Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (8)

Nenad Todorinović, rodom iz Drakulića, vojnik bivše Jugoslovenske vojske, zarobljenik u Austriji, saznaje za užasnu smrt svojih mještana. Pokolj nije preživio niko od njegovih četrdeset Todorinovića. Kakva mogu biti sjećanja tog čovjeka?

Sjeme mržnje prema Srbima mnogo ranije posijao je "Otac domovine" Ante Starčević (1823-1896), ističući: "Kroz osam viekovah što nam knjižtvo teče, nema ni traga serbskoj narodnosti, nema serbskog knjižtva terpiti da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah..." Organizator 7-februarske golgote Srba iz Drakulića, Šargovca i Motika, tada ustaški veliki župan pri ministarstvu unutrašnjih djela NDH dr Viktor Gutić, prvobitno je bio "velikodušniji" prema srpskoj djeci. "Ovu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo pobiti, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici..." Kasnije se, očigledno, predomislio. Ispunio je, zapravo, svoju raniju prijetnju, izrečenu maja 1941. u Banjoj Luci: da će "sve grko-istočnjake počistiti gvozdenom metlom". Tako je, gdjegod je stigao, i učinio! U te "dobre katolike" bile su svrstane hiljade pravoslavnih dječaka, pokatoličenih, odjevenih u ustaške uniforme, podvrgnutih "preodgoju" i pripremanih za buduće "ustaše-janičare"! Zatiranje Srba i njihove crkve Kada je riječ o ustaškom cilju uništenja pravoslavne vjere i njenih vjernika, ne treba s uma smetnuti ni ovo. Razložno smatrajući da je nemoguće uništenje Srba u NDH, ako se ne zatre njihova Pravoslavna crkva, Pavelić je prvo izbrisao ime Srbin i zamijenio ga sa "grko-iztočnjak", a pravoslavnu vjeru sa "grko-iztočna" vjera. Kako ni to državno nasilje, kombinovano sa prisilnim pokatoličavanjem, nije dalo puni rezultat, odlučio se, uz saglasnost zagrebačkog Kaptola i nadbiskupa Stepinca, na proglašavanje - Hrvatske pravoslavne crkve. Na njeno čelo je doveo ruskog bjelogardejskog emigranta iz Prvog svjetskog rata, Maksimova Grigorija Ivanoviča, monaha Germogena, kojeg je imenovao za mitropolita. I ova prisila, poput tolikih sličnih u istoriji, kao bumerang se vratila svojim tvorcima, ostavivši samo ružno sjećanje na njih! Nema četrdeset Todorinovića Sa 85 godina na plećima, Nenad Todorinović, najvjerovatnije, danas spada među najstarije stanovnike Banje Luke rođene u Drakuliću. No, to nipošto nije razlog ovom sumornom slovu o njemu. Već ono što ga nerazdvojivo veže za rodno selo - sjećanja na Drakulić njegove mladosti, na odlazak u bivšu Jugoslovensku vojsku, ropstvo u Austriji, užasno saznanje da niko od njegovih 40 Todorinovića nije preživio ustaške pokolje, da im se ni za grobove ne zna... Kao što će, desetljećima iza tog ustaškog krvavog pira, bez ukopa i opijela, ostati nepoznati grobovi tolikih drakulićkih porodica, naravno, šargovačkih i motičkih, kao i grobovi rudara Rakovca. Nenad se naročito bolno sjeća i povratka u pusti Drakulić, razgovora s rijetkim preživjelim Drakulićanima, susreta s "novim" Drakulićanima, prvog poratnog zaposlenja... Njegova priča nije jedina, iako je, po mnogo čemu, jedinstvena. Jer, danas je izuzetno malo onih Drakulićana koji bi mogli da svoje bolne priče ispričaju. Ne da ih pričaju zbog mržnje i, ne daj Bože, želje da se "krv namiruje", već zbog duga prema mrtvima i opomene živima, da se zlo ne ponovi. Nikada i nikome! I svakim danom je, nažalost, onih što ta zla vremena pamte sve manje. Nedavno je, recimo, umrla Petra Kuruzović-Koračak, koja je s majkom Lenkom i još petoro braće i sestara, nekim božjim čudom, preživjela 7. februar 1942. Svoju priču je, kao i njena majka, odnijela u grob. Pred nama je, iako bitno skraćena, priča Nenada Todorinovića. Uprkos godinama, treba i to napomenuti, sačuvao je potpunu svježinu duha i božji dar pamćenja. O tome, uostalom, najbolje svjedoče reci koje slijede. Selo mirnih ljudi Drakulić je, od kada ja pamtim, bio selo mirnih, vrlo mirnih, ljudi. I čestitih. Osim nekog Bože Piljagića, koji je slovio za kavgadžiju i seoskog nakomicu, ne znam da je neko posebno odudarao od tog pravila. Sjećam se, isto tako, da se selo samo jednom žestoko podijelilo: 1938, za vrijeme izbora za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije. Piljagići su, naime, bili "mačekovci", agitovali za Hrvatsku seljačku stranku Vlatka Mačeka, a ostali seljani za "Je-Re-Zu", Jugoslovensku radikalnu zajednicu Milana Stojadinovića. Bilo je, doduše, ružnih riječi s obiju strana, ali fizičkih obračuna i sličnih neprilika ni tada nije bilo. Selo je i onda bilo "naslonjeno" na Banju Luku, pa je bezmalo polovina njegovih odraslih muških stanovnika radila u gradu: na Državnoj željeznici, u Ložionici, "Jelšingradu", Fabrici duvana, na raznim javnim radovima, kod privatnika... Bezmalo svi su stanovali kod svojih kuća i, po povratku iz "službe", pomagali ukućanima u poljoprivrednim i drugim poslovima. Naše kuće su podjednako bile "riglovane" i "zidanice", ali i jedne i druge pokrivene crijepom. Pomoćne zgrade su, uglavnom pokrivane slamom ili bujadi, paprati. Šindre, šimle, kao pokrivača za kuće, nije bilo, iako su mnoge porodice imale dobre šume: naročito Glamočanini, Rađevići i Piljagići. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.