Istorija zločina (20)

Frankovci i klerikalci nabijeni mržnjom iskaljivali su svoj bijes prvo verbalnim prijetnjama "Srbe o vrbe", "Srbima štrik o vrat" i drugim zastrašujućim porukama.

Nagodbenjačko ponašanje Hrvata prema Ugarskoj i Austriji bilo je manje štetno po te države i narode tih država nego isto ponašanje prema Jugoslaviji. U okvirima Ugarske i Austrije Hrvati su svojim brojem, snagom i uticajem bili bez većeg značaja. U okvirima Jugoslavije oni su činili partnera bez kojeg je takva država bila teško zamisliva. Znajući to, a svesni da je Srbima stalo do Jugoslavije da bi u njoj bili na okupu, Hrvati su do savršenstva iskorišćavali svoje nagodbenjačko iskustvo, sebično i bezobzirno iznuđujući čas jedne čas druge ustupke, sve sa ciljem da za sebe steknu što veće pogodnosti. Tako se ispostavilo da je Jugoslavije moglo biti samo onda i donde ako se i dokle se ispunjavaju zahtjevi Hrvata, dokle njima odgovara da žive u zajednici kojoj su bili spremni sve manje da doprinose a iz nje što više da odnose. Kad to imamo u vidu, onda je jasno što su i prvu i drugu Jugoslaviju potresale teške krize i što su se one raspale po scenarijima u kojima su glavnu ulogu razbijača imali Hrvati. Srbe proglasili izdajnicima Stoga što hrvatske građansko-opozicione stranke nisu priznavale nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj, što su želele da ih pohrvate, vodeći srpski političari povezali su se sa vladajućom Narodnom strankom, koja ne samo da nije poricala Srbe već im je činila i razne sitnije ustupke. Zbog toga, posebno u vreme vlade bana Kuena Hedervarija, Srbi su žestoko napadani kao nosioci jednog režima koji je više vodio računa o mađarskim nego o hrvatskim nacionalnim interesima. Istine radi, mora se reći da je među tzv. Kuenovim Srbima bilo dosta karijerista, kakvih je, u proporcijalno daleko većem broju, bilo i među Hrvatima. U toku pet saborskih perioda, u razmaku od 1884. do 1906. godine bilo je ukupno 460 narodnih zastupnika. Od tog broja 354 poslanika pristajala su uz vladu, a 106 su bili u poziciji. Vladajući sistem podržavalo je 224 zastupnika Hrvata i 130 Srba. U opoziciji prema režimu bilo je 104 zastupnika Hrvata i dva Srbina. Međutim, "Kuenovi Srbi" imali su podršku i u delu srpskog društva koji se za Narodnu stranku nije opredeljivao iz oportunističkih razloga, već iz nužde. Naime, nepriznati, pod snažnim hrvatskim pritiskom koji im je ugrožavao i samu nacionalnu egzistenciju, Srbi nisu hteli, a ni smeli, dozvoliti da se nađu u procepu između hrvatske opozicije i hrvatske vlade, iza koje je stajala vlada u Pešti. Zbog toga su, iz nužde, prisiljeni agresivnim ponašanjem hrvatskih opozicionih građansko-političkih stranaka, da bi se odbranili i sačuvali, od dva zla izabrali ono koje je za njih bilo manje. Premda je sama snosila odgovornost zbog ovakvog opredeljenja Srba, jer ih je bacila u naručje Mađara i njihovih saradnika iz Hrvatske, hrvatska opozicija ih je žestoko napadala, pa ih zbog toga i žigosala kao izdajnike. Takvo žigosanje, koje je trajalo decenijama, nije ostalo bez odziva. Njega su prihvatale i mnoge pristalice hrvatskih opozicionih stranaka, pa se takvo mišljenje, široko rasprostranjeno, uvrežilo do naših dana i u političkoj publicistici i u interpretacijama zajedničke prošlosti, što, sve skupa, nije ostalo bez posledica koje se tiču genocida. Udruženi, frankovci i klerikali (franko-furtimaši), decenijama odgajani u mržnji prema Srbima, iz središta Monarhije svestrano podržavani i podsticani protiv njih i jugoslovenski opredeljenih Hrvata, iz godine u godinu postajali su sve militantniji i brutalniji. Politika zasnovana na hrvatskom državnom pravu, sa svim njenim već na brojnim konsekvencama, naročito onim koje su se ticale Srba, počela je postepeno da ubira i svoje prve plodove. Sa puno genocidnih elemenata, ti plodovi bili su, zapravo, uhodavanje i pripremanje za veliki obračun koji će se desiti u vreme rata od 1941. do 1945. godine. Oštrim verbalnim napadima na Srbe u Hrvatskoj, mržnjom nabijeni franko-furtimaši nisu uspevali da se isprazne. Kako je vreme odmicalo i sukobi se umnožavali i zaoštravali, sa raznolikih verbalnih nasrtaja - u kojima nalazimo i one sa čistim genocidnim porukama, kao što su: "Udri, udri in der štat Srbom štrik za vrat" "Srbe o vrbe", "Srbom sjekirom za vrat" i druge - prešlo se i na sve češće fizičke obračune kojima je trebalo ostvariti pomenute parole i uništiti "vlaški nakot", kako su pored mnogih drugih pogrdnih i uvredljivih naziva kršteni Srbi. Do fizičkog obračuna dolazilo je u više navrata prilikom masovnih protivsrpskih demonstracija. Jedna od takvih demonstracija desila se 14. i 15. oktobra 1895. godine u vreme posete Franje Josifa glavnom gradu Hrvatske. Povod za demonstracije bile su srpske zastave istaknute na pravoslavnoj crkvi i zgradi Srpske crkvene opštine. Zadojena uverenjem da u "Hrvatskoj može biti samo Hrvata", a da su Srbi samo u Srbiji, dok su u Hrvatskoj "pravoslavni Hrvati", svetina regrutovana iz različitih društvenih slojeva oba pola, nejednake starosti, među kojima je bilo i katoličkih sveštenika, nasrnula je na pomenute srpske zgrade. Nacionalna sramota Hrvata Vičući i urlajući, rulja je vređala srpska nacionalna osećanja i pravoslavne sveštenike, kamenicama razbijala prozore na crkvi i parohijalnom domu, bacala na njih boce mastila. Tom prilikom je oštećena i uprljana firma na Srpskoj banci u Zagrebu, koja je bila ispisana ćirilicom. Ovaj događaj teško je pogodio ne samo Srbe nego i mnoge Hrvate koji su protivsrpske izgrede, osuđene u mnogim zemljama Evrope kao divljačke, primili kao prvorazrednu nacionalnu sramotu. Međutim, opoziciona hrvatska štampa pravdala je protivsrpske ispade time što su ih Srbi, navodno, izazvali isticanjem zastave jedne "strane države". S druge strane, ban Kuen Hedervari, koji je u Saboru osudio izgrede, nije bio voljan na primerenim kažnjavanjem izgrednika stane na put sličnim ispadima protiv Srba, koji su se tri godine ranije već desili u Gospiću. Štaviše, predstavnici reda su skrštenih ruku posmatrali izgrede i pravdali se da nemaju razlog za posredovanje. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.