Istorija zločina (26)

Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim i uskim teritorijem, koji nema dubine, nema kao država budućnost. Dobija elementarne uslove za život tek kad joj se priključi BiH - pisao je dr Ivan Pilar, najuvaženiji hrvatski geopolitičar

Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar, poznat od pseudonimom Sudland, dr Juričić i Florian Lichttrager zapisao je da "sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi. Po oceni Pilara: "Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život". Dr Ivan Pilar, pisac knjige Južnoslovensko pitanje, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom, u brošuri Svjetski rat i hrvati, Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917. otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj hrvata. U toj brošuri dr Pilar tj. dr Juričić, napisao je: Opstanak samo uz BiH "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelu u obće ne imaju nikakve budućnosti... Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu." Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske. Držeći se ove ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. Kada je isti taj zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrednici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. Samo naivni i stupidni, ili, možda, korumpirani i politički ljigavi srpski članovi redakcije Enciklopedije Jugoslavije mogli su progutati ovu bezočnu hrvatsku geomaniju prema Bosni i Hercegovini. To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina našeg veka nije ništa novo i neuobičajeno. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv "Historički zemljovid cijelokupne Kraljevine Hervatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mijestah". Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. Njome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije. U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložena je karta "Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama", koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem. Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. Njome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve. Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije savremenih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vreme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice. U programu nekadašnjih pravaša i franko-furtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, krije se i odgovor na ključno pitanje današnjih odnosa između Hrvata i Srba a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima došlo do rata. Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatskog naroda. Pilarove geopolitičke ideje i velikohrvatske težnje u svemu je sledio i dopunio ih je svojim istoriografskim spisima fra Dominik Mandić. I kod njega je Bosna kao hrvatska zemlja bila u središtu pažnje. O tome je napisao: Spoj sjevernih i južnih krajeva "Svojim planinskim spletovima, riječnim smjerovima i cijelom svojom geopolitičkom snagom BiH nastavljaju, popunjavaju i zemljišno spajaju sjeverne, panonske hrvatske zemlje s južnim, jadranskim zemljama. Bez BiH hrvatske bi zemlje bile rastrgane, bez prirodnih veza i zemljišne zaokruženosti. Rijeka Drina sa svojim dubokim koritom i visokim okolnim planinama zatvara hrvatske zemlje i dijeli ih od srpskih zemalja i srednjega Balkana. Na toj crti Rimljani su podijelili istočno i zapadno rimsko carstvo; tu se dijelila istočna i zapadna crkva, zapadna i istočna kultura". Pored Bosne, Mandić je smatrao da su Crna Gora, kao Crvena Hrvatska, delovi Bačke, Srem i Boka Kotorska hrvatske zemlje i da njoj treba da budu pripojene. On je 1942. godine iz Rima poslao memorandum jugoslovenskoj kraljevskoj vladi kojim se zalagao za konfederaciju buduće jugoslovenske države. U toj državi etnički teritorij između Srba i Hrvata bio bi podeljen rekom Bosnom i Neretvom s tim što bi Hrvati imali pravo i na katoličke delove Bačke. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.