Istorija zločina (6)

Principi državnog prava mađarskih vlada u Ugarskoj, prema kojima su svi građani, rođeni u toj državi, bez obzira na nacionalnost, činili dio mađarskog "političkog" naroda, primjenjivani su i u Hrvatskoj poslije Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. Zemlja je identifikovana sa narodom - hrvatskim "političkim", u koji se utopila srpska nacionalnost. Srbi, kao "politički" narod nisu postojali

Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje proisteklog prava, hrvatsko građansko društvo držalo se, u okvirima svoje države, istih principa kojih su se držale mađarske vlade u okvirima Ugarske u posle apsolutističkom (nakon 1860.), a naročito u dualističkom periodu (posle 1867.). Po tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog "političkog" naroda. Shodno tome, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, činili su deo hrvatskog "političkog" naroda, bez obzira na nacionalnu, pa i versku pripadnost. Ako se u ovom trenutku prisetimo načela koje je vladalo u feudalnom društvu: čija zemlja onoga i vjera, onda, imajući u vidu principe koji su u građanskom društvu važili za naciju u Ugarskoj i Hrvatskoj, možemo zaključiti da je stari feudalno-religiozni princip samo preobličen pa je glasio: čija zemlja onoga i nacija. U skladu sa ovakvim geslom, kada je sklopljena Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, u članu 59. rečeno je "da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod". Time je, zapravo, izvršena identifikacija zemlje sa narodom, jer ako je zemlja hrvatska i narod je morao biti hrvatski. Prema ovom principu, koji je ugrađen i u Zakon o nagodbi, u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili deo hrvatskog "političkog naroda" i u političkom pogledu bili su Hrvati. Da bi se ova politička fikcija - da u Hrvatskoj nema Srba - i u praksi ostvarila, preduzimane su mnoge administrativno-političke i kulturno-prosvetne mere. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u pojedinim statističkim prikazima Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj sa neuporedivo malobrojnim Ciganima i Jevrejima. Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati grčko-istočne vere. Kako se težilo stvaranju homogenog hrvatskog "političkog"naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavljano, gde god se moglo i kad se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana "grčko-istočnom" i "grčko-nesjedinjenom"... Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je izbegavan, pa je nazivan: hrvatski, narodni, naš jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslavenski. Iz istih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog "političkog" naroda i etnički čiste Hrvatske, čitav škotski sistem je od 1874. bio u službi hrvatizacije. Ćirilica kao srpsko pismo, na razne načine, često i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe. Srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, bili su zabranjivani. Dr M. Grba, odličan poznavalac prilika u Hrvatskoj, napisao je da je u toj zemlji vladala parola da su Srbi pravoslavni Hrvati, "a ako oni neće to da budu, treba ih ipak takvima smatrati". Dalje je istakao, "u hrvatskoj je inteligenciji vladala takova mentalna disciplina da se Hrvat koji bi priznavao Srbe smatrao izdajicom. Publicistički se moralno mrcvarenje Srpstva vršilo sa žilavošću koja bi zaslužila divljenje, da je služila boljoj namjeri". Zbog ovakvog odnosa prema Srbima Jagić je 15. juna 1882. napisao F. Račkom: "(...) u Zagrebu reć bi da ima sada jako mnogo ljudi koji bi samo htjeli da se svi zovu Hrvati. Kao da je to najpreče kako se tko zove (...). "Koliko je srpsko ime bilo nepoželjno ilustracije radi navešću reči poznatog hrvatskog muzikologa i kompozitora, Franje Kuhača, upućene jednom prijatelju 30. oktobra 1879. Kuhač je, između ostalog, napisao: "Uz to jošte prilažem njekoliko mojih kompozicija: šest sborova i srbsko oro za četiri glasovira. Izvolite ih kojemu pjevačkomu društvu predati. Ime srbsko neka Vas ne ženira, možete na program staviti i narodno oro". Destrukcija srpskog imena u hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su "narodna neprilika", "da Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima", da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je "Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu", jer u njemu je "krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat". Tako su ruženi i satanizovani Srbi u prošlosti, a tako, i još gore, satanizuju ih i pod hadezeovskom vlašću dr Franje Tuđmana i njegovih naslednika. Štaviše, po preuzimanju vlasti od strane Hrvatske demokratske zajednice sačinjen je za novinare poseban glosar (rječnik) sa uputstvima kako treba govoriti i pisati o Srbima. Kao što se u vreme Pavelićeve NDH govorilo o žido-komunistima, od novinara je sada traženo da govore o Srbo-komunistima. U februaru 1990. Tuđman je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, označavaju kao "pravoslavni Hrvati". Zalagao se za to da se ne koristi kovanica "pravoslavni Srbi", a, u potpunom skladu sa zakonskim odredbama iz vremena Pavelićeve NDH, nagovestio je da će u Hrvatskoj biti zabranjena Srpska pravoslavna crkva. Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj i ne bi se preselili u Srbiju, obećao je da će njihova crkva, kao i u vreme NDH, postati Hrvatska. Nakot vlaški U određenim krugovima, posebno u pravaškoj i frankofurtimaškoj štampi, Srbi nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdama, kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije i slično. Ante Starčević nazivao ih je: "blatni skoti", "gnusna ropska stvorenja", "nakot zrio za sjekiru", "prodane mješine", "pseta austrijska", "pseta pustjena s verige", "smeće" itd. Javno žigosanje Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.