Dvanaest godina od Dejtona - mir bez pomirenja (6)

Hrvatski rukovodioci se još ne usuđuju da se suoče sa tamnim mrljama koje im je ostavio Tuđman. "Za ratne zločine Srbi su osuđivani na teške robije i puni su ih hrvatski zatvori. Do gospićkog slučaja među osuđenima nije bio ni jednog Hrvata", pisao je "Globus" 5. avgusta 2005.

Istina, posle smrti hrvatskog predsjednika Tuđmana, stvari su se donekle izmenile u Hrvatskoj, naročito na planu demokratizacije društva. Njegovi naslednici su se jasno distancirali od autoritarnih metoda vođe u obavljanju vlasti: dali su manje-više punu slobodu medijima i značajno unapredili proces demokratizacije zemlje. Međutim, oni se još ne usuđuju da se otvoreno sučele sa "tamnim mrljama" koje im je u nasleđe ostavila Tuđmanova era, niti da promene ugao gledanja na osetljivo srpsko pitanje. Naprotiv, i oni nastavljaju sa istom upornošću da primenjuju strategiju opstrukcije prema srpskim izbeglicama koje žele da se vrate, sistematski minimizirajući masovne zločine počinjene tokom rata. To zabrinjavajuće slepilo vodećih hrvatskih političara u odnosu na zločine počinjene nad njihovim srpskim sugrađanima, kao i njihovo uporno odbijanje da kritički sagledaju neprijatno naličje "domovinskog rata", izašli su na videlo naročito prilikom proslave desetogodišnjice operacije "Oluja", 5. avgusta 2005. godine. Uzdigli su je na nivo novog nacionalnog mita koji je "otac nacije" nazvao "Danom pobjede i Domovinske zahvalnosti"! Toga dana, naime, sve uglednije ličnosti iz političkog i javnog života Hrvatske su došle u Knin da prisustvuju "nacionalnom prazniku" u čiju je čast organizovana i pompezna vojna ceremonija. I, dakako, iskoristili su tu "svečanu" priliku da još jednom izraze "štovanje" prema "hrabrim borcima" koji su, je li, "junački", pre deset godina, ostvarili "briljantnu" pobedu nad njihovim "neprijateljima", Srbima iz Hrvatske. Tuđmanovi sljedbenici Razume se, pri tome nisu zaboravili da se osvrnu i na "laži" svih onih koji ne prestaju da "prljaju" tu, po njima, čistu pobedu "Oluje", koja je, u stvari, bila etničko čišćenje sa namerom da se krajiški Srbi definitivno proteraju iz Hrvatske. To je gnusna laž, grmeli su hrvatski velikodostojnici pribegavajući otrcanoj propagandnoj tezi koju je još elaborirao Tuđmanov režim, tezi koliko smešnoj toliko i apsurdnoj, prema kojoj je zvanični Beograd planirao egzodus krajiških Srba da bi imao izgovor i dobio zeleno svetlo od međunarodne zajednice za svoju vojnu intervenciju u Hrvatskoj! (Izjava predsednika Stjepana Mesića koju je preneo dnevni list Danas, Beograd, 6. i 7. avgust 2005). A masovni zločini, to je takođe izmišljotina "velikosrpske" propagande! Zločini u toku "Oluje" bili su tek sporadični "ekscesi", "iz osvetničkih i kriminalnih motiva", delo "pojedinaca" ekstremista koji će, je li, biti najoštrije kažnjeni ‡ obećali su. O kakvom obećanju je ovde reč, najbolje govori članak novinarke Jelene Lovrić ‡ editorijaliste Globusa, vodećeg nacionalnog nedeljnika ‡ koja je upravo povodom desete godišnjice "Oluje" vrlo oštro kritikovala pristrasnost hrvatskog sudstva: "Za ratne zločine Srbi su osuđivani na teške robije i puni su ih hrvatski zatvori. Broj osuđenih mjeri se na stotine. Do gospićkog slučaja među osuđenima nije bilo ni jednog Hrvata" ("Loptanje mrtvim glavama", Globus, Zagreb, 5. avgust 2005). Kakva zaslepljenost ! Ali zar može biti drugačije u zemlji u kojoj predsednik Vrhovnog suda smatra " da Hrvat nije mogao počiniti ratni zločin, jer se Hrvatska branila"; u zemlji u kojoj se neprestano pothranjuje mit o Hrvatima kao žrtvama "velikosrpske agresije" i u kojoj se uporno ponavlja da su agresori ‡ to jest Srbi, računajući i one iz Krajine ‡ dobili ono što su i zaslužili? Jedno je sigurno: svojim neodgovornim ponašanjem hrvatski rukovodioci i sami doprinose održavanju jednog čudnog stanja duha koje već dugo vlada u Hrvatskoj, a koje je, u citiranom članku, hrabro i javno izvrgla ruglu Jelena Lovrić: "Nisu Srbi psi pa da izazivaju sućut. Državne se institucije ne daju inkomodirati zločinima koji su se u ratu dogodili. Od ravnodušnosti države strašnija je samo ledena indiferentnost hrvatske javnosti." Srećom, "nije moguće varati sav svet sve vreme", kako je primetio Abraham Linkoln. Pravda ponekad kasni ali, kad-tad, sustiže krivce. Ako je Tribunal u Hagu pustio Franju Tuđmana da mirno umre, ako je propustio da ga, za života, optuži za zločine za koje je odgovoran, njegovi najbliži saradnici su danas na optuženičkoj klupi i čekaju suđenje za masakre koje su počinili u toku građanskog rata, posebno one počinjene tokom i posle "Oluje". Podsetimo s tim u vezi da je u optužnici koju je, godinu dana posle smrti hrvatskog predsednika, Tribunal podigao protiv generala Ante Gotovine, navedeno ‡ pored imena nekolicine hrvatskih generala ‡ i ime Franje Tuđmana kao jednog od glavnih optuženih za učešće u " udruženom zločinačkom poduhvatu" tokom i posle operacije "Oluja". Prljavi veš Proces koji je pokrenuo Međunarodni krivični tribunal, iako sa neshvatljivim zakašnjenjem, svakako će biti od kapitalnog značaja. Nadajmo se da će taj proces konačno uspeti da izvuče na videlo "prljavi veš" dugo guran pod tepih, da će stvoriti uslove da se u Hrvatskoj promeni pogled na "blještavu legendu" ispletenu oko "demijurga hrvatske nezavisnosti" ‡ legendu koja će neminovno izgubiti svoj lažni sjaj i da će, najzad, otkriti Hrvatima ‡ onima koji nisu znali i onima koji uporno guraju glavu u pesak ‡ dugo skrivanu istinu o Krajini, o "slavnoj pobjedi" i o sramnom etničkom čišćenju planiranom unapred i sprovedenom sistematski i bez griže savesti. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.