Istorija zločina (13)

Politika isključivosti, čiji su predvodnici bili Eugen Kvaternik i Ante Starčević, prijetila je fizičkim uništenjem Srba u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji. U ostvarivanju velikohrvatskih težnji protagonisti takve politike uzdali su se u podršku Zapadne Evrope, dodvoravajući joj se i ponižavajući se, dok su se istovremeno osiono i uvredljivo ponašali "prema braći Slovenima"

One koji su se usuđivali da priznaju da u Hrvatskoj, osim Hrvata, ima i Srba, ideolog Stranke prava oštro je osuđivao i zbog čvrstog uverenja da su u teškoj zabludi, da rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima, smatrao ih je izdajicama domovine, narodnih svetinja, zdravog razuma i nauke. Svojim pismom o Srbima, koje je uputio Pavlinoviću, Eugen Kvaternik je sebi i svoje istomišljenike predstavio kao zagovornike čvrste ruke. Pohvalio se Pavlinoviću da su Srbi u Hrvatskoj "čistom narodnjom politikom" dovedeni u takvu situaciju "da niti pisnuti se neusuđuju". Time je sugerisao Pavlinoviću da se i u Dalmaciji prema Srbima povede slična politika. On nije prikrivao ničim opravdanu i bolesnu mržnju prema Srbima, koji su za njega bizantinci, istočnjaci, barbari i nebraća. Uprkos tome što ih je tako silno i strasno mrzeo i prezirao, svim silama želeo je i zalagao se za to da budu Hrvati. Onima koji na to nisu pristajali, koji su se osećali Srbima, a takva je bila ogromna većina, Kvaternik je otvoreno zapretio fizičkim uništenjem. Time je, zapravo, među građanskim političarima Hrvatske on postao jedan od prvih zagovornika genocida nad srpskim narodom u Trojednoj kraljevini. Velikohrvatske težnje Tvorac i ideolog pravaša otkrio je svom prijatelju Pavlinoviću i pravi smisao politike koja je podrazumevala uništenje "nakota vere" pravoslavne. Cilj te politike, kako je istakao Kvaternik, bio je da se "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) Alpah do Kosova i Albanije" razvije zastava "čiste, neoskvernjene Hervatske". Kvaternikove velikohrvatske težnje, koje su se ticale Štajerske, Kranjske, Gorice i Istre, gotovo čitave Bosne, "do Romanski gora i Višegrada i polovine Ercegovine do rijeke Neretve i Bune", jasno su iskazane i u njegovoj knjizi La Croatie et la confédération italienne, Pariz 1895, koju je, baš zbog toga, Aleksandar Giljferding, poznati ruski istoričar, etnograf i lingvista, podvrgao oštroj kritici. Giljferding je upozorio da nikakvo istorijsko pravo ne može dopustiti Hrvatima da se domognu tuđih zemalja, da je reč o prostom otimanju, koje će srodne slovenske narodne neminovno dovesti do sukoba. Analizom sadržaja Kvaternikove knjige ruski naučnik je zaključio da su Hrvati sebi postavili cilj da uz pomoć Zapadne Evrope zagospodare susednim oblastima. Zbog toga su oni pred Zapadnom Evropom ponizni "a gordi i isključivi prema svojoj braći Slovenima". U najboljoj nameri Giljferding je poručio Hrvatima dase ne ponižavaju pred Zapadnom Evropom i neka gaje u sebi ne gordost i isključivost prema svojoj braći Slovenima, no čuvstvo jedinstva i ljubavi". Ta plemenita poruka, prožeta sveslovenskim osećanjima, ostala je u Hrvatskoj bez odziva. Zato što Srbi nisu pristajali da budu Hrvati pravoslavne vere, i Ante Starčević je, poput Kvaternika, samo godinu dana kasnije, nagovestio put kojim će ići Hrvati u rešavanju srpskog pitanja. On je 1870. napisao:"Narod hervatski neće terpeti, da ta sužanjska pasmina (reč je o Srbima - V. K.) oskvernjuje svetu zemlju Hervata." Da je Kvaternikovo i Starčevićevo shvatanje o Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji sasvim proželo hrvatsku politiku, da je postalo preovlađujuće u hrvatskom društvu, može se potvrditi mnogim dokazima. Navešću samo neke. Kakve je nazore imao don Mihovil Pavlinović iste te 1869. godine kada mu je Kvaternik davao savete o tome kako da se u Dalmaciji ophode sa Srbima i pripadnicima "nekot vere", vidi se iz njegovog iskaza datog biskupu Štrosmajeru. U pismu od 31. avgusta 1869. Pavlinović je saopštio:"Rukopis što je uz ovu knjigu kast će Vam za moju misa', koja se dade svesti na ove dvie točke: Hrvat i katolik. Za tu ideju ja polažem moje srce, moj trud, moj život. Za sve ostalo ja ne dam ni prebijene pare." Uskih pogleda, isključivi Hrvat i fanatični katolik, ne samo da za ostale nacije i vere nije davao "ni prebijene pare", nego je bio njihov žestoki mrzitelj i protivnik. Kada je napisao knjigu Hrvatski razgovori, Niko Veliki Pucić skrenuo je na nju pažnju Valtazaru Bogišiću ovim rečima:" Strašno djelo, pravo libello incediario proti srpstvu, toliko da je c. kr. vlada kupila čitavu ediciju truda ovega Katuna Dalmatinskoga. Ah preti, preti, preti!(...) Poznati hrvatski političar Frano Supilo je, poput Kvaternika i Starčevića, smatrao da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može i mora rešiti, ako nema drugog načina, njihovim fizičkim uništavanjem. U vezi sa tim je napisao da Hrvati, ako žele da emancipuju Hrvatsku od Srba, "moraju najprvo da se svih sredstava (pa i najgorih: u politici je koješta dopušteno) late, da toga najpogibeljnijeg, jer domaćeg i istojezičnog, narodnog protivnika bilo kako ili apsorbiraju, ili ga inače unište. Od ove potrebe, do proklamacije 'nema Srba!' sa svim onim posledicama, koje ona sobom nosi, nije nego jedan korak". (Kurziv - V. K.) Uvredljiva poruka Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je pisao Supilo, frankovački zastupnik u Saboru Hrvatske dr Jerko Pavelić brutalno je izjavio u Saboru - kako bi on, sa svojim političkim istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Sloveniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, "takozvani" Srbi za 48 sati postali bi "pravoslavni Hrvati". Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. "Izjavljujem da smo mi Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je takvo što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod neki ne pretopi u drugi (...) Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog pitanja bio spreman, jer od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postalo je deo programa znatnog dela hrvatske politike. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.