Mitološke priče - dobri i zli duhovi (10)

U Hercegovini priče o Zmaju su sadržajnije: on je i ognjeni zmaj, bljuje vatru kad se razbjesni, i kradljivac djevojaka koje obljubljuje. U Hercegovini živi predanje o karanđolozu, demonu kojim se plaše neposlušna djeca. Kučibabe su stare ružne babe koje čuvaju "cisterne" vode - lokve, čatrnje - u krševitim krajevima, gdje je voda dragocjenost

Pod uticajem evropske i azijske mitologije, pa i straha neplivača od prilično rijetkih stajaćih voda u hercegovačkom krasu, isprele su se mnogobrojne priče i pjesme o ogromnim aždajama (aždahama), pa i onima sa više glava. No, sve su te priče i pjesme ostale na nerazvijenom; gotovo neprilično niskom nivou, rekli bi oni koji su poslije čuli halabuku, oko Nesi, čudovišta u škotskom jezeru Loh Nes za kojim se traga. Zmaj je, takođe, zmija - ali krilata, koja leti ispod oblaka, "dok sve iz nje varnice skaču". Drugi su skloniji da tu leteću zmiju porede sa gigantskim ružnim gušterom, koji bljuje vatru. Po Hercegovini i sad se za pjeva stara pjesma: Zmaj proleće s mora na Dunavo, I pronese pod krilom đevojku, Pod drugijem ruho đevojačko. Traži hlada đe će počinuti I đevojci lice obljubiti. Nađe hlada na vrh Romanije. Tu je krila svoja odmorio I đevojci lice obljubio. A jedino preživjelo predanje o zmaju (i ono u rudimentiranom obliku) zatičemo u kući ovčara Zdravka Samardžića iz Ljutog Dola kod Berkovića. Priča nam da je u velikoj pećini, više kuće, u kamenim gredama ispod Trusinskog polja, kao mališan pronašao nekakve ogromne kosti. Odmah se, veli, vidjelo da nisu ljudske. Djedova priča - Djed mi je rekao - to su zmajeve kosti! Tu je nekada davno, vrlo davno, živio ognjeviti zmaj od koga je strepilo cijelo selo. Krao bi djevojke iz Ljutog Dola, odnosio ih gore u stijenje, da ih obljubi...Svi su ga se bojali. Kad bi ga obuzeo gnjev kroz vrata pećine rigao je vatru. To je bio znak da svi moraju ostaviti i poljske i brdske radove i panično bježati u kuću. Teško onom ko bi se vani zatekao, kad on, nakon riganja vatre iz pećine, uzleti...Trajalo je to godinama i onda jednom, iz neobjašnjivog razloga, iznutra se čuo huk, a ognja na vratima pećine nije bilo. Huk je iz stjenjaka dopirao još nekoliko dana, pa se sve smirilo... I dalje dugo niko nije smio da zaviri unutra, da vidi šta se dogodilo... Saznaće se kasnije da je njegovo hukanje bilo, u stvari bilo moranje. Bio je to, vele, posljednji hercegovački zmaj. A meni su, nastavlja Zdravko Samardžić, čim sam one velike kosti iz pećine donio kući, naredili da ih odmah vratim gore, odakle sam ih uzeo, da ne nanesem nesreću, kugu i glad na našu porodicu. U zmajeve i zmajevite ljude ne vjerujem, kaže ali poslušao sam djeda i ukućane. A čitao sam na srednjovjekovnim spomenicima - stećcima, oko Dabarskog polja, gdje često piše: "Putniče ne tikaj u me, bićeš proklet, takneš li me!" Nijesam se bojao zmaja, nego moći mrtvih. I sad se bojim - nikad ne tičem u kosti mrtvih... Hercegovci ne znaju za karakondžule, isključivo ženske demone česte u južnoj i sjevernoj Srbiji, "ružne, veoma stare babe s rogovima, dugim noktima i gvozdenim zubima". One noću jašu čovjeka po selu i kroz rijeku i tako ga strašno izmuče da je do danas ostala izreka za nekog izmučenog - kao da su ga karakondžule jahale". U Hercegovini živi predanje o karakondžulinom muškom parnjaku (manje poznatom demonu) - karakondžolozu, koga su u ovoj kraškoj regiji zvali - karanđoloz. Posebno su ga se strašila djeca poslije bapskih priča. A opisivale su ga kao "neobičnog čovjeka, sveg šarenog i svijetlih očiju, koji, hodajući nasumice od sela, do sela nosi ogromnu štapinu i njome tuče neposlušnu djecu". Priča o njemu iz davnina, prenošena s koljena na koljeno čuje se i danas kao opomena djeci: - Ako ne budeš slušao, odnijeće te karanđolozi! Opasna i ružna baba - kučibaba u Nevesinju, Gacku i uopšte sjevernoj Hercegovini bila je kopneni demon. Kučibabom su tamo majke strašile djecu da ne idu po mraku, prijeteći da će ih sresti "stara ženetina kučibaba koja ima dvije vrećetine pa neposlušnu djecu kupi i nekuda odnosi. Južnije, oko Ljubinja, u ljutom i bezvodnom kamenjaru, gdje su mahom ljudi odrastali i umirali kao neplivači, vladao je veliki strah od voda. Zato su stariji plašili djecu da ne idu čak ni do rijetkih lokava - vodopojilišta za stoku, koje su davno ozidali Rimljani na ovim stranama. Isti smisao ima i upozorenje djeci da se ne nadviruju na čatrnje - kamene i betonske cisterne s vodom oko kuća. Kučibaba čuvar voda Govorilo se da na dnu svake "lokve" i čatrnje spava, kao vještica ružna baba - kučibaba. I iz sna je prene samo sjenka djeteta koje se nadnese nad vodu. A kad spazi djetinju sjenku, ona hitro trgne svoju šljuku i zakači je dijetu oko vrata i povuče ga sebi. Koliko su ovakva zastrašivanja uticala na nemirnu djecu - ne zna se, kao što se ne zna da li se smanjilo dječije skitaranje oko lokava i čatrnja. Ali poruka ima prvenstveno ovakvo značenje. Kučibaba, govorila je to čak i potpisniku ovih redova, njegova baka Milica, "drži vlast nad ono malo naših voda - koje, osim odraslih, niko ne smije zahvatati!" Manje opasna baba je - Babaroga. U raširenom vjerovanju ovo strašilo je krezuba baba nakaznog lica sa rogom na glavi. Babaroga je u osnovi podvrsta ženskog bauka (Ridikule); obično stara, pogrbljena i ružna - zbog čega je često brkaju sa vješticom. U suštini je nezlobna. (Nastaviće se) Umalo žrtva Evropa je imala grozomornija iskustva sa vješticama na početku 17. vijeka. Tako je između 1615. i 1629. u švapskom seocetu Vajl spaljeno čak 38 žena pod optužbom da su vještice. U manijakalnom lovu inkvizitora na one koje su im bile sumnjive, lomaču je za dlaku izbjegla Katarina Kepler, privedena zbog bavljenja vidarstvom. Svojim vezama iz pritvora ju je izvukao njen sin Johan Kepler (1571-1630), koji će postati poznat njemački astronom, matematičar i fizičar, utemeljivač nove astronomije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.