In memoriam Veljku Kojoviću: Život prepun ljubavi za ljude

Za svoj novinarski autorski rad dobio je više društvenih i profesionalnih priznanja: dobitnik je novinarske nagrade "Veselin Masleša", zatim je šest puta nagrađivan nagradom za najbolja programska ostvarenja. Četiri godine zaredom osvajao je nagrade na Bledskom festivalu...

"Tuga je, izgleda, jedino mjerilo koliko nam je neko drag" - riječi su Veljka Kojovića zapisane u njegovoj knjizi "Krvava košulja sarajevska". Na vijest da nam je dragi Veljko, u večernjim satima 17.10.2007. godine, utonuo u vječni san bez snova zavladala je velika tuga od Trebinja do Banje Luke. Otišao je, da počiva u miru Božijem, veliki humanista ogromne intelektualne i duhovne snage, a iznad svega dobar i skroman čovjek koji je volio život i ljude i tu vrlinu prenosio na druge. Veljkova životna priča je veoma sadržajna. Rođen je 1.1.1936. godine u brojnoj hercegovačkoj porodici u Veljoj Gori pored Trebinja. Rastao je uz oca željezničara, bolešljivu majku domaćicu i četvoro braće i sestara. Imao je djetinjstvo siromašno materijalnim, ali veoma bogato ljubavlju. Tu ljubav, kojom je bio zadojen u djetinjstvu, nesebično je dijelio drugima, cijelog svog života. Bio je sjajan đak sa posebno naglašenim talentom za književnost. Njegova svestranost je bila iskazana i u sportu. Igrao je izvrsno fudbal. Po završenoj gimnaziji istovremeno je upisao režiju u Beogradu i književnost u Sarajevu. Stipendija za Sarajevski univerzitet bila je presudna da studije nastavi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je diplomirao na Odsjeku za jugoslovensku književnost i jezik. Bio je među najzapaženijim studentima Sarajevskog univerziteta. Posebno je bio aktivan u oživljavanju kulturnog života. Od 1958. godine aktivno se bavio novinarstvom. Bio je glavni i odgovorni urednik lista "Naši dani". Postao je prepoznatljiv kao pisac kratkih priča, crtica, bilješki, noveleta, reportaža, i monografija. Godine 1967. zaposlio se na Televiziji Sarajevo gdje je svoj stvaralački talenat iskazao kao scenarista i režiser umjetničkih dokumentarnih filmova, jako socijalno angažovanih. Za nepune četiri godine, koliko se bavio isključivo programima, postao je jedan od onih dokumentarista po kojima je izgrađen jedan stil, jedan dokumentarni izraz koji se zvao "sarajevska dokumentarna škola". Za svoj novinarski autorski rad dobio je više društvenih i profesionalnih priznanja: dobitnik je novinarske nagrade "Veselin Masleša", zatim je šest puta nagrađivan nagradom za najbolja programska ostvarenja. Četiri godine zaredom osvajao je nagrade na Bledskom festivalu, bilo za najbolju emisiju u cjelini, bilo za režiju i scenario. Njegove nagrađene televizijske reportaže "Bukvar sa devet kora", "Voda k'o horda", "Put u socijalizam" i "Na kraju puta" su svojevrsna serija o bosansko-hercegovačkom čovjeku. Sa svojim ostvarenjima predstavljao je Jugoslaviju četiri puta na međunarodnim televizijskim festivalima. Za televizijsko stvaralaštvo dobio je Šestoaprilsku nagradu, najveću nagradu koja se, u to vrijeme, dodjeljivala u Sarajevu. Uz sve to, Država je Veljka odlikovala Ordenom zasluga za narod i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1972. Veljko je izabran za direktora Televizije Sarajevo; najmlađi direktor te kuće svih vremena i najuspješniji! Od jednog malog predstavništva napravio je ozbiljnu TV kuću. Izgradio je i radio-televizijski dom, najkvalitetniju TV zgradu u bivšoj Jugoslaviji. Biran je u dva mandata za ministra informacija u Vladi BiH. Kao ministar bavio se isključivo stručnim profesionalnim radom na razvoju sistema informisanja. Vodio je projekat izgradnje proizvodno-poslovnog objekta "Oslobođenje" i tehničkog opremanja RTV doma. Poslije Vlade, biran je za predsjednika poslovodnog odbora grafičkog i izdavačkog preduzeća "Svjetlost" od koje pravi jednu od najmoćnijih izdavačkih kuća tog vremena. Bez obzira na to, u aprilu 1992. godine ostaje bez posla, samo zato što nije imao podobno ime. Nesmotreno vjerujući u predratne ideale, vjerujući u ljude i njihove vrline, ostao je u Sarajevu do 19.6.1994. godine. Pripadao je, kako je često isticao, onoj generaciji, onoj vrsti ljudi, koja je pokušala da se uzdigne, da prihvati neke opšteprihvaćene civilizacijske vrijednosti u svijetu. Imao je priliku da to i nauči, jer je mnogo putovao svijetom i družio se sa ljudima veoma različitih profesija. Nije mogao ni sanjati, kako kaže, da će jedna generacija, koja se sjajno družila, zajedno živjela, zajedno igrala fudbal, zajedno išla na piknike, zajedno se radovala, međusobno se ženila i kumovala, da će ta generacija, zahvaljujući prije svega nacionalnim pokretima, izrasti u stubove mržnje, netrpeljivosti i sukoba. U ratu je, prema njegovim riječima, shvatio metaforičku istinu jednog jevrejskog filozofa koji je rekao da je "konačno došao kraj perverznog mita o idiličnoj koegzistenciji u Bosni". Smatrao je da je početak svih naših nesreća to što su na čela nacionalnih pokreta došli apsolutno neutemeljeni ljudi koji su, gradeći euforiju od religijske i nacionalne pripadnosti, gradili vlastite pozicije te da nisu shvatali vlast kao instrument demokratske volje naroda, već kao polazište za ličnu neograničenu moć. Po Veljku, shvatanje vlasti kao moći neminovno ide ka tome da ona postaje strast, a kada vlast postane strast, onda umiru pravo i moral. U ratnom periodu do 19.6.1994. godine, kada je zauvijek napustio Sarajevo, doživio je 17 ispitivanja u policiji i nekoliko privođenja u zloglasni logor Viktor Bubanj. Njegova sklonost da pomaže druge dovela ga je na čelo srpskog humanitarnog društva "Dobrotvor", jedine institucije koja je imala prefiks SRPSKI i pomagala i spašavala Srbe iz Sarajeva. Biti Srbin u to vrijeme u Sarajevu, ne saviti kičmu i preživjeti, mogli su samo ljudi poput našeg Veljka. Nije se štedio pomažući drugima da sačuvaju dostojanstvo. U tom i takvom Sarajevu, kumovao je i jednoj djevojčici od oca muslimana i majke Srpkinje, koja je krštena na Baščaršiji. Nakon nešto više od dvije godine ratnog života u Sarajevu, koji je više nalikovao na pakao, obreo se u Beogradu. Odlazak iz Sarajeva za njega je značio rušenje svega u šta je vjerovao. Njegovo plemenito srce je od nakupljenog jada počelo da puca. I kreću infarkti, zatim i operacija srca. Za malo više od godinu dana, koliko je proveo u Beogradu, od vlastitih bilješki iz rata sastavio je knjigu "Krvava košulja sarajevska", memoarsku prozu, koja je ovih dana doživjela treće izdanje. Ovaj svojervrsni dnevnik nije priča o umiranju ljudi u jednom gradu, nego priča o umiranju jednog grada u ljudima, bačenim na stranputice beznađa. Ovo nisu obični dnevni zapisi dešavanja u Sarajevu u periodu od aprila 1992. godine do pred kraj juna 1994. godine. Svaki od tih zapisa čini posebnu malu priču o životu, izvan i iznutra opsjednutog grada, priča čiji je zatočenik autor ove proze koji, bez proznih literarnih efekata, saopštava ono što je čuo i vidio i na svojoj koži osjetio. To je najbolja priča o hazarskoj sudbini sarajevskih Srba u kojoj je Veljko sublimirao svoje ogromno životno i stvaralačko iskustvo. Veljkov stvaralački opus bi bio neuporedivo veći da nije bilo nesrećnog rata. U Sarajevu mu je ostalo "sve što je čitao i što je zapisivao u najboljim godinama svog života", kako je često sam isticao. Na dan potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Veljko se sa porodicom doselio u Banju Luku, gdje je našao "obalu da se povrati i oživi, i da živi". I živio je punim životom, stekao ogroman broj prijatelja i onih koji su ga iskreno poštovali. Volio je život i druge je podučavao da ga vole. Jedan od njegovih poznanika mu je, u posljednjem pozdravu, napisao: "Hvala ti što si mi stalno ukazivao na ljepotu života". Veljkova smirenost, toplina, pronicljivost, iskustvo, ogromno znanje i dobronamjernost zalog su velikog autoriteta u svim sredinama u kojima se pojavljivao. A bio je prisutan i u nevladinim i u vladinim organizacijama, u Akademiji nauka, informativnim kućama. Kao po pravilu, svugdje savjetujući druge kako da brže dođu do istine u poslu koji rade i ne postavljajući pitanje šta on ima od toga. A savjetovao je predsjednike vlada, ministre, akademike, sudije, novinare, parlamentarce, direktore i mnoge druge. Poput nepresušnog izvora, za svakog je imao pouku i poruku. Rijetko ko je, ma gdje u svijetu, boraveći u jednom gradu posljednjih desetak godina svog života, stekao toliko novih prijatelja i imao tolikog uticaja na tu sredinu, kao što je to bio slučaj sa Veljkom u Banjoj Luci. Veljko je po svemu bio jedinstven i poseban. Jedinstveno je i to što je ta njegova posebnost ispoljavana najedan prirodan nenametljiv i spontan način - kao da se podrazumijevala. Posebna je i njegova priča kako je upoznao suprugu Jelicu. Budući jedan od rukovodilaca studentske radne brigade, krajem pedesetih godina prošlog vijeka, primijetio je jednu djevojčicu kako svakog dana, oko podne, sa mosta u Konjicu, zagledana u Neretvu, baca po jednu ružu u rijeku. Svoju znatiželju, zašto ona to radi, pokušao je zadovoljiti kada je brigada dobila poklon pakete iz inostranstva. Sa čokoladom je pošao prema djevojčici s namjerom da popričaju. Ona je, međutim, odbila i čokoladu i razgovor, pobjegavši bez ijedne riječi. Poslije pet-šest godina Veljko je, kao omladinski aktivista, brucošima Medicinskog fakulteta u Sarajevu, govorio o radnim akcijama animirajući ih da učestvuju. Navodeći razna zanimljiva događanja ispričao je i svoje iskustvo sa djevojčicom na mostu. Po završenom predavanju prišla mu je jedna brucoškinja rekavši da je ona bila ta djevojčica. Tada mu je objasnila da je bacala ruže u rijeku u znak sjećanja na njenog oca koga su ustaše bacile u Neretvu. Svaki otac neizmjerno voli svoje dijete, a pogotovo ako je jedno, kao što je Jelena Veljkova. Ali i u tom odnosu Veljko je bio poseban, što se najbolje vidi iz njegove čestitke za Jelenin rođendan, napisane u pismu koje joj šalje u Beograd iz ratnog Sarajeva. "Draga moja djevojčice, kažem djevojčice, mada znam da već sutra puniš 20 godina. Kad sam ja imao toliko, bio sam veći od Monteveresta, a najdublja tačka Tihog okeana dosezala mi je jedva do koljena. Želim da se i ti tako osjećaš, da budeš centar vasione i da sve ove sitne planete, i sve na njima, postoje samo zbog tebe, da ti ugode i da te čine srećnom. Šta bi tvoj zaljubljeni, debeli tata mogao da poželi obožavanoj djevojčici osim sreću, a sve ostalo ide uz to. Dakle, srećan ti 20. rođendan, srećo moja". Svaka Veljkova priča je bila poučna poput Hristovih priča kojima je poučavao svoje sljedbenike. Izdvojiću samo jednu takvu. Veljko je bio na jednom raftingu na Tari u društvu sa Veljkom Vlahovićem, Ratom Dugonjićem i još nekim visokim funkcionerima SKJ. Za logorskom vatrom, negdje poslije pola noći, pitao je Veljka Vlahovića kako su on i njegova generacija zamišljali komunizam. Umjesto odgovora on je pitao njega: "A kako ti, mladiću, zamišljaš komunizam?". Nastojeći da bude duhovit, odgovorio je da očekuje da mu u komunizmu dan počne tako što će mu neko, ujutro, u krevet donijeti kafu i zapaljenu cigaretu. "Lijepo, bogami, mladiću, za tebe komunizam, a za tog drugog robovlasništvo!", odgovorio mu je drug Vlahović. Negdje pred zoru su otišli u svoje šatore. Tek što je zaspao nešto je udarilo u Kojovićev šator. Na pitanje ko je, odgovor je bio – komunizam. Ispred šatora je stajao Veljko Vlahović, sa štakom u jednoj, a kafom i cigaretom u drugoj ruci. Na pitanje zašto to u to doba, Vlahović mu je odgovorio: "E, mladiću, vidiš da nije dobro kada ti u nevrijeme dođe i ono što najviše voliš". Najzad, Veljko će ostati upamćen i po kolumnama u "Glasu Srpske" sa snažnim životnim porukama zasnovanim na aktuelnim događanjima u Republici Srpskoj i BiH. To je trebalo da bude osno&

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.