Hrvatska “Oluja” (20)

Izbjeglice iz Krajine, progonjene kao divljač, hrvatska vojska nije prestajala da zasipa ubitačnom vatrom ni kada su se u koloni vozilima kretali Petrovačkom cestom prema Banjoj Luci.

Stelja Sava iz Zagrade u Kninskoj Krajini, koja sada živi u Mirkovcima kao izbjeglica, ispričala je svoju nesreću šesnaestog januara 1996. godine u Beogradu, Savi Štrpcu, šefu dokumentacionog centra “Veritas”. Sava je tada izjavila: “Petog avgusta 1995. godine, noću oko jedan sat krenuli smo iz Zagrade za Benkovac. Vozio nas je Slavko Munjez u traktorskoj prikolici. Sa mnom su bila i moja djeca - unučad i snaja. U Benkovcu smo prešli u kamion Rade Ostojića iz Biljana Gornjih. Muž Branko i sin Mirko pošli su za nama u putničkom automobilu “mercedes 200D”. Mirko je upravljao kolima, a na mjestu suvozača sjedio je Dušan Ivaneža, dok je muž bio na zadnjem sjedištu. Pored mene u kamionu, osim dječice - trogodišnjeg Aleksandra i osmogodišnjeg Save i snaje Vedrane, bilo je još ljudi iz našeg mjesta. Cijelim putem “mercedes”, koji je vozio sin Mirko išao je iza, pratio nas je snabdijevajući nas hranom i vodom. Stigli smo do Petrovca i tu se kamion zaustavio - ostao je bez goriva. Jedan čovjek je ponudio gorivo uz uslov da mu se poveze roba, na šta je vozač kamiona pristao nemajući drugi izbor. Bombardovanje iz aviona Bila je nedjelja kada smo krenuli dalje, nastavljajući putovanje prema Ključu. Udaljivši se od Petrovca dvanaest do petnaest kilometara, napao nas je hrvatski avion. Jasno sam čula njegovu tutnjavu i odmah iza toga i snažnu eksploziju. Pošto je naše vozilo bilo prekriveno ciradom, nisam mogla da vidim avion, ali je detonacija u blizini bila znak njegovog naleta na kolonu, koja se lagano kretala ka Ključu. Nakon bombardovanja naš kamion je stao i mi smo počeli da iskačemo iz njega. Učinili su to i ostali, gonjeni strahom od ponovnog napada. Čim sam izašla zaprepastila sam se ugledavši “mercedes” sa polupanim prednjim staklom i užasnu scenu pogibije sina Mirka, koji je ostao bez glave. Dušan Ivaneža, na suvozačevom mjestu, bio je sav krvav, uspjevši nekako da se izvuče iz vozila. Moj muž Branko i dalje je sjedio nepomično na zadnjem sjedištu, a krv mu je curila iz usta. Neko je viknuo: ovi su mrtvi. Vidjevši tu strašnu scenu sa razbijenim vjetrobranskim staklom na automobilu, bolno sam zajaukala i istovremeno pogledom tražila unuke koji su se razbježali po cesti i pored nje. Uskoro su se pojavili iz onog meteža naroda izazvanog naletom aviona. Sa njima je bila i njihova majka Vedrana, ranjena u nadlakticu lijeve ruke. Djeca, srećom, nisu bila povrijeđena. Iz haosa, u kojem nisam bila u stanju da ožalim pogibiju sina i muža, brzo nas je izbavila vojska (naša), potrpavši nas u svoj kamion i krenuvši dalje. “Mercedes” i još neka vozila iz kolone koju je napao avion, ostali su na mjestu. Prije toga, dok sam se nalazila kod našeg automobila, vidjela sam da je počeo da gori. Pretpostavljam da se zapalilo gorivo iz kanistera u gepeku, što je bio uobičajeni “ortljag” svakoga koje mogao da se snabdije takvom rezervom za put pun neizvjesnosti. Slušala sam kasnije razne priče o tome, da je auto potpuno izgorio i u njemu tijela mog sina i muža. Drugi su opet govorili da tijela nisu potpuno izgorjela. Ne znam da li su me time tješili? Ali, ja ni danas ne znam pravu istinu, a voljela bih da znam šta je ostalo od njih i, ako jeste, gdje su sahranjeni njihovi ostaci. Još nešto moram da kažem. U vrijeme ovog strašnog događaja, moja snaja Vedrana bila je pred porođajem. Nekako su je smjestili u bolnicu i rodila je 29. avgusta 1995. godine bebu koju nije vidjela. Umrla je tokom porođaja. Djevojčici su dali ime Tanja, a na zahtjev Vedraninog oca i brata ona je sahranjena u Barajevu”. Stevan Grujo iz Uzdolja u kninskoj opštini, opisao je svoje stradanje, koje je takođe zabilježeno u Dokumentacionom centru “Veritas” u Beogradu. Stevan je izjavio: “Dana petog avgusta 1995. godine, oko 16 sati krenuo sam iz sela sa traktorom. Sa mnom je bila moja žena Marija i Borjan Pera udova Aćima, i Miloš Borjan sin Steve, rođen 1969. godine u selu Uzdolju. U blizini crkve Sv. Nikole koja pripada selu Vrbnik, zaustavili su nas hrvatski vojnici, njih oko 15 do 20. Traktorom je upravljao Miloš Borjan koji je zaustavio vozila i odmah nam je naređeno da siđemo sa traktora. Tada je neko zapucao i ranio jednog hrvatskog vojnika. Nisam vidio ko je pucao ali pretpostavljam da su hrvatski vojnici, jer naših vojnika u blizini nisam vidio. Rezervisti koji su bili sa nama na traktoru, imali su oružje - puške AP i PAP i odmah su ih predali hrvatskim vojnicima. Čim je hrvatski vojnik ranjen, jedan njihov iz grupe koja nas je zaustavila, odmah je pucao najprije u četvoricu rezervista i zatim u Miloša Borjana. Pucao im je u tijelo iz blizine od oko 2-3 metra. Vidio sam da je metak prošao Milošu kroz stomak i zašao s druge strane kroz kaiš. Ja sam se sklonio iza traktora i taj isti vojnik htio je i u mene pucati, ali kako su mi žena Marija i sestra od ujaka Pera plakale, nije me ubio. Ova grupa hrvatskih vojnika meni, ženi i Peri naredila je da idemo u pravcu Južne kasarne u Knin, gdje se nalazio UNPROFOR. Moj traktor i sva roba na njemu ostao je na mjestu. Nisu nam dali da bilo šta uzmemo. Vojnik koji je ubio šestoricu ljudi dok su nas pratili prema kasarni cijelo vrijeme, držao mi je uperenu pušku u leđa. Vojnik koji je ubijao imao je maramu oko glave (marama je bila smeđa) i zagaravljeno lice. Po govoru (više puta mi je rekao “da mi jebe ćetničku majku, dosta je meni vas ćetnika, sve ću vas pobiti”( zaključio sam da bi mogao biti ili iz primorja ili sa otoka pošto nije znao da izgovori slovo “Č”. Bio je srednjeg rasta, a mogao je imati oko 30 do 35 godina. Dok smo išli prema kasarni UNPROFOR-a naišli smo na još jednu grupu hrvatskih vojnika i vidio sam kako vuku sa ceste u jarak dvojicu vojnika RSK. Jedan je još pokazivao znake života, a drugi je bio mrtav. U onoga koji je bio još živ iz neposredne blizine pucao je isti maskirani vojnik, koji je ubio ovu šestoricu, kako sam prethodno opisao. Pucao mu je u glavu. Uskoro su nas predali u kasarnu UNPROFOR-a. Iz kasarne UNPROFOR-a prešao sam u Jugoslaviju, noću 16. septembra 1995. godine. (Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.