Dvanaest godina od Dejtona-mir bez pomirenja (5)

Pišući o Tuđmanovoj Hrvatskoj "Mond" se u broju od decembra 1999. pita kako je predsjednik mogao da pomogne svojoj zemlji da "pročisti svoju prošlost" zalažući se za "pomirenje ustaša i žrtava", ili mijenjajući naziv trga Žrtava fašizma u Zagrebu imenom Heroji Hrvatske.

Tajni više nema, sve se zna šta je na Brionima dogovarano 31. maja 1995. godine prije vojne operacije "Oluja" na tadašnju Srpsku Krajinu. Tuđmanov razgovor sa generalima Gotovinom, Markačem, Čermakom i drugim visokim saradnicima zabilježen je na tonskoj traci i emitovan na televiziji. Govoreći šta je tema rasprave, Tuđman, između ostalog kaže: "... Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu odnosno da ono što odmah ne zahvatimo - mora kapitulirati u nekoliko dana... Prema tome, nije nam glavni zadatak Bihać nego nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage ne mogu više oporaviti, nego moraju kapitulirati". Oni koji su ga branili sve do dana emitovanja ovog tonskog zapisa, tvrdili su da Tuđman nije govorio o uništenju Srba, nego njihovih vojnih snaga, da "nije dobro shvaćen". Tok daljeg razgovora na Brionima pokazaće suprotno. Savjetujući kako da propagandno postupaju prema srpskom stanovništvu, šta bi trebalo da sadrže leci koji će se tokom operacije rasturati, on kaže: "Jedan letak, opšte rasulo, pobjeda hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite, a mi vas pozivamo da se ne povlačite, mi vam garantujemo... Znači, na taj način im dati put, a garantovati, tobože, građanska prava". Poslije toga se čuje Tuđmanov karakteristični cinični smijeh na ono "garantovati". Slušajući ga saradnici su dobro razumjeli na šta misli. Svjedočanstvo je očišćena i opustošena Srpska Krajina. M. M. Da li je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uspeo da, posle čišćenja Hrvatske od Srba, očisti takođe i tamne mrlje na prošlosti svoje zemlje? Nije! Evo nekoliko činjenica koje nam mogu pomoći da jasnije odgovorimo na postavljeno pitanje, činjenica objavljenih u uticajnom francuskom dnevniku Mond koji se nikako ne može osumnjičiti za propagiranje antihrvatskih i, još manje, prosrpskih ideja: "...Franjo Tuđman nije nikako mogao pomoći svojoj zemlji da pročisti sopstvenu prošlost pokrećući inicijativu za tzv. 'pomirenje' koja se, u stvari, sastojala u tome da se izjednače ustaše i njihove žrtve; ili menjajući naziv trga "Žrtava fašizma" da bi ga posvetio "Herojima Hrvatske"; ili, najzad, svojim sve češćim izjavama sa rasističkim prizvukom koje su, premda ih je redovno korigovao, doprinele da o njemu ostane više nego smutljiva predstava." (Kler Trean: "Franjo Tuđman ili zabludeli nacionalizam", Le Monde, 12/13. decembar 1999.) Ali ako nije mogao da pročisti prošlost svoje zemlje, Tuđman je uspeo da ubedi veliku većinu zemljaka u ispravnost svoje politike koja mu je omogućila da "briljantno" ispuni zadatke zbog kojih je i dobio poverenje glasača: stvaranje nezavisne nacionalne države i iznalaženje "odgovarajućeg" rešenja za srpsko pitanje u Hrvatskoj. U svome izveštaju podnesenom u Saboru 15. januara 1996. godine, hrvatski predsednik je i zvanično izjavio da je operacijom "Oluja" za svagda riješen glavni unutarnji problem hrvatske države", to jest srpsko pitanje. Uostalom, i same činjenice, koje je bilo teško kritikovati ili osporavati u atmosferi opšte nacionalne euforije, svedočile su o "rešenju hrvatskog problema". Uz to, Tuđmanova Hrvatska, "napaćena ali pobjednička", kako je voleo da naglašava, bila je gotovo svugde prihvaćena kao veliki pobednik jugoslovenskog građanskog rata, i na vojnom i na moralnom planu, što joj je i omogućilo da, u posleratnim godinama, iskoristi sve prednosti koje joj je nudio padž americana. Posebno je poglavniku Hrvatske odgovaralo da međunarodno ozvaniči najveći ratni dobitak izvojevan u "veličanstvenoj" pobedi nad krajiškim Srbima. Bila je to vojna operaciji "Oluja" koja i danas predstavlja "čast i ponos nacije" iako je tom akcijom više od dvesta hiljada Srba otjerano sa ognjišta na najsuroviji način. Stvar prosto neverovatna: umesto da ga pozove na odgovornost za zločine počinjene u "Oluji" - koja je u stvari bila svirepo etničko čišćenje, što je, zločin protiv čovečnosti - međunarodna zajednica je dozvolila predsedniku Tuđmanu da nametne javnosti svoju interpretaciju događaja u Krajini. Još gore, pustila ga je da, godinama posle završetka ratnih sukoba, mirno i izvan pogleda javnosti dovrši svoj plan čišćenja Hrvatske od Srba u velikoj meri realizovan još tokom rata! Istina, Tuđman je to umeo - zahvaljujući svome "talentu" ali i saučesničkoj podršci svojih inostranih saveznika. Neshvatljivo je kako uspeo da "ubedi" međunarodnu zajednicu da srpski problem više ne postoji u Hrvatskoj, što je tvrdnja koja zvuči čudno i čak paradoksalno. Nije mu za to trebala mađioničarska palica. Bila je dovoljna sasvim prizemna strategija koja je imala dve etape. Najpre, pošto su proterali Srbe iz Krajine, hrvatski poglavar i njegove verne sluge su učinili ono što je bilo najefikasnije da bi se sprečio eventualni povratak izbeglica. Pustili su svoje ekstremiste da primene svoje metode - paljenje, noću i bez svedoka, preostalih srpskih kuća. Zastrašivanje je nastavljeno fizičkim napadima na povratnike - što je bila jasna opomena svima koji su sanjali o povratku. A zatim se prešlo na sledeću etapu, zasnovanu na starom, oprobanom načelu - "jedno pričaj, drugo radi ". Ta "nova" metoda sastojala se zapravo u tome da se Srbi pozivaju javno da se vrate svojim kućama, a istovremeno se činilo sve da se spreči njihov povratak i reintegracija. Umnožavani su zakoni i administrativne odluke kojima se otežavalo vraćanje izbeglica. Psihološki pritisak na one koji bi se usudili da dođu, neprestano je povećavan, a nemali broj je hapšen bez osnova i krivice. Suđenje Srbima u odsustvu postala su praksa koja ne prestaje. A (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.