Istorija zločina (18)

Srbi nikada nisu iznevjerili Hrvate, uvijek spremni na zajedničke aktivnosti s njima u odbrani njihovih državnih interesa, ugrožavanih u vrijeme revolucije i rata s Mađarima 1848. u godinama narodnih pokreta 1883. i 1903.

Komplekse koje su Hrvati imali u odnosu na Srbe zbog toga što su ovi stekli dve nezavisne države, a Hrvati raspolagali samo jednom, i to na papiru, i strah od toga da će ih Srbi asimilovati, uobličio je politički i ideološki već pomenuti Ivan Pilar, tj. dr Juričić. U brošuri Svjetski rat i Hrvat, Pokus arientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917. dr Juričić je napisao: "Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i Srba. Ni ova ravnopravnost je u praksi apsolutno neizvodiva, ne samo uslijed toga što Srbi imaju dvije neovisne države, pak su po tome jači, nego i zato što Srbi nisu samo narodna olina, kao mi Hrvati, nego narodno-konfecionalna olina. Oni su dakle apriori nješto jače od nas Hrvata. Sa svakim našim zahtjevom, koj se osniva na narodnom egoizmu sukobiti ćemo se sa srpskim narodnim i konfesionalnim egoizmom. Mi dakle makar bili u brojnijoj većini u takvom konfliktu, vazda ćemo sa 99 odsto vjerovatnosti podleći. Tako je to hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo za nas a priori societas leonina, a osim toga je pravo jedinstvo isključeno, dok mi Hrvati ne pređemo na pravoslavlje - a onda smo već i postali Srbi. Jedinstvo na temelju ravnopravnosti između Hrvata danas u opće nije moguće, nego je ono samo jedna fraza za potpuno pretopljenje u Srpstvo. - To Srbi i znadu, za to se danas toliko i oduševljavaju za to jedinstvo." Sukobi i Vojna krajina Do porasta nesporazuma i sukoba između Hrvata i Srba došlo je posebno u trenutku kada je Vojna krajina, sa mnogobrojnim srpskim stanovništvom, nakon razvojačenja 1881. godine ušla u sastav Hrvatske. Srbi su tada postali značajan činilac u hrvatskoj politici. Kako su njihove nacionalnopolitičke težnje u mnogo čemu bile ne samo u raskoraku već i u sukobu sa hrvatskom opozicionom politikom, međusobna konfrontacija nije se mogla izbeći. Ona je bila toliko velika, raznovrsna i dugotrajna da je Iso Kršnjavi, nekoliko meseci posle poznatih protivsrpskih demonstracija, koje su se dogodile u Zagrebu septembra 1902. potkraj te godine, kad je saznao za neke planove o aneksiji Bosne i Hercegovine, zabeležio: "Mi (Hrvati - B.K.) još nismo sasvim probavili Vojnu krajinu i Srbe, koje smo s njom dobili, a što bi sa Srbima u Bosni? (Kurziv - V.K.) Kad se ispitaju suštinska sporna pitanja između Hrvata i Srba, koja su dovodila do nesporazuma i sukoba, pa i do genocida, moraju biti pomenute mnoge zloupotrebe Srba od strane Hrvata, mnoga izneveravanja dogovora, ugovora i odluka, čak i onih koje je donosio Sabor Hrvatske. Spremni i na zajedničke aktivnosti sa Hrvatima u odbrani hrvatskih državnih interesa, pod uslovom da sa njima na jednak način podele i prava i obaveze, Srbi nikad nisu izneverili Hrvate, a u borbi su često prednjačili. Desilo se to u vreme Revolucije i rata sa Mađarima 1848/49. nasilnog nametanja Nagodbe i dualizma 1867/68, rušenja nagodbenog bana Levina Rauha i borbi oko revizije Nagodbe 1869-1873, u godinama narodnih pokreta 1883. i 1903, i više puta kasnije, sve do dana bliskih našem vremenu. Uvek kada su im Srbi bili potrebni; i dokle su im bili potrebni, Hrvati su sa njima bili dobri, delili su im obećanja i ne samo da nisu postavljali pitanje ravnopravnosti i priznavanja srpske političke posebnosti već je i Sabor svečano izjavljivao "da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan". Po prestanku opasnosti, po uspešno obavljenom poslu, isti oni koji su Srbima širokogrudo delili obećanja i priznanja okretali su se protiv njih i nastavljali sve po starom, kao da se u međuvremenu ništa nije desilo, kao da prema Srbima nisu imali nikakve obaveze. Više puta iskorišćeni, a potom iznevereni i grubo odbacivani, Srbi su dobro uočavali svu verolomnost Hrvata. Zbog toga su im malo verovali, ali su im, uprkos svim gorkim saznanjima, prinuđeni okolnostima života, i dalje dozvoljavali da ih varaju, da ih koriste i da im podvaljuju, gajeći neosnovanu nadu da se podvale neće ponoviti. Iz ove i ovakve stoletne igre Srbi su na političkom polju uvek bili gubitnici, a Hrvati dobitnici. Međutim, u moralnom pogledu Srbi su bitke dobijali, a Hrvati su ih gubili. Takav odnos poraženih i pobeđenih urodio je još jednim plodom: uzajamnim prezirom, netrpeljivošću i mržnjom, i to patološkom mržnjom, podjednako neobuzdanom i podjednako opasnom za obe strane i za oba naroda. Uvijek računali na pomoć Beča Kad se, od sredine prošlog stoleća, svom silinom nametnulo istočno, a sa njim u vezi i južnoslovensko pitanje, iskrsli su i novi problemi u odnosima između Srba i Hrvata. Premda je i na jednoj i na drugoj strani bilo onih koji su smatrali da tako krupna pitanja treba rešavati saglasno i udruženim silama, nadvladale su snage koje su povele međusobnu suparničku borbu. Uvereni da u mnogo čemu, posebno u kulturi, imaju prednosti nad Srbima i da takvi - kulturniji - mogu biti i privlačniji za sve Južne Slovene, Hrvati su smatrali da njima pripada rukovodeća uloga u nacionalnooslobodilačkim i ujediniteljskim akcijama i da Zagreb, a ne Beograd, treba da bude središte okupljanja. U tim i takvim planovima Hrvati su, što je već rečeno, uvek računali na pomoć Beča i dinastije, koji su im u tom smislu i budili nadu. Polazeći od činjenice da su imali dve, najpre poluzavisne a od 1878. godine potpuno nezavisne države, da su imali vojsku i sve druge značajne prednosti za vođenje samostalne nacionalne i državne politike, koje su Hrvatima nedostajale, Srbi se nisu mnogo obazirali na njihovu umišljenost o visokoj kulturi, već su smatrali da su oni, a ne Hrvati, pozvani da odigraju ulogu Pijemonta među Južnim Slovenima i da Beograd, a ne Zagreb, treba da bude središte okupljanja. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.