Hrvatska "Oluja" (6)

Stradao je cio jedan narod i egzodusom najuren u neizvjesnost zahvaljujući politici u ostvarivanju cilja - čišćenjem Hrvatske od Srba istrebljivanjem i progonom.

Za preduzimanje globalne ofanzive na RSK Tuđman je dobio podršku od Izetbegovića kada su u Splitu sklopili vojni savez. Tada je usvojena i "Splitska deklaracija" koja polazi od teza da je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jedinstven poduhvat, i na toj osnovi, uz pomoć stranih privatnih vojnih firmi, razrađena je strategija globalne operacije. Drugi sastanak Tuđman i Izetbegović održali su na Brionima nedelju dana pre početka "Oluje". "Zeleno svetlo" za početak ofanzive ipak je dao Vašington, pod uslovom da se svi izvede "brzo i čisto", što su potvrdile mnoge diplomate NATO-a, pa i sam državni sekretar za odbranu, Vilijam Peri, ministar inostranih poslova Hrvatske, Mate Granić, je 6. avgusta 1995. izjavio: "Sjedinjene Američke Države su dale Hrvatskoj savjet kako da izvrše masovni napad na Srbe iz Krajine". Štampa je tih dana zabeležila i posetu Pitera Galbrajta Beogradu, dan pre napada na Knin. Vodio je duge razgovore sa Slobodanom Miloševićem. Milan Martić, tadašnji predsednik RSK, u intervjuu je, pored ostalog, rekao: "Mi smo bukvalno predani, doživjeli smo bukvalno najveće moguće poniženje: tako smo proglašeni i neborcima, kukavicama, izdajnicima, a to apsolutno ne odgovara istini". Krajina crvena od srpske krvi Bez obzira na to uz čiju pomoć i na koji način, ali Hrvatska je proterivanjem Srba ostvarila svoj vekovni san - etnički čistu državu. To što su pri tome pomagači doživeli težak moralni pad, spada u drugu vrstu analize njihovih motiva. Ovde je najbitniji zaključak da je stradao ceo jedan narod i egzodusom poslat u neizvesnost. Uspeh hrvatske politike i vojske u ovom ratu u ostvarenju cilja - čišćenja Hrvatske od Srba ubijanjem i proterivanjem mogao se dogoditi, između ostalog, i zato što genocid nad Srbima u Hrvatskoj 1941. nikad nije kažnjen. Tuđmanove istrebljivačke namere nisu bile nepoznate diplomatskim krugovima u svetu. Američki ambasador u Bugarskoj Dejvid Fišer stekao utiske o Tuđmanu na konferenciji diplomatskog kora u Nemačkoj 1989. godine. Tada je ovaj Hrvat izjavio da "kada on bude postao (ne ako bude postao) predsednik Hrvatske, tlo u Krajini postaće crveno od srpske krvi. Tada mi je bilo jasno da postoji politička mržnja koja kad-tad mora izaći na videlo". Ipak, ni iskusni političari i diplomati nisu, izgleda, do kraja upoznali Tuđmanove namere. Zato se i moglo desiti tek nakon neposredne opservacije događaja u "Oluji" da američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, podstaknut učestalim mišljenjem da su Srbi dobrovoljno napustili Hrvatsku, izjavi: "To je neprihvatljiv stav. Oni Hrvatsku nisu napustili dobrovoljno - otišli su uoči i posle vojne akcije". Svetske diplomate tek naknadno počinju da shvataju krajnji cilj Tuđmana da Srbe protera iz svih predala avnojske Hrvatske, uključujući i istočnu Slavoniju i Baranju, gde je trebalo da nađu utočište i lokalni i preostali Srbi iz drugih krajinskih oblasti. Nije nepoznata ni težnja Hrvatske da se proširi do Drine, na šta upozorava i američki ambasador u Hrvatskoj Mongomeri izjavom zagrebačkom "Tjedniku": "Iz Zagreba se mora jasno reći bosanskohercegovačkim Hrvatima da nema nikakvih izgleda za pripajanje delova BiH... To znači da moraju prestati sve pojave koje bi težile nekakvoj velikoj Hrvatskoj". Tuđmanove velikodržavne ambicije kada je nacionalizam javno osuđivan kamuflirane su preuzimanjem Huntingtonove teorije o neizbežnom sukobu civilizacija. To je znalački uočio i tadašnji predsjednik Hrvatske akademije nauka i umetnosti Ivan Supek, koji u "Nacionalu" 8. oktobra 1997. ističe: "Dok je bio mladić dr Tuđman je vjerovao da je svjetska povijest historija klasnih borbi, sada su mu civilizacije zamijenile klase, pa na snazi ostaje ista logika s neizbježnim ratovima, neprijateljima, mržnjama do istrebljenja vašeg ili našeg". Jasno je da Tuđman nije odustajao od uvođenja Hrvatske podelom BiH, jer je navodno, neizbežan sukob islamista i katolika u Federaciji BiH, čime je izazivao reakcije ne samo naučne nego i političke javnosti. O tome Supek piše: "Hrvatska ne bi danas bila izložena američkim i europskim pritiscima da nije otpočetka bila vođena pogrešnom politikom, osobeno nacionalizmom sa natruhama ustaštva i planom diobe Bosne i Hercegovine, a u tome je prilično ustrajala, unatoč iznuđenim deklaracijama i potpisanim međunarodnim ugovorima": U intervjuu povodom odlaska iz Jugoslavije, portparol UN i Haškog tribunala Suzan Manuel je najavila: "Srbi u Hrvatskoj su velika tragedija... Ono što se dogodilo sa RSK je ogromna tragedija i za UN. Lično ne mogu da shvatim da je to moglo da se desi... Mi smo došli ovde kao mirotvorci, a desilo se da je neko dobio rat, a neko izgubio rat... Hrvatska je dobila rat. Ali ono što se dogodilo u sektoru "Zapad", "Sever" i "Jug" 1995. mislim na zbivanja u zapadnoj Slavoniji i kasnije u kninskoj regiji, neshvatljivo je. To je užasna tragedija velikih razmera..." Objašnjavajući kako se to moglo dogoditi na oči UN, Suzan Manuel navodi neke od zakulisnih radnji: "Dok smo naivno verovali da se događa neki napredak, u vreme embarga za naoružanja, Hrvatska, se, zapravo, iza naših leđa naoružavala. Istovremeno na scenu stupa real-politika, koja se sastojala u tome što su SAD, u svakom pogledu, pomagale i podržavale Hrvatsku da vojno reši problem celovitosti svoje teritorije. Bilo kako, istorija će oceniti, da li je to bilo legalno ili nije, ali ja lično osećam da smo mi iz UN bili iskorišćeni na jedan kompromitujući način". (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.