Hrvatska "Oluja" (13)

Na ratištu smo dobijali anfetamin koji pojačava hrabrost i snagu pa postaneš izdržljiviji, kao zvijer, nemaš emocija i ništa ljudsko ne osjećaš - ispovijeda se "Jutarnjem listu" zagrebački "dragovoljac" Pako

"Politika" prenosi pisanje zagrebačkog "Jutarnjeg lista" kojem se ispovedio vojnik Pako. On je pune četiri godine ubijao na većini ratišta u Hrvatskoj i BiH, da bi se psihički slomio u Donjem Lapcu gde je sredinom avgusta 1995. učestvovao u masakru zarobljenih civila. Pako se seća da je u nekoj drvarnici našao čoveka, isekao ga, a onda nastavio da ubija zarobljenike "kao i divljak" i dodaje: "Ne znam jesam li se igrao nožem, ali vjerujem da je bilo nešto jako gadno", govorio je novinaru "Jutarnjeg lista". Priznao je kasnije svom lekaru da je bio "mašina za ubijanje" i seća se tadašnjeg rezonovanja: "Srbima su namjerno ostavljena dva izlaza - na sjeveru Dvor na Uni, a na jugu Srb, jer je bilo gotovo neizvedivo da oni svi tuda zbrišu. Plan je bio da se sve što prije očisti. Neki će izići, a druge ćemo pokrkati. Vjerujem da su Srbi znali za "Oluju", jer smo nailazili na ispražnjena mjesta, a tek tu i tamo neki manji otpor. Dnevno smo napredovali 20 km, a putem smo radili svoj posao - tamanili. Za nas nije bilo civila; svi su jednostavno bili neprijatelji... Tako smo ih pobili na stotine, sve na šta smo naišli. Mržnja je bila kao čip u našim glavama. Kad neka baka nosi bombu i psuje nam majku ustašku, onda je normalno da je ubiješ. Djece nije bilo... Ali, bolje je da djece nije bilo, jer kad potamaniš roditelje šta ćemo sa njima". Ostali živi zbog javnosti "...Nepisana zapovijed je bila da nema zarobljenika, ali zbog svijeta je jedan jako mali broj zarobljenika ipak ostao živ", kaže Pako i nastavlja: "Svakog 20. smo ostavljali za novine, da se slika i da pokažemo kako smo dobri". Pako se seća da su put za Udbinu prozvali "mesna cesta", jer je na njemu ležalo "na stotine leševa". "Mi smo ubijali a iza nas su išle jedinice koje su zadržavale položaj, uklanjale leševe. Trpali su ih u hladnjače. Bili su tamo kamioni mesara Jakopeca, kao i hladnjače nekih drugih mesnih industrija." Završnicu svog"ratovanja" u Donjem Lapcu, odakle je i otišao u psihijatrijsku bolnicu, Pako ovako opisuje: "Naređenje je bilo da očistimo sve - bez zarobljenika. Ušli smo u grad i vidjeli ljude kako panično bježe pred nama. Presjekli smo drum između Donjeg Lapca i Srba, njihov jedini put. Ubili smo tada jako mnogo ljudi. Bilo je leševa na sve strane, sve je već drugi dan smrdjelo. Kad smo sve odradili i oslobodili Donji Lapac, dobili smo naredbu da ga spalimo. Čudili smo se čemu spaliti mjesto, ako ga oslobađamo za naše ljude. Ali, objašnjenje nije stiglo. Rekli su: izvršite! I jesmo! "... Sa nama su bili specijalna policija MUP-a, zatim Pažani i rezervne jedinice Riječana, koje su došle na već gotovo... Komandant koji je poslat iz Glavnog stožera, naredio je da spalimo Donji Lapac... Samo nam je rečeno da ostavimo jednu ili dvije kuće. Kuća Milana Đukića prva je otišla, to smo sa guštom učinili". Ovaj zagrebački dobrovoljac iznosi kako su "na ratištu dobijali anfetamine koji pojačavaju hrabrost i snagu, pa nemaš potrebu za snom i puno si izdržljiviji, ali na kraju više nemaš emocija i ništa ljudsko ne osjećaš". Pako je pričao i kako je u sastavu redovnih hrvatskih jedinica ratovao u BiH, iako se tvrdi da tamo nije bilo regularne hrvatske vojske i na kraju napominje: "Tek smo sada svjesni da smo privremeno upotrijebljeni kao ratne mašine za prljave stvari. Onda smo to željeli da budemo, ali drugi ljudi moraju da znaju da smo mi ubijali u njihovo ime". "Politika", od 10.12.2001. godine prenosi pisanje američkog časopisa "Harpers magazin" o sednici Tuđmanovog Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS-a), održanoj u septembru 1993. godine. Časopis, naime, koristi stenogramske beleške sa sednice posvećene analizi hrvatske vojne akcije u Medačkom džepu, kada su počinjeni ratni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom. To su prvi dokazi da je Tuđman sa svojim doglavnicima planirao etničko čišćenje Srba. Stenograme je nekoliko meseci ranije objavio splitski "Feral" ali oni nisu izazvali posebno uzbuđenje domaćoj javnosti, sve dok to nije dospjelo i u strane medije. Živi učesnici tog skupa (Tuđman i Šušak su pokojni), sada se uglavnom, ne sećaju o čemu su tada odlučivali: Ivan Jarnjak, Franjo Gregurić, Mate Granić, na primer. Jedino nije bio zaboravan tadašnji stožernik Janko Bobetko, koji je rekao da sve zna o tom sastanku, ali neće da odgovori na "te parcijalne političke provokacije i podvale". Uljepšavanje zarobljenika Međutim, tadašnji premijer Ivica Valentić, Gospićanin, iznosi da je na toj sednici VONS-a Tuđman ocenio da će "Hrvatska riješiti pitanje Srba" kada Srbija bude prisiljena da im prestane pomagati. "Onda će bijedna skupina od 10 do 20 odsto otići iz Hrvatske i tada ćemo to riješiti", zaključio je Tuđman. Na istoj sjednici raspravljano i o prikupljanju pohvatanih Srba u raznim mestima u svojevrsni koncentracioni logor kod Senja. Tuđman se tada saglasio "da se te ljude uljepša, opere itd., te pokaže javnosti kako mi to radimo". Janko Bobetko je tada, prema stenogramu, rekao: "Mi smo predali 52, kako je rečeno, upotrebljiva srpska tijela, a ostalo je uklonjeno. Ima nekih 50-60 u šumi, jer ih je tamo teško sakupiti. Ali možda se dogodilo da su oni (UNPROFOR), ušli malo prebrzo. Međutim, to je bilo očišćeno, apsolutno! Onima tamo u šumi nisu mogli ništa naći, bar ja tako mislim". Ipak, sve nije bilo tako "očišćeno" kako je mislio Bobetko kao komandant svoje "čistačke vojske", pa je, zahvaljujući agilnim unproforcima, cela priča i stigla do javnosti, a moguće da stigne i do haškog suda. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.