Jasenovac (13)

Bezbroj je primjera ustaške svireposti nad srpskom djecom koju su ubijali na razne načine. Govoreći im da ih vode kod roditelja odvodili su ih do iskopane jame i jedno po jedno udarali čekićem u potiljak.

Logor smrti nemilosrdno je uništavao i djecu. Umirala su od bolesti, gladi, iscrpljenosti, najčešće od ruke dželata. Ljudi i žene bili su roblje, prisiljavano da radi do iznemoglosti na nasipima, isušivanju močvarnog zemljišta ili na ustaškim ekonomijama. Djeca su bila beskorisna, teret koga se trebalo osloboditi. Većinom srpska, romska i jevrejska, bila su posebna smetnja, uklanjana pojedinačno i masovno u svako doba i na svakom mjestu. Jasenovački sistem logora prepun je primjera takvih egzekucija. U saopštenju pukovnika JNA u penziji, Bože Švarca, na okruglom stolu u Beogradu, aprila 1996. godine, ostalo je zabilježeno kako je jedan ustaški vojni "dužnosnik" u Jasenovu svirepošću usmrtio dječaka s Kozare. Priča ovog zagrebačkog Jevrejina je njegov lični, stravični doživljaj. Božo Švarc kaže: Četnik, majku mu srpsku "Jedan ustaški oficir je pred mojim očima ubio jedno dijete na način od kojeg me i danas podilazi jeza. Grupa mališana iz Potkozarja je tek bila dovedena u Jesenovac. Djeca slabo obuvena, prozebla, oborenih glava išla su pored zida. Zlikovac je stajao sa grupom ustaša i gledao tu tužnu povorku. Jedan crnomanjasti dječak nije mu bio simpatičan. Rekao je svojim krvnicima: "Vidi ovog u džemperu, to će biti četnik, majku mu j... srpsku! Pozvao ga je i upitao kako se zove, potom ga uhvatio za ruku i počeo da vitla tim mršavim tijelom da bi ga zatim svom silinom tresnuo u kaljugu. Ali to nije bilo sve: u krvnikovoj ruci ostala je dječakova ruka istrgnuta iz ramena. Prizor me je raspametio, dugo sam povraćao žuč. Tu sliku strave nikad neću zaboraviti, živo je pamtim i danas poslije pola vijeka. A prošao sam deset ustaških logora prije nego sam pobjegao u partizane. Ratovao sam sve do oslobođenja Beograda, vidio mnoge užase i patnje, bolove i smrt, ali stradanje malog Bosanca je nešto najgnusnije što sam doživio. Taj bol i danas bode kao igla u srcu. Do mene je tada stigla još jedna krvnikova rečenica: "Srbe je najbolje poubijati dok su još djeca"! Šta se događalo u martu 1942. godine ispred jasenovačkog Logora III, o tome svjedoči Cadik Danon u rukopisu "Jasenovac, priča preživjelog". Opisuje kako su ustaše vodile kolonu, u kojoj je moglo biti od 200 do 250 djece iz transporta bosanskih Srba. Kretali su se prema Velikom polju i jedan ustaša im je govorio da ih odvode njihovim roditeljima. A velika jama je već bila iskopana. Kopali su je zatočenici među kojima je bio i sam Danon. Pošto su se približili na dovoljno odstojanje od mjesta pogubljenja, kako djeca ne bi znala šta im se sprema, ustaška pratnja ih je opkolila, a onda? Danon priča: Čekićem u potiljak "Uzimali su jedno po jedno dijete i po lančanom sistemu dodavali jedan drugome sve bliže jami. Onaj posljednji ustaša koji je stajao uz samu jamu imao je u rukama običan stolarski čekić. Uzimao je jedno po jedno dijete koje su mu dodavali i čekićem snažno udarao u potiljak i bacao u jamu. Poslije svakog udarca čuo se dečiji pisak i tupi zvuk pada u jamu. Zatim kratkotrajna tišina. Ovo sam gledao sa 20 do 30 metara udaljenosti. Kada je mala grupa bila pobijena, jedan ustaša se vratio stotinjak metara udaljenoj velikoj grupi djece i istom prevarom, da vodi djecu roditeljima, poveo sljedeću grupu ka jami. Djeca iz velike grupe nisu mogla da vide šta se dešava pored jame, jer su ustaše svojim tijelima zaklanjale prizor. Gledajući sve ovo, suze su mi navrle na oči. Okrenuo sam se na drugu stranu da ne bih i dalje gledao ovaj užas. Do mene je stajao jedan stariji Jevrejin, takođe jecajući od bola i nemoći. Kažem stariji, jer sam tada imao samo 18 godina, a on najviše 30. Izgledao je kao starac. Podigao je pogled ka nebu i glasno rekao: - Gospode, ako te ima, udari gromove iz vedra neba i ubij ove zlikovce! Nažalost, ništa se nije dogodilo. Sve se desilo kako su ustaše htjele. Tada sam i ono malo što sam vjerovao da postoji "gore", izgubio svaku veru i nadu da išta postoji. Vjeruje se da Bog kažnjava grešnike. Ova djeca sigurno nisu bila grešna. Ustaše su brzo završile svoj posao, jer su u ovome bili vješti. Nama su naredili da zatrpamo jamu. Radili smo do mraka, očekujući da i nas pobiju, jer su ustaše uvijek nastojale da unište svjedoke svojih zločina i zvjerstava. Kad smo završili posao, opet u dvojnim redovima vraćali smo se u logor. Bio sam svjedok nečuvenog zvjerstva, očajan i ošamućen hodao sam kao u transu. Čuo sam glas logoraša koji je išao pored mene. Rekao mi je: - Imali smo sreću da i nas nisu pobili..." Gušenje ciklonom U Staroj Gradišci, jasenovačkoj "ispostavi" smrti, zlo je svakodnevno proždiralo svoje žrtve - starce, žene, djecu. Ustaški bojnik Ante Vrban bio je jedan od zapovjednika i egzekutora. Smislio je da povodom poglavnikovog imendana polovinom juna 1942. priredi krvav pir u jednoj kućici u krugu logora. Oduzeta djeca od majki nagurana su u dupke punu sobu, gdje ih je Vrban pogušio gasom ciklonom. Više stotina njih umrlo je u teškim mukama, dok su druga poskapala u tavanskim prostorijama zloglasne Kule, gdje su bila prebačena po njegovoj zapovijesti. O tome je svjedočila logorašica Đordana Mandić Fridlender na suđenju Anti Vrbanu pred Vrhovnim sudom Hrvatske u Zagrebu jula i avgusta 1948. godine. Njoj i još nekim zatočenicama bilo je naređeno da, tobože, čuvaju djecu. "Zajedno sa djecom bile smo zaključane danju i noću na tavanu, bez ikakve pomoći. Ležala su na podu jedući jedno drugom izmet. Noću bi tužno vapila dozivajući majku da im da vode. A vode nije bilo. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.