Istorija zločina (12)

Poslije 1880. političke stranke Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji imali su obavezujuću odredbu srpskih zastupnika da štite srpsko ime, nacionalnu i političku individualnost. Stranka prava smatrala da su Srbi nastali na vještački način, za šta je optuživala Srpsku pravoslavnu crkvu. Za nacionalno isključive Hrvate, oni su "sinovi onog kletog plemena koje svuda sije mržnju" Italijana i Mađara

Svi politički programi Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nastali posle 1880. godine, imali su u svojim odredbama zadatak članstva da štiti srpsko ime, srpsku nacionalnu i političku individualnost. U programu Srpske samostalne stranke iz 1882. naglašeno je da će zastupnici te stranke raditi "pre svega na tome da se zakonodavnim putem prizna ime srpsko kao ravnopravno sa hrvatskim". U programu Srpskog samostalnog kluba iz 1883. istaknuto je da će Srbi raditi na tome "da se narodu našem zakonom prizna ime srpsko, da mu se netaknutom očuva narodno-crkvena autonomija" i da se prizna "ravnopravnost ćirilice s latinicom". Juna 1887. birači Srpske samostalne stranke odlučili su da traže, "prema načelu ravnopravnosti priznanje srpske narodnosti u trojednoj kraljevini, da se svakom unutrašnjem zakonu ili drugom važnom službenom činu, gde je reč o narodu trojedne kraljevine ili o njegovom jeziku naziva taj narod hrvatskim i srpskim, a jezik njegov hrvatskim ili srpskim". Politički program Srpske radikalne stranke, donet u Okučanima septembra 1903, zalagao se za potpunu ravnopravnost i jednakost srpskog naroda sa narodom hrvatskim. Ta stranka odučila je da se bori "da se zakonitim putem otklone sve prepreke, koje potiru ravnopravnost, i da se prizna pravo srpskog naroda kao naroda na avtonomiju njegove srpske pravoslavne crkve, škole i fondova". Uz to, radikali su tražili "da se u svakom zemaljskom zakonu i svakom drugom službenom aktu upotrebi naziv: 'hrvatski i srpski narod', 'hrvatski i srpski jezik'". Isto tako zahtevali su "da se uzakoni potpuna ravnopravnost ćirilice sa latinicom". Nakaradna tvrdnja Po široko rasprostranjenom, naučno neutemeljenom mišljenju Starčevićevih pravaša, potonjih franko-furtimaša i njihovih duhovnih sledbenika, Pavelićevih ustaša, koji su se oslanjali na hrvatsko državno i istorijsko pravo, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastali su na veštački način, posredstvom Srpske pravoslavne crkve i vere, uz pomoć popova, kaluđera i učitelja. Verom njegovano i stvoreno srpstvo je, po tom nakaradnom tvrđenju, koje ima jasne velikohrvatske i asimilacione težnje i ciljeve, svesno cepalo hrvatstvo, da bi ga omelo u razvoju i oživotvorenju nacionalnih i državnih zadataka. Srbi u Hrvatskoj su, po viđenju nacionalno isključivih Hrvata, "hrvatski renegati, saveznici talijanaša i Madžara", oni su "stafaža tuđinstva protiv slobode i ujedinjenja Hrvatske", "sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući, da će time zastrašiti hrvatski narod". Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda, kada im satreš glavu". Stoga što Srbi u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego Hrvati pravoslavne vere, što su hrvatski otpadnici, saradnici hrvatskih neprijatelja, Italijana i Mađara, njih je trebalo uvesti u red, milom ili silom naterati ih da se odreknu srpske a prihvate hrvatsku državnu ideju. Iz onoga što je utemeljivač Stranke prava Eugen Kvaternik poverio Mihovilu Pavlinoviću, predsjedniku Hrvatske Narodne stranke za Dalmaciju, vidi se da su Srbi, samim tim što su postojali, što su bili Srbi a ne Hrvati, što su živeli na tlu Hrvatske, proglašeni za one koji cepaju jedinstveni hrvatski narod, i to zbog tuđih interesa. Ni po koju cenu Kvaternik nije bio spreman da prizna da na hrvatskoj državnoj teritoriji ima i nekog drugog naroda osim hrvatskog. Uprkos tome što su Srbi svojim pretežnim delom, i to ne samo u okvirima Austro-Ugarske već i van njenih granica, u to vreme, kao i kasnije, smatrali da je Habzburška monarhija njihov najveći i najopasniji protivnik, Kvaternik ih je, sasvim neosnovano i zlobno, optužio da su "najoštriji nož" u njenim rukama, koji je uperen protiv Hrvata. Vrlo je važno naglasiti da je pravaški prvak takvu ocenu o Srbima dao u trenutku kada su oni svim silama i gde god ih je bilo, zajedno sa najprogresivnijim pristalicama hrvatskog građanstva iz redova Narodne stranke, radili na rušenju dualističkog sistema, na obaranju unionističkog bana Levina Rauha i poništavanju neravnopravnih i ponižavajućih odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe. Premda su Srbi tada stajali na braniku hrvatskih državnih, nacionalnih i političkih interesa, Kvaternik ih je proglasio za izdajnike, ne zato što su bili izdajnici, već stoga što su bili Srbi, a ne Hrvati, što su bili pravoslavni, a ne katolici. Izdaja Srbima podmetnuta Svakako treba imati u vidu činjenicu da je Srbima u Hrvatskoj izdaja podmetnuta u trenutku njihove najveće lojalnosti, patriotizma i domoljublja, u času kada su visokom političkom svešću prednjačili u teškoj opozicionoj borbi protiv Austro-Ugarske i sistema koji je ona nametnula Hrvatskoj. Jednom iskonstruisana, optužba o tobožnjoj izdaji hrvatskih interesa biće stalno potezana protiv Srba. Biće to žig koji će im se beskrupulozno utiskivati sa duboko promišljenim ciljem. Tim žigom Srbima je trebalo nametnuti obavezu da se neprestano, u svakoj prilici i pri svakoj delatnosti i aktivnosti, iskazuju i dokazuju da su lojalni građani Hrvatske, da su patrioti, a ne izdajnici. Trebalo im je nametnuti obavezu da manje misle o svojim srpskim, a više o hrvatskim nacionalnim interesima, jer u protivnom, žig izdajstva ne bi mogli izbeći. Socijalno-psihološka i politikološka istraživanja bi, bez sumnje, pokazala da to neprestano smišljeno žigosanje nije ostalo bez rezultata, da je među Srbima i Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, istina u manjem broju i pretežno u intelektualnom sloju, stvorilo tip poslušnika, koji su u prerevnosnom dokazivanju svoje ispravnosti, po osećanjima i mentalitetu, postali veći Hrvati od samih Hrvata. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.