Istorija zločina (11)

Poznati pedagog dr Vojislav Bakić je, zbog nepodnošljivih pritisaka u Hrvatskoj, odlučio početkom 1875. da pređe u Beograd i zamolio Milana Đ. Milićevića da mu pomogne da pronađe za njega neko mjesto u Srbiji. Ovaj se obradovao što će doći obrazovan čovjek, "pun duha", ali se i čudio što "braća Hrvati teraju tako isključivu politiku da njega tamo ne trpe"

Uverljivo svedočanstvo je pismo velikog župana Sremske županije Svetozara Kuševića, upućeno 11. februara 1863. velikom županu Zagrebačke županije Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom povodom spora oko pripadnosti Srema i odbijanja Zagrebačke županije da podrži odluke srpskog Blagoveštenskog sabora iz 1861. godine, kojima je Srem imao da bude sastavni deo Vojvodine. Pošto je upozorio Kukuljevića da Srbi, "kao ravnopravan narod sa Hervati", ne mogu hladnokrvno gledati da im Hrvati negiraju egzistenciju i političko biće, prijateljski mu je poručio: "(...) primi Ti ove moje rieči prijateljski i kao čistu namieru da se međusobna naša ljubav učvrsti a ne da se nastojava da se uništava. Osim toga je Te zaklinjem živim Bogom da se nastojava da se mržnja zavladavša izbiegne, jer će od tuda naša obća propast poteći..." Kukuljević raspaljivao zlo Ta, kao i mnoge druge prijateljske opomene Srba, ostale su glas vapijućeg, jer onaj koji je mogao, gonjen sebičnim nacionalnim i uskim verskim interesima, ne samo da zlo nije predupredio, već ga je, iz godine u godinu, raspaljivao i proširivao. Zbog silnog i teško podnošljivog pritiska na Srbe, otvorene netrpeljivosti prema njima i nacionalnog poricanja i egzistencijalnog njihovog ugrožavanja, viđeniji ljudi su, već sredinom sedamdesetih godina DžIDž veka, bili spremni da napuste Hrvatsku. Tako je, na primer, poznati pedagog dr Vojislav Bakić, početkom 1875. odlučio da pređe u Beograd. Zamolio je Milana Đ. Milićevića da mu u tome pomogne i u Srbiji mu nađe neko mesto. Tim povodom Milićević je, 8. januara 1875. u svom Dnevniku zabeležio: "Ovome se obradovah od sveg srca, jer naša narodna nastava dobiva u njemu vredna, sposobna, izučena i puna duha radnika - bar se tome može nadati po onom što je on za svoje, eto, mladosti pokazao. Nemilo mi je opet što braća Hrvati teraju tako isključivu politiku, da njega tamo ne trpe samo zato što je Srbin. Kud će nesreća tako nesrećnima? Kuda će nesloga, nego među Srbe i Hrvate?" Iz istih razloga zbog kojih je Bakić odlučio da napusti Hrvatsku, pomišljao je to da učini i dr Danilo Medaković, poznati istoričar i novinar. U pismu jednom prijatelju, napisanom 28. februara 1878. Medaković je zabeležio: "Ludost, koja je tako strašno protiv Srba ovdje mah otela, dosadila mi se tako, da već i sam premišljam odavdje ukloniti se." Dok su pojedinci pomišljali da napuste Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, a neki ih i napuštali, većina nacionalno svesnih odlučila je da se suprotstavi velikohrvatskim nasrtajima, da pruži otpor brutalnom pohrvaćivanju i ustane u odbranu srpskog imena i srpske nacionalne posebnosti. O toj i takvoj odluci uverljive dokaze nalazimo u pismu grupe Srba iz Knina, upućenom 2. avgusta 1879. godine dr Lovru Montaju, iskrenom borcu za slogu i jedinstvo Srba i Hrvata, u čije časne namere uopšte nisu sumnjali. Grupa Kninjana je napisala: "Odmah pri početku narodne borbe Srbi dalmatinski, a među njima i mi, stupismo pod onda tek razvijenu narodnu zastavu u potpunoj nadi da ćemo pod njom izvojevati ono što nam je tuđin silom oteo, ne praveći razlike između srpstva i hrvatstva. Ali na žalost, reći moramo, u nadi se našoj prevarismo, jer ona ista braća, među koju Vi ne spadate, počeše i u Dalmaciji i onamo preko Velebita u užem i širem smislu srbsku narodnost, srbsko ime, srpski jezik zanijekati, i nas svuda pa i u takozvanim narodnim glasilima, vrijeđati, tako da mi sami sebi moramo reći, kad je sad ovako, kako bi bilo sutra, kad bi se u djelo privelo sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Ovako postupljenje braće naše prema nama stavlja nas u nužni položaj da ozbiljno moramo početi misliti šta radimo i gledati šta se oko nas radi, te stati na branik našijeh svetijeh prava sa svima sredstvima, koje nam dopuštaju granice postojećih državnih zakona, i nastojati da se opasnost otkloni, ili da joj barem mi sami saučesnici ne budemo. Vama, u kome imademo potpuno povjerenje kao što ćemo današnjim glasovanjem potvrditi, preporučujemo da sav Vaš upliv uložite da se stranka narodna prečisti i iz nje otkloni ono što bratsku slogu između Srba i Hrvata spriječava, te da opet dođe onaj temelj, na kome se počelo dizati u početku njezinome, da je Srbinu slobodno biti Srbinom, kao i Hrvatu Hrvatom, da u javnim spisima, a osobito u javnim glasilima, uz ime i jezik hrvatski spominje se i ime i jezik srpski, da takvim postupanjem u budućnosti jedni od drugih ne imadu uzroka zazirati, nego da jedan drugoga potpomaže i pruži ruku bratske sloge, bez koje neće biti sreće u budućnosti ni jednima ni drugima. Prinuđeni da se brane od hrvatskih asimilacionih nasrtaja, Srbi iz Dalmacije odlučili su da pokrenu poseban list, da se odvoje od tamošnje Narodne stranke i da osnuju svoju posebnu partiju. U prvom broju novopokrenutog Srpskog glasa, koji se pojavio u Zadru 14. januara 1880, između ostalog je rečeno: Iznevjereni Srbi "Kad se u nas ustavnom slobodom stao buditi politički život, skočili su Srbi jednodušno na odbranu narodnijeh pravica: Nijesu žalili žrtve nikakve, da tuđoj samovolji odole i narodni značaj podignu. Uhvativ se s braćom Hrvatima u jedno kolo, sklopiše srpsko-hrvatsku zajednicu na žalost općijeh protivnika, a na uzor svojoj braći Slovenima. Onda se srpsko rodoljublje u zvjiezde kovalo i bilo je mjesta srpskoj narodnosti u Dalmaciji. Ustrajnom borbom stekao je naš narod uvaženja i dođe čas, da je mogao - i ako ne potpuno, a ono barem djelomično - uživati plodove svojijeh trudova. I baš tada počela se poricati važnost Srpstvu i pripovijedati da nema u Dalmaciji Srba, ili da se jedino, kao gosti, pretrpjeti mogu. Tiho i obazirno, ali promišljenijem i iz daleka osnovanijem planom počelo se potkopavati pod srpsku narodnost..." Dalje se kaže:...Ako se naše želje ne ispuniše, krivi nijesmo, i savjest nas tješi, da smo učinili, što nam je rodoljubivo srce kazivalo. Ne postigosmo, da se srpska narodnost prizna i da se podigne zastava srpsko-hrvatske zajednice; ali bar okoristili smo se, što smo se bolje upoznali i što su se pojmovi prilično razbistrili..." (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.