Mitološke priče - dobri i zli duhovi (2)

- O, oh pogibije - jeknu Mato Glušac i prenu se iz dugog sna u Radinoj kući, gdje je svratio da se ogrije i prenoći "jedne grdne zime". Usplahiren, domaćin viknu: "Šta je, Mato, ako boga znaš? Ko izgibe?" - unoseći mu se u lice da ga bolje čuje.

Prepuštamo čitaocu tok priče Radovana Tunguza Nevesinjskog, kako ju je, preuzevši je od Stojana Kovačevića, unio u svoju najbolju pripovijetku "Zduhać". Jezik smo u njoj djelimično osavremenili, ne bismo li je čitaocu približili. "... Bilo je to jedne grdne zime, snijeg pritiskao hercegovačke planine, rekao bi: nikad neće iskopnjeti, i toliko dodijao da čovjek ne može da zamisli da je ikad bilo kopno, kako bješe tada. I najdublje doline i jaruge zasute. I linijama, kuda su nekad samo ptice proletjele, sada poskače šumska zvjerka i ostavlja šarene tragove po snježnoj površini. Drvlje utonulo u debele smetove, pa došla brda obla kao iz sira istesana. Mećava vije dnevno-noćno, gradi smetove, ruši staje i obore, otiska lavine, mrzne putnike, probada stoku - ne da oka otvoriti. Kurjaci u čoporima krstare između sela, dozivaju se i hajdučki pripremaju busije iščekujući plijen, konja il' junaka, il' stado bjelorunih ovaca i koza muzara. Noću čuješ kako lisica štekće prikradajući se kokošinjcima dok je torni psi ne osjete i basistim lavežom otjeraju. Čudak iz mraka: Veče naginje, oblaci obujmili horizont, kao bijelu zjenicu. Iz njih čas polijeću zvjezdaste pahuljice snijega; čas se ospe hladan pljusak susnježice, čas, pak, dolje sa zemlje pršti prhutljavac pod suvim fijucima raspomamljenog vjetra, koji obrće - sad vlagom s juga, sad surovom hladnoćom sa sjevera. Iglenasto inje probada mlade šumske grančice. Nigdje žive ljudske duše da se promoli; sve se to skupilo u svoje kućerke pa se grije uz debele klade i troši sabranu zimnicu koliko je kome Bog dao i slučaj i trud donio. Dok negdje oko večernje molitve, taman ukućani večerali, a pred kućom Rada Kovačevića u Srđevićima zazva čovjek: - Oooo domaćine! Otvaraj!... Rade pritrča, odškrinu vrata na kolibi, nadvi ruku nad čelom i zagleda se u pomrčinu, u jedan crni predmet, koji bi, kad se ne bi micao, mogao zamisliti kao kakvu panjinu, kao čovjeka i životinju. - Ko je? Naprijed! Šta si stao? - zavika Rade s praga i pomače se da namjernik uđe. - Evo ja, Rade. Zar me ne poznaješ? - javi se gost, ušavši unutra. - O, ti si, Mato. Odakle sad, po ovom kijametu i nevremenu - začudi se Rade. - Ne pitaj, no podstakni vatru, promrzao sam, pa mi prostri! Nešto mi je... onako, znaš. Ma požuri, ako želiš dobro bratu hrišćaninu! - naredi Mato, pa se primače ognjištu. Domaćica mu skine struku, bješe se ukočanjila od mraza i pobijeljela od snijega, te je objesi da se raskravi, pa mu izu obuću, stavi uz vatru da se suši. Mato se raskreči nad ognjem, te mu se otopiše zamrzli vrhovi od perčina i ledenica od brka, raskravi gunj koji skide sa sebe, i poosušiše gaće. Uto Rade namignu na domaćicu, te ona prostrije slame, a po njoj raširi pokrivač. Mato se opruži koliko je dug i širok... Čim leže, proteže se, podavi ruke pod vrat, prevrnu očima pa se umiri da ga strašno bješe pogledati. Rade se sjeti šta je, pritrča i pokri ga ponjavom, džarnu vatru, nabaca novih cjepanica na ognjište, te zapovijedi djeci da se ne primiču zduhaću - da se ne bi prestravila. Biće belaja - A, ho! Ovo je zli čas za nekoga. Biće belaja, vidim - prošapta domaćin domaćici, liježući s druge strane vatre. Pospaše. Svanu. Ukućani se ispodizaše. Mato spava. Prispje ručak. Mato spava. Niko ne smije ni pokušati da ga budi. Opet se smrknu. Mato spava. Prispje večera; ukućani večeraše. Mato spava. Ovlada noć. Čeljad opet polijegaše. Mato spava. Opet se razdani, domaći poustajaše. Mato spava. Tek negdje oko podne zduhać se povrtje, kriknu, đipi kao mahnit, a izbeči ona dva crna oka kao avet: - O-oh pogibije! - jeknu. - Rade, brate! Vidje li? Ah, zalud mi muka! Umalo i glavom ne platih, a ne mogoh pomoći. Izgiboše! - Šta je, Mato, ako Boga znaš? Ko izgibe? - viknu Rade usplahireno, zinu, unoseći se Mati u prsa da što bolje čuje šta će kazati. - Manojlovići pod Ključem (kod Gacka) - odgovori Mato, snužden. - Znaš da je pokojni Vuk Manojlović išao s nama. Sjećaš li se one zle zime prije deset godina, kad umalo sve ne propade da ne bi Vuka i one naše djevojke iz Golije planine. Njih dvoje nadjačaše primorske vjedogonje (zduhaće) - i preoteše im dobru godinu. Zato su mu zle zduhe bile dušmani, njemu i njegovu svakome. Evo, sad mu se osvetiše: oboriše mu lavinu na kuću, pritiskoše i ženu i djecu i stoku. Ništa mu živo ne preosta... Njih trista, a ja sam Otkako legoh, sve dosad se bih i gonih sa njima, ali gdje ćeš ti na kraj izaći sa đavoljom silesijom! Njih trista, a ja sam, a niko mi nema da priteče u pomoć. Tukosmo se svačim što nam je dolazilo do ruku: kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim točkovima, vodenim kapima, drvljem, kladama, korijenjem... Koja vajda! Primorke mi preoteše, pa i pobiše onu zlosrećnu čeljad. Prokleti da su. Oh, do Boga!.. Pošto dobro pojede, Mato se opremi, priteže opanke, uprti torbu, uze čudotvorni štap, i krenu. Nudio ga Rade da ostane, uzalud. On zahvali na dočeku i ode kao prebijen od žalosti. Vrijeme se bilo stišalo; vjetra ni za lijeka, snijeg se usidrio, oblaci potanjčali i razmakli, a pokoji se komad neba kadikad ukaže. Dan, kao zimski, lijep. Nijedan se suvi listić nije pomjerio, pa ni slamka na krovu kolibe. Sustopice za Matom izašao je i Rade iz kuće. Kako izbi na prag, zastade u čudu. U snijegu cijelcu, u smjeru kojim je Mato otišao, samo se prtina i trag od deset stopa i koraka vidio: dalje nigdje ništa. Kao da je putnik u zemlju propao ili u oblake odletio. Zduha kao zduha! Ko ti još njene puteve može dokučiti! I zaista, sutradan stiže glas: lavina je pritisla kuću Vuka Manojlovića, ugušila mu ženu, djecu i svekoliku stoku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.