Jasenovac (15)

Velika potražnja raznog građevinskog materijala, čije je korišćenje bilo nezamislivo bez kreča, podstakla je ustašku vlast da predratne dubičke krečane pretvori u svoj proizvodni pogon sa radnom snagom robijaša iz Jasenovca i Stare Gradiške.

Njemačko nacističko iskustvo u korišćenju besplatne radne snage za potrebe njene privrede korišćeno je i u ustaškoj državi, koja je u organizaciji jasenovačkog logorskog kompleksa imala i svoje ekonomije. Koliko je poglavnikovo "gospodarstvo" profitiralo od robovskog rada - ne zna se, ali je on primjenjivan da bi se zadovoljila potražnja. Naročito se osjećala potreba za građevinskim materijalom u čijoj strukturi je kreč bio važan element. Višegodišnje iskustvo za njegovu proizvodnju postojalo je u dubičkom području na Baniji u blizini Jasenovca. Ovdje su prije rata radile tri peći u vlasništvu Dubičanina Jove Biukovića. Šefu Uprave logora pri Ustaškoj nadzornoj službi, Vjekoslavu Maksu Luburiću, gotovo se nudila ideja da tu osnuje još jednu "filijalu" jasenovačkog sistema masovnog uništavanja ljudi. Ustaško gubilište Tako su Dubičke krečane sredinom 1942. godine pretvorene u ustaški proizvodni pogon i gubilište. Nalazile su se uzvodno dva do tri kilometra od Hrvatske Dubice do Kostajnice s lijeve strane rijeke Une i puta koji je povezivao ova dva mjesta. Dvadesetak kilometara od Jasenovca bila je razdaljina koja nije predstavljala teškoću u komunikaciji i kontroli centra smrti sa ovom njegovom "ispostavom", obezbjeđivanom s pedesetak pripadnika "Druge bojne Prvog ustaškog obrambenog zdruga". Pošto nije bilo sistematskog istraživanja krečana, tim poslom se samoinicijativno bavio kustos nekadašnjeg Spomen-područja Jasenovac, Stanko Ćosić. Između ostalog on je zabeležio: "... Jasenovačke ustaše su bodljikavom žicom ogradile kuću sa štalom pomenutog Jova Biukovića i kuću Ilije Šabalja, stotinak metara niže prema Dubici. Na tom ograđenom prostoru od oko tri i po hiljade kvadratnih metara, kuće su služile kao "nastambe" ustaša, dok je štala bila za smještaj logoraša i stoke: volova i konja s kojima su prevožena drva za loženje peći u krečanama. Preko puta tog prostora sve tri peći takođe su bile ograđene bodljikavom žicom visokom oko tri metra, a do tih peći bila je instalisana uskotračna pruga s vagonetom kojim je dovezen krečnjak iz šezdesetak metara udaljenog kamenoloma. Za cjelokupni tehnološki proces bilo je potrebno tridesetak logoraša, dotjerivanih iz Jasenovca i Stare Gradiške". Kada se "potroši" dogonjeni su drugi. Istražujući Ćosić kaže da je došao do zaključka da je režim prema zatočenicima, prenesen iz jasenovačke ciglane, izražen u velikoj smrtnosti prouzrokovanoj lošom ishranom, prenapornim radom i"zločinačkim nagonima pripadnika Luburićeve "ustaške" obrane. Dubičke krečane bile su "sistem" u malom, po svemu kako je on funkcionisao u velikoj fabrici smrti. Ističe da su one postale mjesto masovnih likvidacija stanovništva sa Banije i Potkozarja, ali i stratište žrtava iz Srema. Došao je do podatka o imenima oko hiljadu pobijenih muškaraca, žena i djece. O zločinima u Dubičkim krečanama, koje su počinile jasenovačke (hercegovačke) ustaše, ima malo izvornih sjećanja. U svojim istraživanjima ovog sistema masovnog ubijanja, Marko Ručnov navodi, između ostalih, i svjedočenje Nikole Bursaća koji je zajedno sa još šestoricom logoraša iz Stare Gradiške prebačen u jesen 1943. godine u krečane: "Prve večeri došao je u "nastambu" dvadesetogodišnji ustaša Šašić s pištoljem u ruci i dreknuo: Diži se, naređujući da svi idemo u "nastup" na sred štale. Ko nije uspio prvi da skoči, bio je zadnji u redu i dobio udarac šakom u lice, cokulom u koljeno ili pištoljem u glavu. Kad nas je postrojio počeo je džepnom lampom da osvjetljava jednog po jednog... Ja sam imao džemper, još u dobrom stanju. Uočivši rekao je: Skidaj to! Tebi i onako ne treba, zagrijaćeš se na kamenolomu s tačkama i krampom. Opisujući život u krečanama Bursać će reći da je to bio pravi pakao. Radilo se od jutra do prvog mraka, ljeti duže, zimi kraće. Posao u kamenolomu, sječa i priprema drveta za peći bio je naporan. Gladni i iznemogli pod stalnim batinama, logoraši su ulagali posljednju snagu da izdrže. Ko nije mogao ostao je u kamenjaru. Po povratku u 'nastambu' - štalu - čekale su ih stjenice, buve i druga gamad. Pijane ustaše navraćale bi noću rado da se "naslade". Po zemlji, u ćoškovima ležali bi logoraši raskrvavljenih glava, polumrtvi i mrtvi od udaraca razbjesnjelih zlikovaca. Krug smrti Zadovoljavanju svireposti nije bilo kraja. Na mučenicima u krečanama pod posebnom "paskom" - prismotrom - divljački su se iživljavali. Zakopavali bi ih u zemlju do ramena u krug oko dobro usađenog oblog stupca, na kome je bila "nataknuta velika alka za koju je privezano tanje brvno sa pričvršćenim komadom željeza na drugoj strani. Logorašima bi zatim bilo naređeno da to brvno guraju u krug čiji bi gvozdeni komad, kao tučak, udarao po glavama žrtava. Tako usmrćeni otkopavani su i bacani u peći krečana. Na lokalitetu dubičkih krečana poslije rata, akcijom samih mještana, obavljena su velika iskopavanja 1957. Među više hiljada lobanja, otkriveno je i oko sto dvadeset dječijih. Iste godine u šumi Mrtvež, udaljenoj udaljenoj oko sedam kilometara od krečana, otkopana je i grobnica sa oko trista lobanja, među kojima je bila i lobanja jedne djevojke partizanke. Pronađen je i konopac kojim je bila obješena, čime je potvrđena ranija priča o njenim stradanju od ustaških dželata. Prije zakopavanja žrtve su prelivane krečom da se neutrališe zadah i leševi prije istrunu. Poslijeratna "sahrana" zemnih ostataka logoraša takođe je svjedočanstvo o stravičnim zločinima u dubičkim krečanama, što potvrđuju i fotografije sanduka lobanje i kostiju, koje su prikupili mještani okolnih sela. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.