Mitološke priče-dobri i zli duhovi (1)

Zduhe, stuhe, zduhači, stuvači, vile, cikavci, drekavci, proroci, vještice, zmajevi i drugi izrazi u Hercegovini, Crnoj Gori, Primorju i Sandžaku nazivi su za dobre i zle duhove

Pravo ću ti reći - iste su kao ptice, imaju bijela krila i lete, a nisu prave ptice no zduhe - opisivao ih je stari ratnik Stojan Kovačević nekada davno na posijelu u gatačkom selu Srđevići. Ima ih, veli, dobrih i rđavih koje se otimaju za carstvo nad morem i zemljom i vojuju jedne protiv drugih. Lokalni stanovnici, čije interese zduhe brane, svrstavaju ih u red svetaca i anđela Jeste li čuli za ljude čije duše napušataju tijelo i bore se visoko u oblacima. To su lokalni demoni koji brane ljetinu i rod jednog kraja i čuvaju je od drugih demona sa strane. Mato Glušac (1774 - 1870) iz Korita, između Gacka i Bileće bio je najveći među njima... Slava mu ni do dana današnjeg nije minula u Hercegovini i Crnoj Gori. Živio je 96 godina, upamtio četiri crnogorska vladara, svašta doživio, vidio - i najavio... Zduhe, stuhe, zduhači, stuvači... razni su izrazi u Hercegovini, Crnoj Gori, Primorju i Sandžaku za lokalne demone koji se po ružnom, olujnom vremenu, visoko u vazduhu, u oblacima, bore da sačuvaju poljsku i stočnu plodnost svoga kraja, od tuđih stuhača koji hoće da im je otmu. Oružja su im ugarci, nagorjeli s obje strane, slamke, vodene kapi; bukovo lišće, zašiljeno pruće, a naročito metla s kakvog obližnjeg gumna... Svaki stuhač nosi kabao i varićak, s ciljem da svoje sudove napuni berićetom za tu godinu, ali i da sličan kabao i varićak otme od druge - neprijateljske strane. Lokalni stanovnici, za čije se interese bore, drže ih i stavljaju u isti red sa svecima i anđelima sa kojima se, kažu stuhači, često sastaju. Ko može biti taj dobri lokalni demon? Čovjek, mladić, čak i najmanje dijete... ali isto tako i životinje - naročito pas, te konj, pijetao, ovca, goveče... pa i muva. Slikovit opis zduha Stuhači se obavezno rađaju u košuljici "u izvjesni petak i određeni čas", a za vrijeme onih sukoba u oblacima, dok nerijetko vode oblake u vidu orla, borbu vodi samo njihova duša, a tijelo spava. Početkom prošlog vijeka slikovito ih je dočarao danas manje poznati hercegovački pisac Radovan Perović Tunguz - Nevesinjski (1878 - 1944), prenoseći svjedočenje starog ratnika Stojana Kovačevića sa posijela u gatačkom selu Srđevići, u trenu kad je surovu planinsku noć prosjeklo čudno ciliktanje, a guslaru stala riječ u grlu... - ...Nisu to ptičurine - zaključiće Kovačević - no prave pravcate zduhe. Ja ti velim. Ja znam, koji sam ih svojim očima gledao, kao sad tebe. Pravo ću ti reći: iste su kao ptice; imaju bijela krila, žute noge i crven kljun. Lete kao ptice, ama ne cilikću kao ptice - no zvižde kao čobani kada prikupljaju stoku. E, to, znači, nisu prave ptice no zduhe, to jest - u ptice pretvorene duše zduhovitih ljudi! A da su ptice kao obično ptice ne bi letjele po zlom vremenu i to po noći, no kad je lijepo i po danu kao i ostale. Ima zduha dobrih i rđavih. One se otimaju za carstvo nad morem i zemljom. I vojuju jedni protiv drugih kao ljudi. Teško onom kraju i plemenu čije zduhe podlegnu: i rod i berićet i stoka i sve će im propasti - i preći na stranu onih koji nadjačaju. Pričao mi je pokojni otac, nastavlja Radovan, da su jedne zle zime popadale zduhe na naše staje; i sam Bog zna šta bi bilo da se nije prisjetio i pritrčao (a skinuo kapu i zakumio ih Bogom i svetim Jovanom i solju i hljebom) da mu se okanu siromašnog imanja. Zduhe bjehu od onih dobrih te, bogami, u taj čas odlete u drugom smjeru. I još nešto, za ime Božije, kako koja (zduha) zvizne tako će ovca zablejati a koza zavečati - kao na čobanski zvižduk kad ih vabiš na solilo... a Bogami znam i ljudi koji su se u njih pretvarali.... Znam i Mata Glušca, kako da ne! Pamtim ga još otkako sam ovolicni bio (pokaza unuče u krilu). Odrasli smo zajedno. To bješe najglasovitiji zduhać u Bosni i Hercegovini. Mnogo pamtim šta je radio. Kao da je juče bilo. Čudan čovjek bi taj Mato Glušac (1774 - 1870) - isticaše Stojan Kovačević: - Bješe to slota od tijela: visok koliko najviši đipac, kad ide samo se gega - plećat, koštunjav, mršav u licu, velikih usta sa zavraćenim usnama, mrke puti, čupave crne kose, crnih brkova... Uvijek sanjivih očiju iz kojih su bile neka osobita svjetlost i jedinstvena divljačnost, a sve to još strašnijim činjahu duboke i nagomilane bore po zaobljenom velikom čelu. Suhe mu jagodice bjehu iskočile, a ispod njih se čak do podbratka protezahu tri-četiri brazde slične presahlim koritima krivudavih potočina. Oblačio se kao i ostali Gačani. Sukneni gunj, lanena košulja, crveni čohani kratki prsluk, kanica, silah, pelengaće, dokoljenice, opanci s čarapama, fes sa čalmom oko glave i ćilimče - bjehu mu svekolika odjeća i ljeti i zimi, i radnim danom i svecem. Nikad nikakva oružja nije pripasao, sem britvice o kaišu o bedri, i kojom na svakom javoru, na koji bi u planini naišao, zarezivaše krstiće i nekakva "Solomunova slova". Za pojasom je uvijek držao trud, kremen i ognjilo u kresivači; tamjan, malo voska i pamuka sa svetog Vasilija Ostroškog (od Nikšića) u jednoj vezenoj marami i čitav zavijutak kojekakvih trava i vračarija. Išao - slijedio, stajao - hodao, ležao - bdio, uvijek je lijevom rukom brojao crnu brojanicu, a u desnici držao tisovu toljagu s krstastom ruknicom. Ona mu bi kao nekakva mađioničarska palica i, kao Mojsije među Egipćanima i Izraelcima, i on je njom među hercegovačkim Srbima i Turcima čitava čudesa počinio. Pogled kao munja I mlado i staro, i siromah i bogataš, i Srbi i Turci su ga uvažavali i rado dočekivali. Znali su da je jedan od vođa dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, neće dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu štetu učine... Istina, bilo je žena koje su djecu, mladost, telad ili ždrebad, krile ispred njegovih očiju. Jer, - dešavalo se da kakvo mladunče samo kad se jednim jedinim pogledom sretne s njegovim pogledom oko u oko odmah "izvrne". Ustrijeli ga kao munjom posred srca! Nikad se nije ženio. Živio je sam. Išao je po Hercegovini i Crnoj Gori, gatao, vidao, priticao u pomoć gdje je nevolja, živio od milostinje, nikad u torbi više od hljepčića nije imao. Ma kakvo dobro da ti je učinio, ma koliko ga ti nagonio, nikad ti više ne bi uzeo od onoga što pojede i popije. Zato je uvijek bio svačiji, a svako i svačija kuća u svako doba - njegova. Žarko JANjIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.