Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (9)

O Božiću, Vaskrsu, Đurđevdanu, nedjeljom i drugim važnim svetkovinama mladi su se okupljali na određenom mjestu da se provesele, zapjevaju, sjeća se Nenad. Drakulić njegove mladosti prekinuo je poziv u vojsku Kraljevine Jugoslavije, zarobljavanje u Nišu i od tada počinje njegova golgota

Nenad Todorinović nastavlja svoja bolna sjećanja: Najveći izvor, iznad Rakovačkih bara, imala je Široka rijeka, ali su svoja vrela imali i Glamočanini, Kuruzovići, Mitrovići, Piljagići, Brkovići, Stijakovići... Ona su zapravo nosila imena tih plemena, ali se njima služio kome god je trebalo. Hranili smo se, kao i ostali ljudi na selu, najviše onim što smo dobijali sa njiva i od stoke: hljebom, projom, mesom, mlijekom, sirom, kajmakom, manje povrćem i voćem. Zemlja je orana plugovima, gvozdenim i polugvozdenim, na konjsku ili volovsku vuču, žito se vrlo uz pomoć konja. (Zapamtio sam da je prvu vršilicu, tek 1947, nabavio Rade Stanković, Simeunov sin.) Najbolju i najviše zemlje imali su Glamočanini, pa su zato smatrani najbogatijim, zatim Mitrovići, Stankovići i Piljagići, nešto "tanji" su bili Brkovići i Stijakovići. Smatram da posebno treba naglasiti da je Drakulić imao više solunskih dobrovoljaca, koji su uživali visoko poštovanje naših seljana, ali ja se poimenično sjećam samo Stevana Mitrovića, Raše R. Stankovića i Koste D. Zeljkovića. Svi na klepala O Božiću, Uskrsu, Đurđevdanu, nedjeljom i drugim važnijim svetkovinama, znalo se - svi na klepala! Tamo bi mlađi svijet igrao, pjevao, veselio se. Bilo bi i pucnjave - iz lovačkih pušaka, skrivenih pištolja, paljenja petardi. Ukoliko, naravno, u blizini ne bi bili žandarmi. Svako bi, za takvu priliku, oblačio najbolje što je imao, djevojke i mlade nevjeste bi stavljale, koliko je koja imala, nakit, "doćerivale" se. Nošnja je bila prilično šarolika, gradsko-seljačka, mada mislim da je "varoška" preovladavala. Ono što je svima na klepalima bilo zajedničko, bila je zajednička radost, veselje. Kada bi, recimo, neko na jednom mjestu zapjevao, ubrzo bi neki drugi, pjevačica ili pjevač, pjesmu "poveo" na drugom. I grupe ženskih i muških igrača bi u kolu, obično uz tamburicu, poskakivale, podvriskivale, nastojale da se istaknu pred budnim pogledima rodbine, prijatelja, komšija. Tamo bi se momci i djevojke "zagledali", krišom ašikovali, tamo bi "padala" poneka prva djevojačka i momačka poznanstva. I ja sam volio da pjevam, uz pratnju tamburice. Najčešće bih pjevao sa Mitrom Mitrovićem, Milošem Piljagićem, Mirkom i Nikolom Kuruzovićem, Kostom i Vasom Stolićem. Jedne pjesme se, iako je to bilo davno, vrlo davno, sjećam i danas: Oj, Jovane, Beograđanine, Ustaj, more, Beograd izgore. Nije meni sve do Beograda, Već je meni do mojih jada: Sinoć me je oženila majka, A jutros mi odbegla devojka... Vjerujem da smo tu pjesmu pjevali snažno, muški, ali sa osjećanjem i toplinom. Zato smo, redovno, bili okruženi mnoštvom svijeta, posebno starijeg. Naše selo je pripadalo opštini Budžak, ali smo imali i "svoju vlast", svog seoskog kneza. Prvi kojeg pamtim bijaše Mića Stanković. Bio je dugo naš knez, pričalo se da je to bio i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kasnije, dugo godina, njegov sinovac Rade. Govorilo se da stari Mića nije znao ni jedno jedino slovo, ali da je "pravdu dijelio" savjesno i vješto. Uza se je stalno, u torbaku, nosio "muhur", pečat. I, kako je sam govorio, "uda'ro ga tamo đe treba". Iza Rade je za kneza izabran Kosta Mitrović, pa Stojić Amidžić. On je tu mnogo uvažavanu dužnost obavljao i 1939. godine, kada sam ja otišao na odsluženje 18-mjesečnog vojnog roka, u Niš. Tamo me zateklo i podmuklo njemačko bombardovanje "otvorenog grada" Beograda, tamo je počeo moj istinski hod po mukama, moja lična golgota. Tamo su me, naime, Nijemci dva puta zarobili i ja im dva puta pobjegao, ali... Treći put nije bilo nikakve prilike za bijeg: U potpuno zatvorenim "G" vagonima, stočnim, nakon višednevnog putovanja, hiljade nas, zarobljenika, transportovano je preko Mađarske i Slovačke u Austriju, u koncentracioni logor Krems. Smješteni smo u "STALAG DžVII B" i dobili zarobljeničke brojeve. Moj je bio 61609. Mi za njih, naciste, više nismo bili ljudi sa porijeklom, roditeljima, imenom i prezimenom, rodbinom, prijateljima... Svako od nas je nosio svoj zarobljenički broj, bili samo - brojke! (Štalag je skraćenica za Stammlager, u značenju "osnovni logor", kako su njemački nacisti 1939-45. nazivali logore za zarobljene protivničke vojnike i podoficire, prim. aut.) U tom "štalagu" ću, da sada ne opisujem zarobljeničke muke, provesti tačno četiri godine i mjesec dana! Užasno pismo Spavao sam u sobi zajedno sa još desetoricom nevoljnika, pod stalnom stražom. Imali smo pravo da se jednom mjesečno kući javljamo "dopisnicom" jednoobraznog sadržaja: ja sam dobro, ništa mi nije potrebno, kako ste vi, pozdrav... Tako, otprilike. Ispočetka bi mi stigao po koji odgovor, zatim je nastao muk. Majka Milica je ranije umrla, a kod kuće su ostali sestra Vasiljka i brat Živko. Znao sam da su čitavom BiH, pa i mojim Drakulićem, zavladale Pavelićeve ustaše. Zato su me stalno morile neke crne misli, najcrnje slutnje. Onda... Najzad, stiže mi pismo. Bio sam presrećan, lud od sreće, kako to danas omladina kaže. Ali, za kratko prekratko. Pismo je potpisao moj komšija i drug iz vojske Franjo Pletikosa. Iako je njegova porodica bila ekstremno ustaški nastrojena, pa su u njihovoj kući, radi kontrole, otvarana sva pisma, on je bio čestit momak. Sadržaj tog pisma bijaše koliko kratak, toliko užasan. "Svi koje pozdravljaš, otišli su kuda i tvoja majka Milica" - javio mi je Franjo, telegrafskom sažetošću. Ponovo sam, i to nekoliko puta, pročitao tu jezivu rečenicu, nikako do kraja ne shvatajući njen puni smisao. Osjećao sam se ošamućeno, izgubljeno, smušeno. Mogao sam, naravno, samo da naslutim šta se u Drakuliću stvarno dogodilo, ali to će ostati najcrnji dan u mom životu. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.