Istorija zločina(25)

Nastojanje da se Hrvatska proširi stalna je težnja njenih političara, podhranjivana današnjim velikohrvatskim teritorijalnim pretenzijama. To je bio cilj svih poznatih hrvatskih političkih prvaka.

Velikohrvatske težnje nisu bile prigušene ni kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U novim, u mnogo čemu izmenjenim okolnostima, velikohrvatstvo je ne samo u potaji već i javno ispoljavano. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke, u izjavi datoj londonskom listu Dally Nenjs, objavljenoj 22. jula 1922, sa jasnom tendencijom izneo neistinite podatke da su u oblastima Bače, Baranje i Banata, za koje je rekao da ih "nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom", "Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini" (!), da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, "već se u njima mora sprovesti plebiscit pod nadzorom Lige naroda), s jednim pitanjem: "Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb". Godinu dana kasnije Radić je iz Londona, u pismu koje je poslao 23. septembra 1923. godine predsjedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, zahtevao da se izgradi "Zemljovid Hrvatska i Hrvati" i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja "s Krkom i Kastvom" i sve bivše zemlje Austro-Ugarske (Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja), pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj "zemljovid", koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: "Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50 odsto Hrvata (u Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavni crvenim označiti". Prečanske zemlje u Hrvatskoj Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. Njemu je bio cilj da od svih "prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Autro-Ugarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u "asocijaciji interesa". Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine. Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936. godine svaka pokrajina: "Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu. Drugim rečima: ako Vojvodina hoće sa Srbijom - dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. A ako hoće izvan nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno opet dobro (...) O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević. U jednom susretu između kneza i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković-Maček, na pitanje kneza "Šta je za Vas Hrvatska?", Maček je odgovorio: "To su Primorska i Savska banovina"". Pri drugom susretu Maček je tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i Hercegovinu. Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezadovoljni i njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U brzojavu od 14. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se "hrvatske" teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu "već stacionirane hrvatske trupe". Međutim, Italija se tome suprotstavila. Grof Đano nazvao je ovaj zahtev S. Kvaternika "hrvatskim imperijalizmom". U svom Dnevniku zapisao je 30. juna 1941. godine: "Sad bi Pavelić hteo Novopazarski Sandžak. Besmisleni, neopravdani zahtjev. Spremio sam, od Dučea potpisano pismo, kojim, odbijamo ove pretenzije. Jedan od ključnih ljudi u garnituri Brozovih političara iz Hrvatske, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND (Bundesnachrichtendienst) Erika Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju "suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom", u granicama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine. To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kada je reč o pretenzijama da se granice Hrvatske postave na Drini. Raskrečena kobasica Među mnogobrojnim pitanjima koja opterećuju i remete odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na "dobro raskrečenu kobasicu". Izgled Hrvatske neki porede sa bananom, ili mladim mesecom. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Antun Radić je objasnio da bi "ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu (...) a hoćemo li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne". Za Antunovog brata Stjepana Bosna je "kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci neka živi". Po viđenju Frana Supila: "Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama", tj. u Bosni i Hercegovini. Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: "Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju." (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.