Istorija zločina (15)

Uvjerenje da su Srbi najveća smetnja razvoju Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim dijelovima hrvatskog društva koje se nije svrstavalo pod zastavu ustaštva. Predsjednik Udruženja književnika Vladimir Kolar, koji nije bio ustaša, radovao se njemačkom bombardovanju Beograda 1941. rekavši da ih treba bombardovati "dok je i jedan taj gad živ". Primjera ima još

Izjave istaknutih ustaških ministara i katoličkih sveštenika rezultat su ranije osmišljenog plana poglavnika Ante Pavelića o genocidnom uništavanju Srba. Još u jesen 1940, godinu dana pre no što je došlo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Maček, tadašnji potpredsednik jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obavešten da je Pavelić, u Sijeni, u Italiji, za vreme zatočeništva, "na osnovu višegodišnjeg proučavanja pokolja Jermena u Turskoj", pripremio plan za pokolj Srba u Hrvatskoj. Iako je Mačeku sve to bilo predočeno i plan mu pokazan, on o tome nije obavestio vladu ni svoje političke partnere iz Seljačke demokratske koalicije, koji su predstavljali Srbe u Hrvatskoj. Ima indicija da je s tim "bezbožnim planovima" upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od njega tražio da utiče na Pavelića i njegove ljude da odustanu od izvršenja tih zločinačkih namera. Idejom o genocidnom uništavanju Srba nisu bile zaokupljene samo ustaše. Uverenje da su Srbi glavna prepreka za razvoj Hrvata i Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim delovima hrvatskog društva koje se nije svrstalo u redove ustaša, ali Srbe nije manje mrzelo od samih ustaša. Duboki korijeni mržnje Primera radi, predsednik Udruženja književnika Hrvatske Slavko Kolar nije bio ustaša, ali je 1941. godine, kad su Nemci bombardovali Beograd, izjavio da Srbe treba bombardovati "dok je i jedan taj gad živ". Poznati profesor književnosti Mihovil Kombol takođe nije bio ustaša, ali je, uprkos tome, februara 1945. izjavio da milion Srba treba potući da bi se oni koji preostanu priključili Hrvatima. Izjave pomenutih ličnosti iz najviših redova hrvatske inteligencije rečito govore o tome koliko duboko i široko je u hrvatskom društvu bila rasprostranjena mržnja prema Srbima i ideja da se njihovim genocidnim uništavanjem na najbolji način može rešiti čitav splet pitanja koja se tiču Hrvatske i Hrvata, njihovog opstanka i njihove budućnosti. Malo je poznato da su i komunističke vlasti Hrvatske, neposredno po svršetku rata 1945. godine, više odmagale nego što su pomagale povratak Srba - izbeglica iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su se spasli ustaškog noža. Tadašnje federalne vlasti Hrvatske bile su zadovoljne time što se broj Srba u Hrvatskoj osetno smanjio. One su nerado preduzimale prisilne mere za isterivanje ustaških porodica iz srpskih kuća i sa srpskih imanja. Zbog toga je Ministarstvo kolonizacije Demokratske Federativne Jugoslavije u više navrata tokom 1945. godine zahtevalo od Predsedništva narodne vlasti Hrvatske i njenih nadležnih ministarstava da upozore "područne organe vlasti na pravilno i brižno postupanje sa povratnicima", pripadnicima srpskog naroda, "koji se iz Srbije vraćaju u svoju užu domovinu Hrvatsku (...) Da etnički čista hrvatska država zaokuplja pažnju i današnjih vlastodržaca Hrvatske, kako je bilo i u prethodnih sto i više godina, navešću nekoliko dokaza. Prof. dr Slaven Letica, potonji savetnik predsednika Tuđmana, objavio je 12. septembra 1989. godine u listu "Danas" tekst pod naslovom "Asimilacija hrvatskih Srba". Tim člankom Letica je pokušao da, tobože naučno, da obrazloženje o neminovnosti asimilacije Srba u Hrvatskoj. Uz to, on se vratio ideji "hrvatskog političkog naroda", tvrdeći da se Srbi u Hrvatskoj mogu opredeljivati za dva puta. Mogu biti, kako je napisao, "organski dio" srpskog etničkog naroda, ili "dio hrvatskog političkog naroda". Ovim je Letica Srbima ponudio ono što im je uporno i na silu nametano tokom čitave druge polovine DžIDž veka, sve do 1905. godine, do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, a od frankovaca i posle toga. Ponudio im je put odricanja od svoje nacionalne pripadnosti kako bi postali deo hrvatskog političkog", tj. "konstitutivnog naroda". Ponudio im je ono što Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu mogli ni hteli da prihvate, jer su bili svesni da im je nuđen put nacionalnog i političkog zatiranja. Sve do 1918. Srbi su se tom putu žestoko opirali i zbog toga su vodili beskompromisnu borbu, čvrsto uvereni da je to borba za opstanak. Politika koju je ponudio Letica prouzrokovala je u okvirima Austrougarske plemenski raskol između Hrvata i Srba, jer je činila okosnicu svih sučeljavanja između dveju nacija. Letica je ponudio politička rešenja, čija su izvorišta u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Ta rešenja su, svojevremeno, u DžIDž veku, vladajući krugovi Mađarske pokušavali da nametnu Hrvatima, kao i Srbima, a ovi su se tome, da bi se spasli mađarizacije, žestoko odupirali. Jedna država, jedan narod Rešenja koja je ponudio jedan od uglednijih članova Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice svode se na dobro poznatu formulu: jedna država, jedan narod, jedan jezik. Kako je ta formula bila aktuelna u vreme austrijske, austrougarske i pavelićevske endehazijske vlasti, očigledno je da ovovremenski hrvatski političari svoje uzore nalaze u vremenima koja su prohujala. Da bi stvorio veliku i etnički čistu hrvatsku državu, Tuđmanu je na putu bila Jugoslavija. Zbog toga je odlučio da ruši Jugoslaviju, jer dok je ona postojala nije moglo biti ni suverene, a kamoli velike i etnički čiste Hrvatske. U razgovoru koji je Tuđman vodio 3. februara 1996. u predsedničkim dvorima s Nenadom Ivankovićem, dopisnikom "Vjesnika" iz Bona, izjavio je da je pri susretu sa Zdravkom Tomcem u Kopenhagenu januara 1990. godine "iznio svoju viziju za izlazak iz Jugoslavije". Zbog toga što je želeo suverenu Hrvatsku, on tada nije bio spreman da prihvati čak ni konfederativnu Jugoslaviju, jer, kako je rekao Ivankoviću, "zahtjev za konfederaciju je samoubilački za Hrvatsku". (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.