Hrvatska "Oluja"" (9)

Mi Srbe nismo dijelili na vojnike i civile: oni su za nas bili isto. Nisam imao osjećaj da su to ljudi, nečiji očevi, braća, nečija djeca, izjavio je "Feralu" 1997. godine Miro Bajramović

Bivši šef kriznog štaba u Gospiću Ante Karić, krajem 1991. godine uputio je pismo Franji Tuđmanu u kojem dramatično upozorava na zločine, razbojstva i nasilje u Lici... "Već tada su međunarodne humanitarne organizacije evidentirale 120 ubijenih i nestalih građana srpske nacionalnosti, stradalih mimo ratnih sukoba u Gospiću i njegovoj okolini. Zabilježeno je da su najčešće noću odvođeni iz svojih stanova i kuća ili skloništa, te brutalno likvidirani i pokopani u masovne grobnice ili bacani u velebitske jame, uključujući i Paranovu, na području koncentracionog logora Jadovno iz doba NDH", pisao je "Feral tribjun" 22. avgusta 1997. "U tom burnom ratnom vihoru nataložilo se svega i svačega. Pojavljuje se masovna ustaška struja i vojska sastavljena od domaćih i pridošlih. Masovno se okupljaju ustaški elementi, ljudi iz HOS-a, te razni iz emigracije, koji tobože dolaze u Liku po specijalnim zadacima. Svi ti elementi okupljaju se oko Tihomira Oreškovća i njegova brata Ivice, koji radi kod Josipa Perkovića u Ministarstvu obrane... Braća Oreškovići preuzeli su komandu nad policijom i nad službom za zaštitu ustavnog poretka, čiji djelatnici ne smiju ništa raditi bez znanja dotičnih. Žene i djeca bacani u jame "Tihomir Orešković", piše dalje Karić, "sastavio je vojnu policiju od najvećih kriminalaca, lopova i ustaških koljača. Nestanak Srba iz Gospića sigurno je njegova organizacija, i to, prema mojoj procjeni, dok smo ja i pukovnik Čavar bili u Zagrebu, kaže u pismu Ante Karić, koji je i sam izbjegao atentat. Tihomir Orešković je, neposredno nakon Karićeva upozorenja državnom vrhu, bio smijenjen i uhapšen, zatim pušten iz zatvora nakon svega nekoliko dana, a sada je na dužnosti načelnika ličke općine Perušić". Vodič "Feralovog" novinara na putu u okolini Gospića ukazuje na mesto gde se nalaze Mokra i Suva pećina". "U Suhoj pećini... ubijena je skupina staraca, žena i djece koji su se iz obližnjih srpskih sela dali u zbijeg. Ta je skupina zasuta bombama i mecima iz automatskog oružja, da bi potom na ulaz špilje bila nagurana zemlja, kako bi se sakrili tragovi zločina. Špilje u Pećinskom poslije su navodno korištene kao masove grobnice u koje su bacana i tijela ubijenih na drugim mjestima". List "Hrvatska ljevica" piše u broju od 31. oktobra 1997. godine o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj. Pored ostalog, te novine naglašavaju: "Da su i sa hrvatske sterane vršeni zločini još 1991. godine, pa i u akciji Maslenica 1992, zatim u akciji "Medački džep" 1993. godine, pa u "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine i poslije njih, dobro znaju svi oni među nama koji nikako i ničim zločin ne odobravaju, a jednako ako i svi oni koji su te zločine, iz vrhova vlasti i vladajuće stranke, poticali i pokrivali". "U 'Feralu', 'Tjedniku' i drugim novinama izišli su novi prilozi o zločinima u Vukovaru i prije početka sukoba, još 1990. kada su leševi ubijenih Srba plivali Dunavom, pa u Gospiću i Hrvatskom primorju, gdje su razbojnici iz redova merčepovaca likvidirali i 24 golobrada vojnika JNA, koji su zapravo bježali svojim kućama. Zna se dovoljno o ubijanju Srba u Osijeku, Sisku i drugim gradovima, kao i u Zagrebu". "Nije osuđen ni Hrvat iz jednog sela kod Zadra, koji je upao u zatvor i ubio tri svoja susjeda Srbina. Nije kažnjen ni hrvatski policajac u Sisku koje je na mostu na Korani pobio 14 Srba, iako su se već bili predali. Sudu nije priveden ni hrvatski vojnik koji je isto tako u zatvoru u Gorskom Kotaru pobio osmoricu Srba". "Sve Srbe koji su u ime velikosrpstva ogrezli u zločinima, treba da stigne ruka pravde, ma gdje bili. Ali, i sve Hrvate, koji su ubijali u ime velikohrvatstva, a izvan regula oružanih sukoba zaraćenih vojski, mora stići zaslužena kazna". U iskazu Mire Bajramovića, datom "Feralu", kako i zašto su ubijali, vidi se, komentariše list "Hrvatska ljevica", "monstruoznost jednog dijela društva ogrezlog u kriminalu i nemoralu svake vrste". Bajramović kaže: "Mi Srbe nismo dijelili na vojnike i civile... U ono vreme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji očevi, djeca, braća... Vladalo je tada veliko koristoljublje, opisuje Bajramović akcije MUP-a na pakračkom i gospićkom ratištu. - Nas je tridesetak išlo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo čistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su išli neki koji su se nazivali merčepovcima, i koji su krali i palili kuće. Merčep uzimao novac za sebe "Merčep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novac koji nađemo u njihovim kućama moramo predati u štab za kupovinu naoružanja. Međutim, Trusić, Merčep, Rukavina, zvan Pop i Nedeljko Posavac su dijelili novac između sebe". Bajramović svedoči o načinima iznuđivanja priznanja zarobljenika: "Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda ga polijete ocatom, a to uglavnom radite po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbima priključiš na to... Zatvorenicima se istovremeno u guzicu znao nagurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je prosipana sol ili ocat. Uglavnom nismo dozvoljavali da prestanu krvariti". Miro Bajramović priznaje da je ubijao svojim rukama ali ne i na svoju ruku: "Ponavljam, iz Vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću... Svojim sam rukama ubio sedamdeset i dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena", kaže i pita "nije li zato doista zaslužio bar skroman kafić? Jer, ostali pripadnici njegove i sličnih postrojbi za vrijeme i nakon rata postali su pravi bogataši, a neki od njih - poput Merčepa - i istaknuti dužnosnici HDZ-a". (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.