Istorija zločina (7)

Nepriznavanje srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih simbola izrodilo je toliku netrpeljivost i mržnju da su i javni verbalni napadi na Srbe bili krajnje brutalni. Svjedočanstvo su mnogi istupi u prošlosti, nastavljeni istom žestinom i u novije vrijeme s televizije i sa saborske govornice

Držeći se pomenutog glosara (rječnika,) ali i konkretnih uputstava Franje Tuđmana, reporter i urednik Hrvatske televizije, Jerko Tomić, u emisiji "Kuda srpska horda prođe", emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao "da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje, da su trgovci svinjama, četnička gamad, da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari, da su civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i beda, đubrad, srbočetnički vampiri, ljudsko zlo, horde, stvorovi, bolest, guba, neslavni Jovani, bijesne razularene četničke zvijeri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli prije sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i prije dolaska hitlerovaca u Beograd!" Početkom avgusta 2001. godine dogradonačelnica Petrinje izjavila je da "dok i jedan pravaš živi na svom području (tj. u Hrvatskoj - V.K.), dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji", Srbin neće "moći živjeti ovdje kao svi ostali". Za čelnicu Petrinje Srbin "niti je čovjek, niti životinja, životinja ne zaslužuje takvu usporedbu s njim". Sve Srbe ona vidi kao četnike i za njih nema života u Hrvatskoj. O tome ona kaže: "(...) Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu skupa. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća (...)". Napadi iz Sabora Hrvatske Važno je istaći da su se brutalni verbalni napadi na Srbe, koji su bili pravi ratni pokliči, čuli i u Saboru Hrvatske 4. oktobra 1990. u vreme konstituisanja sadašnje Hrvatske, više meseci pre no što je došlo do oružanih sukoba. Na toj sednici poslanik Damir Majovšek je, između ostalog, rekao: "Ne vjeruj Srbima ni kada ti darove donose (...)". Potpredsednik Sabora Stjepan Sulimanac založio se na toj sednici za donošenje rasnog zakona kad je izjavio da za "lica koja su se naselila iza 1918, godine u Hrvatskoj, a stekla su imetak, treba stvoriti zakon i zaštititi se od tih elemenata". Poslanik Ivan Milas poručio je Srbima: "Na vaše pravo odgovorit ćemo oštrim mačem. Dan obračuna je vrlo blizu (...)"! Potom je dodao:" Srbe nikad nisam volio, a moji su roditelji krivi što ih nisam mrzio": Poslanik Anđelko Klarić založio se za to da se Srbi u Hrvatskoj izoluju, kao Kurdi u Iraku, i da se za njih stvore geta. Branko Požnjak je predložio da Sabor "razmotri mogućnost ukidanja imuniteta srpskim poslanicima", a Viktor Grabovac je zahtevao da se za srpske opštine u Hrvatskoj "obustave sva finansijska davanja". Na toj saborskoj sednici od 4. oktobra 1990. Srbi su "počastvovani" raznim epitetima. Tako je, između ostalog, rečeno da su "drumski razbojnici", "pijani i drogirana, necivilizirana rulja", "teroristi", "osvajački divljaci" i "četnici" pa da sa njima, kako je rekao poslanik Ante Čezović, Hrvatski ne mogu da žive zajedno. Još pre ovog saborskog zasedanja, jedan od prvaka HDZ Sl. Praljak napisao je u listu Start od 28. aprila 1990. da po ulicama "dečki već pjevaju: "Zaklat ćemo Srbe". Ministar uprave i pravosuđa u drugoj vladi Republike Hrvatske, Bosiljko Mišetić, izjavio je:" Dijete od rođenja, dakle prije nego što ga se nauči čitati i pisati, treba ga naučiti tko mu je neprijatelj, a neprijatelj mu je na ovim prostorima Srbin. To znači da od početka života (kao što treba učiti čitati) tako ga treba poučavati da su sve zlo, koje je učinjeno hrvatskom narodu činili Srbi." Ako se jedna sredina, u ovom slučaju hrvatska, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja ovakvim i sličnim ocenama, onda je prirodno da ona, teško indoktrinisana, lako dođe do zaključka da po svaku cenu Srbe treba uništiti. Uz sva potiskivanja, brisanja i nepriznavanja srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih simbola, Srbi su, kao građani, uživali punu ravnopravnost. Ali zato što nisu bili priznati kao "diplomatički" narod, što su smatrani sastavnim delom hrvatskog "političkog" naroda, bili su nezadovoljni, pa su ne samo oštro osuđivali hrvatsku politiku već su joj se, gde god su nalazili da je to potrebno, otvoreno i suprotstavljali. Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj ispoljavana je u raznim vidovima, a iz nje su se, prema kazivanju Svetozara Miletića, srpskog političkog prvaka iz Ugarske, izrodile nemile pojave, "jer je sjeme razdora palo na uvrijeđeno čuvstvo naroda srbskog". Srbi su, da bi obezbedili svoj opstanak u Hrvatskoj, da bi se očuvali kao nacija, već sredinom šezdesetih godina XIX veka tražili da se donese zakon o političkoj ravnopravnosti Srba sa Hrvatima; da narodna ravnopravnost stekne važnost u zakonodavstvu i upravi; da u županijama, srezovima i opštinama, u kojima su Srbi imali većinu, u zvaničnoj upotrebi bude ćirilica; da Srbi u svima organima vlasti budu zastupljeni u srazmernom broju; da svoj nadzor nad srpskom crkvom i veroispovednim školama država poveri Srbima i da Srbi imaju pravo na srazmernu državnu pomoć "za sva zavedenja" koja imaju i Hrvati. Zloslutna prijetnja Srbima Držeći se principa Johana Kaspara Blunčlija (Bluntschli), švajcarskog teoretičara državnog prava, "da je narod velik koliko i država", što je značilo da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven narod Hrvata, Štrosmajerov list Pozor, organ najjače hrvatske Narodne stranke, odbacio je sve zahteve Srba u Hrvatskoj. Dopisnik Pozora koji je lansirao Blunčlijevu ideju "da je narod veliki koliko i država", čak je zloslutno zapretio Srbima, ako budu insistirali na isticanju svoje nacionalne posebnosti, da će ih Hrvati "iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio! Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime, državni bitak, zamieniti drugu politiku, sve u dahu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod (...)", razume se hrvatski. U skladu sa ovakvim težnjama i pretnjama, Pozor je osuđivao sva nastojanja Srba za očuvanje nacionalne posebnosti. Po izjavi dr Lazara Tomanovića, poznatog srpskog novinara, političara i pravnika, datoj 1879. godine, "danas najveći grijeh među Hrvatima" čine oni Srbi koji neće da se odreknu svog srpskog imena. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.