgovaraše ni sa da, ni sa ne. S vršnjacima se više ni u kakvu igru i zabavu nije upuštao, ni u bacanje kamena s ramena, ni u cvikanje, ni u igri prstena. I kad je bio s njima vidjelo se: misao mu je negdje drugdje. Kad minuše još neke godine, podno Troglav planine primijetiše - kako dani kračaju češće ga nestaje. Govorilo se da Mato Glušac nije čovjek dnevnih vedrina i ravnina, no noćnih tmina i urvina, ne grije se on na suncu, nego na mjesečini! Obreo se tamo gdje mu se niko nije nadao. Viđahu ga i na Cetinju i u Nevesinju i po Primorju i na katuništima po Troglavu i travnatom Volujaku. Poslije majčine smrti, kuću je potpuno zapustio. Nikad na njoj raženi krov nije zamijenio... (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.