Istorija zločina (5)

"Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama (Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Srba nema. Oni koji se u Banovini nazivaju Srbima, nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati", pisao je poznati hrvatski političar, pravaš, Frano Supilo. Sličnih stanovišta i izjava, kojima se negira srpska nacionalnost, ima toliko da bi se mogla napraviti čitava jedna antologija

U času kad su, početkom šezdesetih godina, obrazovane političke stranke, moglo se uočiti da je većina hrvatskih javnih radnika svoju politiku zasnivala na državnom pravu, a da je samo mali broj bio spreman da u politiku ugradi savremenija načela prirodnog i nacionalnog prava. Sukob između tih dveju grupacija, jedne konzervativne i reakcionarne, druge napredne i savremene, trajao je dugo i vodio se do naših dana, do raspada druge Jugoslavije. Od snage jednih - odnosno drugih - zavisio je i položaj Srba u Hrvatskoj. Konzervativniji i reakcionarniji deo hrvatskog društva nikad nije hteo dobrovoljno da prizna Srbe u Hrvatskoj za "politički" narod. Činio je to samo kada je bio prisiljen, sticajem političkih i drugih okolnosti. Napredniji deo hrvatskog društva, koji je uspeo da se emancipuje od staleške politike i od feudalnog državnog prava, prihvatio je Srbe kao ravnopravne nacionalne i političke partnere. Prema tome, od pobede jednih - odnosno drugih društvenih snaga - zavisio je i položaj Srba u Hrvatskoj i odnos koji je vladao između Srba i Hrvata. Feudalni uticaji Nije slučajno to što je konzervativno i reakcionarno društvo u Hrvatskoj dugo imalo i što je očuvalo prevagu nad njenim naprednim građanskim krugovima. Posle Revolucije 1848/49. godine, kada je srušen feudalni sistem, Hrvatska je tokom čitave druge polovine DžIDž i početkom DžDž veka u društvenom i političkom pogledu sačuvala polufeudalni karakter. Bivši feudalci, posebno bogate velikaške veleposedničke porodice, dobrim delom stranog porekla, i dalje su svojim kapitalom, moćnim vezama i ugledom, igrale značajnu ulogu. Zahvaljujući tome mnogi principi, koji su važili u staleškom društvu, bili su na snazi i u novom građanskom periodu. Samo time može se objasniti da je državno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u programima svih hrvatskih građanskih političkih partija, sve do početka DžDž veka. Stolećima živeći po regulativima hrvatskog prava, u hrvatskom društvu odnegovano je osećanje koje se duboko useklo u svest većine mislećih Hrvata. To osećanje, koje ih je skroz proželo, i danas preovlađuje njihovom svešću, pa stoga kod većine Hrvata koji se bave politikom državno i istorijsko pravo čine polaznu osnovu svake njihove javne aktivnosti. Ako su hrvatsku političku misao utemeljenu na državnom i istorijskom pravu još u DžIDž veku napredniji i dalekovidiji savremenici, ocenjivali kao reakcionarnu i po odnose Srba i Hrvata štetnu i razornu, onda je razumljivo da ta misao danas ne može dobiti povoljnije ocene. Naprotiv, reč je o jednom recidivu feudalnog društva, koji je po svojoj prirodi suprotan svim građansko-demokratskim shvatanjima. Zato što se i savremena hrvatska politika bitno ne razlikuje od one iz druge polovine DžIDž i početka DžDž veka, jer je sva oslonjena na državno i istorijsko pravo Hrvatske i na ustanovu "političkog" naroda, ona nije mogla biti drugačija nego što jeste: nedemokratska, ekskluzivno hrvatska i rigidna antisrpska. Suština hrvatsko-srpskih odnosa, kako u prošlosti tako i danas, ne može se shvatiti ako se ne uoči činjenica da je hrvatska politika bila i da je i danas protkana recidivima feudalnog (staleškog) društva i njegovim nazorima o državi, naciji, međunacionalnim odnosima, građanskim pravima i slobodama. Jedan od važnijih recidiva, koji je izuzetno nepovoljno i štetno delovao na odnose Hrvata i Srba, i služio kao kvasac za podsticanje sve novijih i sve žešćih sukobljavanja, a narastao je do neprikrivenih genocidnih protivsrpskih istupa, jeste ustanova "političkog", ili "diplomatičkog" naroda. Kada je Revolucijom 1848/49. godine srušen feudalizam, čime su feudalci izgubili mnoge prerogative koje su dotle imali, došlo je do sadržajnih promena koje su se ticale "političkog" naroda. Ranije, u staleškom društvu, "politički" narod činili su, što je već rečeno, samo feudalci. Sada, u građanskom sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski "politički" narod. Po tom principu Srbi u Hrvatskoj bili su deo hrvatskog "političkog" naroda. Njima su priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalnopolitička individualnost, odnosno konstitutivnost. Ona je, naprotiv, svuda čak i grubo poricana. Nekolikim primerima pokazaću kako su vrlo istaknuti hrvatski političari i naučnici tretirali Srbe u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kako su smatrali da su svi stanovnici tzv. Trojedne kraljevine Hrvati, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, već samim tim i zbog toga što su rođeni na teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ubrzo posle Revolucije 1848/49. godine pukovnik Josip Maroičić, zapovednik Treće ogulinske regimente, kasnije general i tajni savetnik, napisao je 19. marta 1850, da u Hrvatskoj postoji samo jedno "slovensko pleme", a to je hrvatsko. Ono ima dve vere, jedan jezik i iste običaje i zakone. U Vojnoj krajini i Provincijalu, po Maroičiću, Srba nema, jer tu žive samo Hrvati. Negiranje nacije Don Mihovil Pavlinović, poznati hrvatski prvak pravaškog opredeljenja iz Dalmacije, zapisao je: "U Hrvatskoj, bio tko vjere koje htio, zvao se imenom kojim volio, svak se rađa Hrvat. Vjekoslav Klaić, ugledni hrvatski istoričar i profesor Sveučilišta u Zagrebu, u listu Vienac 1893. godine, pri tobožnjem naučnom objašnjenju šta znači ime Hrvat a šta Srbin, napisao je "da je pravo nacionalno ime za narod od Istre do Balkana - ime Hrvat, a plemensko Srbi, tj. Srbi su species hrvatskog genus. Svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin". Frano Supilo, znameniti hrvatski političar, u svom pravaškom listu Crvena Hrvatska, koji je izlazio u Dubrovniku, 1895. godine istakao je: "Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama(tj. u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji - V.K.) Srba nema. Oni koji se u Banovini (tj. u Hrvatskoj i Slavoniji - V.K.) i Dalmaciji Srbima nazivaju, nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati". Mogla bi se sačiniti čitava antologija sličnih stanovišta i izjava, ali ovo je, zasad, dovoljno kao ilustracija poricanja srpske nacionalne i političke individualnosti u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.