Intervju: Konstantin Kostjukov, baletski umjetnik

Balet poredim sa sportom. Ovo je izuzetno teška profesija za koju čovjek mora da bude požrtvovan, jer svaki dan nosi rizik, rekao Konstantin Kostjukov

BALETSKA profesija je rizična za zdravlje. Stalno smo pod nekakvim opterećenjem. Normalni su postali bolovi, jer se svake godine dešavaju istegnuća. Poslije nekih povreda baletski igrač treba da miruje po deset do 15 dana. Dešava se pucanje mišićnih vlakana, prelomi, uklještenje živaca - podijelio je sa nama rizike ove profesije baletski umjetnik i direktor baleta u Narodnom pozorištu u Beogradu Konstantin Kostjukov. Ovaj umjetnik porijeklom iz Kijeva odigrao je najveće role u "Labudovom jezeru", "Don Kihotu", "Uspavanoj ljepotici", "Žizeli", "Dami s kamelijama", "Samsonu i Dalili"... Obišao je svijet sa ansamblom Teatra "Ševčenko" iz Kijeva, a imala ga je priliku na otvorenoj sceni na Kastelu više puta vidjeti i banjolučka publika. - Balet poredim sa sportom. Ovo je izuzetno teška profesija za koju čovjek mora da bude požrtvovan, jer svaki dan nosi rizik. Sve zavisi od toga koliko je igrač dobro pripremljen - istakao je Kostjukov. On je stava da svakodnevno treba posvećivati pažnju probama i treninzima kako bi baletski igrač očuvao tijelo. Ako se ne zagriješ dovoljno pred nastup, to nosi velike posljedice - rekao je Kostjukov. ? Poznato je da ste zbog neprofesionalizma saradnika napuštali predstave? - Da. Nama su kostimi jako bitni i od toga zavisimo na sceni. Kostim mora da bude lagodan, ugodan..., jer ako nam negdje zapinje kostim ili ima nekakve rupe, možemo da se povrijedimo. Prije nastupa nam govore, biće, biće, biće... novi kostim, a dan pred predstavu se dešava da kažu da nisu našli materijal. Meni se dogodilo da mi je tokom predstave uletjela ruka u rupu na kostimu moje partnerke. Mogao sam povrijediti i sebe i nju i tada sam napustio predstavu. Odmah sutra odgovorni su našli materijal što dokazuje da je samo bilo riječi o neozbiljnosti. Neki ljudi misle da balet liči na đuskanje u diskoteci, pa kažu šta ima veze rupica, može da se đuska i sa rupicom na kostimu. ? Da li taj rizik dovoljno plaćen? - Ne. Naš posao je najmanje plaćen, i ne samo to, nego mi imamo najmanje mogućnosti da zarađujemo sa strane. Glumcima je drugačije. Imaju veće mogućnosti, jer postoji više pozorišta, više projekata, serije, filmovi, televizija. Uvijek se može naći nekakva varijanta da se zaradi sa strane. U svijetu baleta, teško. Zamislite samo u kakvom su položaju moje kolege, kada i ja, koji imam iza sebe velike uspjehe, moram da radim sa strane. ? Je li to tako samo ovdje? - Slično je i u svijetu. Ali ovdje, nažalost, više je prisutno nego igdje u svijetu. Ovdje je prisutno nekakvo primitivno razmišljanje u vezi sa baletskom umjetnosti. Jako često naiđem na negativna mišljenja o umjetnosti, a za postojanje baleta čak pola ljudi nije ni čulo. ? I Vaš otac je bio baletski umjetnik, koliko je uticao na Vaše životno opredjeljenje? - Moji počeci uopšte nisu imali veze sa baletom. Moj otac koji je bio baletski umjetnik odveo me u baletski studio i ja sam mu odmah rekao da me to slabo interesuje i da mi se više sviđa kako jedna umjetnica svira klavir. Njemu je bilo bitno da se ja nečim bavim, pa me odveo u muzičku školu i upisao na klavir, šta sam radio tri godine. Otac mi je rekao, kada sam napunio deset godina, da je trenutak da se odlučim, da li ću da se bavim baletom. Nije me prisiljavao, nego je rekao da radim šta želim, ali me prije toga upoznao sa svime, jer me vodio u pozorište na svaku predstavu. Kostimi, dekor, prinčevi, kneževi, sve mi je to okupiralo pažnju, i tada sam rekao: "Hoću balet". Upisao sam baletsku školu koja je jako rigorozna u Rusiji i gdje je od 200 kandidata, primljeno nas 20, koji smo imali dobre gimnastičke pokrete, umjetničku nadarenost..., a kontrolisala se i medicinska sposobnost. Poslije prvih umjetničkih dostignuća u školi primljen sam u Nacionalno pozorište u Kijevu, prvo u ansambl, potom solo, pa sam zaigrao i u glavnoj ulozi. ? Ostali ste, međutim, u Beogradu? - Osvajao sam nagrade, počeo da gostujem u inostranstvu, a potom sam gostovao i u Beogradu. Ponuđen mi je angažman u Kanadi, prije nego što sam nastupio u Beogradu. Kanada mi je bila predaleko, a kada su mi u Beogradu ponudili angažman, prihvatio sam uz uslov da kada god me Kijev pozove mogu da odem. U Beogradu sam se zaljubio, oženio i ostao, ali nisam prestao da radim i u Kijevu i solo gostujem u inostranstvu. B. VELENDEČIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.