Jelenko Janjić, prvi akademski slikar u istoriji Višegr

Svako pojašnjavanje umjetničkog djela je suvišno. Nije to neka nova literarno-slikarska tehnika, rekao je Janjić

VIŠEGRAD - Još kao dijete uživao sam u igri sjenki. Onih koje su treperile u mrtvajama rijeke, u kojima su se odslikavali vrhovi jošika, vrba i joha, onih na Butkovim stijenama kad sunce krene ka smiraju i prepolovi kamene gromade vidljivom crtom i onih koji ćupriju u ogledalu Drine preslikavaju toliko vjerno da se, ako se pažljivo pogleda, vidi još jedan most, ali onaj izvrnut naopačke, ali opet lijep i neuništiv u svojoj ljepoti - govori Jelenko Janjić, slikar iz Višegrada. Ta igra svjetla i sjenke, tajanstveni obrisi svjetlosti na rzavskim bregovima, konture starog mosta u ljetnim jutarnjim izmaglicama i mirnim predvečerjima, razlijevanje boja drinskom dolinom na izdisaju jeseni opredijelili su dječaka iz sela Dušča kod Višegrada da studira slikarstvo u Sarajevu i postane prvi akademski slikar u istoriji Višegrada. Atelje ovog slikara ispresijecan je čamovim gredama u potkrovlju njegove porodične kuće u Dušču. Ćuprija sa svojih jedanaest veličanstvenih lukova, pejzaž iz prikrajka sela, portreti nepoznatih ljudi, djece, djevojaka sa širokim osmijehom i širom otvorenim zjenicama, samo su neke od slika koje ćete zateći u ateljeu. Janjić je slikar ćutnje. On je umjetnik koji ne govori o svom djelu i slikama. Kaže, da se drži one Andrićeve misli "U ćutanju je sigurnost". - Šta da pričam o svojim slikama. Moje je da slikam, a slike sve govore. Svako pojašnjavanje umjetničkog djela je suvišno. Nije to neka nova literarno-slikarska tehnika. Zadatak slike je da u onom ko je gleda izazove emocije - kaže kratko Janjić. Sa Janjićevih portreta, koji tako izgledaju kao da su zidani od najsitnijih komadića kamena, pažljivo složenog i utisnutog uljanim bojama u platno vidljiva je usamljenost lika. - Ima jedan naročito težak zadatak kod izrade portreta, jedna velika muka slikareva, a to je izdvajanje lika iz svega onoga što ga okružuje i vezuje za ljude i okolinu... Naslikan ljudski lik je sam, okovan, izdvojen jednom zauvek, jer portret nema ni oca ni majke ni sestre ni deteta. On nema kuće, ni vremena, ni nade, često ni imena - napisao je Ivo Andrić u eseju "Razgovor s Gojom". Ovaj višegradski umjetnik, čije su slike cijenjene i poznate ne izlaže na izložbama, niti ih sam organizuje. - Kome trebaju moje slike, ko ih cijeni, sam će pokucati na moja vrata, vidjeti ih u ateljeu ili kupiti - rekao je Jelenko Janjić. Janjićeve slike gledaju sa zidova mnogih porodičnih kuća i stanova u Višegradu, okolnim gradovima, ali i na prostorima bivše Jugoslavije, pa i u mnogim zapadnim zemljama. R. TASIĆ PORTRET Janjić je u svom rodnom gradu prepoznatljiv po dugoj kosi, stalnom mjestu za stolom u jednoj od višegradskih kafana, po provjerenim i njemu sličnim drugovima koji satima tu s njim sjede i pričaju o Andriću i životu. Profesor je u srednjoj školi "Ivo Andrić", omiljen kod djece i kolega. Živi tiho, nenametljivo, a plijeni snagom svog lika, kao i njegove slike na slikarskim platnima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.