Istorija zločina (2)

Genezu genocida nad Srbima treba tražiti u vremenima kada su bježeći od Turaka, naseljavali posjede hrvatskih feudalaca. Želeći da sačuvaju status slobodnih seljaka i graničara krajišnika, žestoko su se opirali pokmećivanju i pokatoličavanju. Tako nisu bili obavezni da daju razne dažbine feudalcima, crkvi i sveštenstvu zbog čega su na njih vršeni svekojaki pritisci - do fizičkih obračuna

Prvi i najveći, ali, nažalost, dosad još usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u ustaškoj NDH načinio je Viktor Novak knjigom Magnum crimen. Njome je obuhvatio, kako u naslovu kaže, "pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj". Bez obzira na prigovore koji mu se mogu staviti, Novak je tom knjigom na nedvosmislen način razotkrio jednu od najznačajnijih dimenzija nastanka genocida, i to onu u njegovoj poodmakloj i završnoj fazi. Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u DžVI i DžVII veku počeli da naseljavaju hrvatske zemlje. Pojavom "pravoslavnih šizmatika" na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja verskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku: pritisku pokmećivanja i unijaćenja. Kako su oni po svaku cenu želeli da sačuvaju status slobodnih seljaka i status vojnika - krajišnika - žestoko su se opirali i pokmećivanju i unijaćenju, koje bi u osnovi izmenilo njihov društveni položaj. Tvrdi zagrebački biskupi Poznati po verskoj isključivosti, čime se odlikovalo čitavo društvo ondašnje feudalne Evrope, hrvatski staleži doneli su na svom Saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na hrvatskoj državnoj teritoriji javna prava priznavao samo pripadnicima katoličke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom devizom: čija zemlja onoga vjera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim položajem u staleškom društvu, te devize posebno su se držali zagrebački biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske. Princip izražen u toj devizi njima nije odgovarao samo iz verskih već i iz ekonomskih razloga. Naime, srpsko pravoslavno stanovništvo nije, poput katoličkog, bilo obavezno da katoličkoj crkvi i njenom sveštenstvu daje razne dažbine. Sačuvavši status slobodnih seljaka i po prelasku u Hrvatsku i uključujući se u vojnogranični sistem, ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao većina hrvatskog stanovništva, bili obavezni da plaćaju brojne feudalne dažbine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci služili su se svim raspoloživim sredstvima ne prezajući ni od fizičkih obračuna sa žilavim i nepokornim "pravoslavnim šizmaticima". U istoriji su poznati mnogobrojni primeri drastičnih pritisaka na pravoslavne srpske stanovnike Hrvatske, ali je u izvorima zabeleženo i to da je upravnik imanja Zagrebačke biskupije, Ambroz Kuzmić, u izveštaju sačinjenom 13. novembra 1700. godine, napisao čak da bi bilo bolje "Vlahe" "vsze poklati nego ztaniti" (tj. nastanjivati). Razumljivo, trebalo ih je poklati zbog toga što nisu bili kmetovi, što nisu bili katolici, što nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podložnika sa svima teretima na koje su ovi bili obavezni. Svoj predlog Ambroz Kuzmić obrazložio je tvrdnjom da "Vlasi" "na veksu szu skodu plemenitomu orszagu (državi - V.K.) u czeszarovoi szvetloszti nego haszan" pa da "niti czeszarova szvetloszt niti plemeniti orszag snimi nigdar ne bude ztalan niti miran". Tako već u osvit DžVIII veka nailazimo na podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i verskog antagonizma, bili spremni na genocid protiv srpskog pravoslavnog stanovništva, koje je naselilo njihove posede, ali pod posebnim uslovima i mimo njihove volje, kršeći njihovo pravo feudalnih gospodara. Već tada, sudeći po sukobu između srpskog stanovništva naseljenog u Hrvatskoj i hrvatskih staleža, bilo je jasno da su Srbi u Hrvatskoj u svakom pogledu nezvani gosti, da su tu, gde su se nastanili, bili ne samo suvišni već i nepoželjni. Prema njima su se odnosili kao prema uljezima. Takav odnos prema Krajišnicima, u prvom redu prema Srbima pravoslavne vere, prenosio se sa kolena na koleno i očuvao se do naših dana. Presudnu ulogu u tome odigrali su hrvatski i slavonski feudalci, kako duhovni, tako i svetovni. Oni su moćan uticaj imali i posle sloma feudalizma 1848. godine, u građanskom i kapitalističkom društvu, na koje su preneli svoje poglede i svoja opterećenja iz ranijih perioda istorije. Zahvaljujući tome stari nesporazumi ne samo da nisu prestali nego su preneti u novi društveni i politički sistem, koji su svom silinom trovali, opterećivali i razjedali. Prijetnje Srbima u Dubrovniku Do koje mere je išao hrvatski antagonizam prema Srbima, čak i u Dalmaciji, gde su međusobni odnosi bili snošljiviji od onih u Hrvatskoj i Slavoniji, svedoči pismo Đorđa Nikolajevića, prote dubrovačkog, upućeno vladiki Jeroteju Mutibariću, iz Dubrovnika 22. marta 1848. godine. Nikolajević je pisao: "Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajšij strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći. Istina da se danas i od sinoć malo utišava, no ako i najmanja iskra bukne, mi smo propali." Na sreću, kada se o pretnjama saznalo u Boki, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome napisao: "Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika u životu ostaviti neće. No i ova prijetnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugi glas, koji u slučaju obistinjena ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima." (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.