Istorija zločina (28)

Hrvatsko državno pravo jednog "političkog" naroda ostvarivano je tokom istorije na razne načine. Neuspjela hrvatizacija Srba pokrenula je davnašnju ideju njihovog fizičkog uništenja ustaštvom, koje je slomom fašizma ometeno da tu namjeru do kraja izvede.

Istorija je pokazala da društvene i političke snage Hrvatske, koje su bile u stanju da odbace postulate preživelog feudalnog društva, kakvi su državno i istorijsko pravo i ustanova "političkog" naroda, mogu da se sporazumeju i da sarađuju sa Srbima, pa i da izbegnu sva, inače neizbežna sučeljavanja. Najuverljiviji dokazi za ovakvu konstataciju mogu se naći u zajedničkim istupima hrvatskih i srpskih političara iz vremena postojanja i delovanja Hrvatsko-srpske koalicije u razdoblju od 1905. do 1918. godine. Društvene grupacije i političke stranke Hrvata koje su odustale od fikcije da na hrvatskoj državnoj teritoriji postoji samo jedan - hrvatski "politički" narod ne samo da su se izmirile sa Srbima, već su sa njima i vodile zajedničku nacionalno-političku akciju, koja je 1918. urodila stvaranjem zajedničke države. Suprotno njima, grupacije hrvatskog društva i političke stranke koje su se istrajno držale hrvatskog državnog i istorijskog prava, bile su nepopustljive u stavu da u Hrvatskoj postoji samo hrvatski "politički" narod, a da su Srbi zapravo "pravoslavni" Hrvati. Ta strana hrvatskog društva bila je spremna čak i najbrutalnijim sredstvima da ih privoli na politiku za koju se zalagala. Takvi su bili pravaši Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, franko-furtimaši Josipa Franka, ustaše Ante Pavelića, hadezeovci Franje Tuđmana i drugi manje poznati političari Hrvatske. Masovni zločini Drugim rečima, hrvatski političari tražili su sve moguće načine, ne birajući sredstva, da izvrše hrvatizaciju Srba. Kad im nije pošlo za rukom da nad Srbima ostvare etnocid, da bi došli do velike i etnički čiste hrvatske države, još u okvirima Austro-Ugarske, pre Prvog svetskog rata, odlučili su se za genocid. Kad im se ukazala prilika da genocidom reše hrvatsko državno i nacionalno pitanje, oni su ga i ostvarili za vreme Drugog svetskog rata. Nezadovoljni rezultatima postignutim genocidom tokom 1941-1945. godine, nekažnjeni za gnusne masovne zločine počinjene nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, uvereni da je broj Srba u Hrvatskoj još uvek prevelik i da ga, kao remetilački faktor, svim sredstvima treba smanjiti, odlučili su da razbiju Jugoslaviju, iziđu iz njenih okvira i stvore vekovima željenu nezavisnu hrvatsku državu. Ako sve što je rečeno i prvorazrednim izborima dokazano imamo u vidu jasno je zašto je došlo do raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ko je želeo taj rat i ko je za njega i za sve njegove stravične posledice odgovoran. Oni koji uprkos svemu i dalje postavljaju takva pitanja nisu spremni da se suoče s činjenicama već nastupaju s nečasnim namerama da krivce oslobode odgovornosti a nedužne optuže. Pitanja zašto je došlo do raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba na tlu Hrvatske i ko je kriv za taj rat izlišna su kad se zna da su još u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske, u samom Savezu komunista Hrvatske i pod njegovim okriljem, rasle društvene i političke snage koje su nalazile uporište u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Kako su te snage rasle i jačale - tako su slabile, pa se postepeno i kidale sve veze između Hrvata i Srba. Bilo je samo pitanje dana kada će doći do potpunog raskida u međusobnim odnosima. U istupima hrvatskih političara, koji su došli na političku scenu posle poraza komunista, bilo je mnogo pojava i činjenica po kojima su Srbi iz Hrvatske, pa i čitave Jugoslavije, shvatili da se približava zlo, da će se događaji iz ranije i novije istorije ponoviti. Kako je istorija Srba u Hrvatskoj bila malo proučena i pogrešno naučena, što, opet, nije slučajno, malo je među njima, čak i među onima najpoznatijim, bilo onih koji su mogli da objasne uzroke zla koje se približavalo. Sve je puklo onog časa kada je Srbe u Hrvatskoj Sabor Hrvatske, 22. decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda pretvorio u nacionalnu manjinu. Tada je svima bilo jasno da je nova vlast u Hrvatskoj, sa Franjom Tuđmanom na čelu, krenula putem kojim je išao poglavnik Ante Pavelić i svi njegovi prethodnici, koji su vodili politiku na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava, koji su ustanovom "političkog" naroda nameravali da stvore etnički čistu i na raznim krivotvorenim papirima vekovima sanjanu veliku, verski - katolički - jedinstvenu hrvatsku državu. Cilj etnički čista država Baš zato što se smatralo i što se u tuđmanovskoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj još uvek smatra da se "hrvatska misao" , kako je napisao Isidor Kršnjavi, može ostvariti samo uništavanjem Srba, Srbi su se našli na udaru ekstremnih i "ekskluzivnih" Hrvata koji su se regrutovali iz različitih društvenih slojeva. Ti udari, sa manjim ili većim prekidima, zavisno od okolnosti, traju više od stotinu godina, a izvođeni su uvek sa istim ciljem: na temelju državnog i istorijskog prava stvoriti etnički čistu i veliku, verski - katolički - jedinstvenu hrvatsku državu. Samo time mogu se objasniti protivsrpske demonstracije u Zagrebu 1895, 1899. i 1902. godine, zagrebački protivsrpski veleizdajnički proces 1908/1909, pogromi nad Srbima 1914/1915, i genocid počinjen 1941-1945. godine. Samo u tom sklopu dešavanja mogu se sagledati i oceniti "Bljesak" i "Oluja" , posle kojih je usledilo etničko čišćenje. Samo time mogu se objasniti secesija Hrvatske i razaranje Jugoslavije 1991. godine. Pretvaranje Srba u Hrvatskoj, prema hrvatskom Ustavu iz decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu nastavak je politike koja počiva na ideji o samo jednom - hrvatskom "političkom" narodu. ¥ (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.