Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (6)

Uz užasnu činjenicu da su 7. februara 1942. ustaški krvoloci zvjerski pobili oko 2.300 Srba iz Drakulića, Šargovca, Motika i rudnika Rakovac, spominje se stradanje 5. februara u Piskavici i sedam dana kasnije, 12. februara, u okolini Ivanjske, kada su zatrvena velika plemena Miloševića, Šutilovića i Milakovića.

Ustaški "koljački radni dan" trajao je od četiri ujutro do dva sata po podne. Tada je usmrćeno oko 2.300, a prema jednom pismu fra-Petra Pajića iz Vrbanjaca, čak 2.400 Srba. Ako je fra-Petar, recimo, u taj broj uključio i u istoj sedmici poklane Srbe iz Piskavice i oko tadašnje Ivanjske, onda bi on, čak, mogao da se kreće oko 2700! Jer, iako je ta užasna činjenica pala u zaborav, ustaše su 5. februara 1942. poklale sve pohvatane Srbe iz Piskavice, a 12. februara iz okoline Ivanjske, kada su posebno stradala velika plemena Miloševića, Šutilovića i Milakovića. Pozivajući se na najnovije podatke iz Vatikana, zagrebački publicista Radovan Stipetić navodi broj od 2.730 poklanih Srba! Nezaobilazan je, najzad, makar ovaj citat iz dnevnika opunomoćenog njemačkog generala u Zagrebu Gleza fon Horstenaua: "U danu uoči masakra, održan je sastanak u samostanu Petrićevac, na kojem su učestvovali dr Viktor Gutić, bivši veliki župan, dr Stilinović, predsjednik suda u Banjaluci, više katoličkih sveštenika, među kojima i izvjesni sveštenik Filipović, koji je potom prisustvovao i samom klanju". Najveći masakr hladnim oružjem Nema sumnje da je, ponavljamo, 7-februarski pokolj bio najveći masakr nad Srbima, izvršen hladnim oružjem u jednom danu, na teritoriji "Kristove vojujuće Hrvatske". Iza toga se Gutić vratio u Zagreb, fra-Filipović je unaprijeđen u čin bojnika (majora) i imenovan za komandanta Jasenovca. Svi ostali su od Pavelića dobili "promaknuća", unapređenja, i visoka odličja... Za toliko efikasno udaranje krampom u potiljak, razumljivo! Stoga je, u svojoj poemi "Spomenik plača", naš poznati pjesnik Đuro Damjanović nadahnuto zapisao: I zna se... Da je 1942. 7. februar osvanuo bez dana I da od tog ne postoji 8. februar Da 8. februara 1942. nije osvanuo februar Tako je februar postao mesec bez još jednog dana... Osnovnu školu u Šargovcu, današnjem Srpskom Milanovcu, koju su pohađala djeca iz tog sela i Drakulića, ustaše su 1941. godine preimenovale u - "Narodnu pučku školu". Školu je 1908. otvorila bivša Austrougarska monarhija i od tada do 1945. vođen je, sa više ili manje urednosti, njen "Glavni imenik". Zašto je 1945. "zaključen", mada je u njemu bilo još dovoljno prostora za višegodišnje evidentiranje učenika, danas je jedino moguće nagađati. Najbliža bi istini, moguće, bila pretpostavka da se i time željelo izbjeći podsjećanje na 7. februar 1942. kada su svi đaci pravoslavci, zatečeni u zgradi, bili zvjerski umoreni. Postoje, takođe, naznake da su đaci katolici bili prinuđeni, s ciljem sticanja "podpunog ustaškog odgoja", da posmatraju patnje i nasilno umiranje svojih malih vršnjaka, ali to leži u sferi nagađanja i ne zaslužuje da mu se pokloni puna pažnja. Budući da su tu školu uglavnom pohađali učenici pravoslavne i rimokatoličke vjere, dakle Srbi i Hrvati, imenik je mahom ispunjen tim imenima i prezimenima. Zanimljivo je, međutim, primijetiti da su ta imena i prezimena, i to vrlo često, podudarna. Tako se, recimo, kod učenika-rimokatolika susreću mnoga tipično pravoslavna prezimena: Aleksić, Stojčević, Knežević, Marić, Radmanović, Đurić, Brkić, Topić, Ljubičić... Jedan učenik, katolik uzgred napomenimo i to, nosi Njegoševo ime i prezime - Petar Petrović! To je još izraženije kod imena: Ruža, Mirko, Ljubica, Milan, Božo, Vida, Jela, Vid, Nikola, Luka... Da li je to bilo posljedica mnogo ranijeg "unijaćenja" ovdašnjih pravoslavaca, kao početnog koraka za konačno prevođenje u katoličanstvo, nije predmet ovog razmatranja pa se time nećemo baviti. Nužno je, međutim, napomenuti da se i prije ustaške vladavine, pa i do današnjih dana, podgrijava obrnuta katolička teza. Tako u "Danici, obiteljskom mjesečniku hrvatske zajednice u RS/BH" za prosinac (decembar) 2002, piše da je "u Krajini prije turske invazije (DžV vijek, prim. aut.) stanovništvo bilo hrvatsko i katoličko... Prije turske invazije nije bilo u njoj pravoslavnog elementa. Da ga je bilo, spominjala bi se koja crkva ili manastir. Dr Ćiro Truhelka piše da u prvim decenijama osmanlijske invazije u Bosni između Drine, Neretve i Save, nema ni traga bilo kojoj crkvi istočnog obreda, niti se u ispravama spominje koji kaluđer, pop ili vladika..." Pored prelaska katolika na islam, "Danica" navodi da je "bilo i prijelaza na pravoslavlje, osobito u svezi uvođenja reformiranog kalendara (pape, prim. aut.) Grgura DžIII, godine 1582. Na području Bosanske Krajine takva je pojava zabilježena posebno između Banje Luke i Mrkonjić Grada..." Šta ističe list "Danica"? List naročito ističe: "za vrijeme svog prodiranja u Bosansku Krajinu dovodili su Turci Vlahe (Srbe, prim. aut) i naseljavali ih u opustjele krajeve, a ovi su opet svojim neprestanim kretanjem prouzrokovali daljnje pomicanje stanovništva. Vlasi su rado pristali uz turske ratničke organizacije. Pomoću njih osvojili su i držali Turci zapadni i sjeverozapadni dio Bosne... Etnički sastav u Bosanskoj Krajini, onakav kakav je uglavnom danas, nastao je u toku DžVIII i DžIDž vijeka. Činjenica je da je danas u mnogim krajevima nekad čiste katoličke Krajine u kojim je prije turske invazije bujao katolicizam s mnogim crkvama i franjevačkim samostanima, nema tako rekuć ni jedne katoličke obitelji..." Riječju, ovdašnje pravoslavno stanovništvo je, prema "Danici", jednim dijelom postalo doseljavanjem "sa turskim osvajačem", drugim dijelom "prijelazom" katolika na pravoslavlje! Sprema li se to, ne daj Bože, novo "vraćanje grko-istočnjaka vieri pradjedova", kako su 1941. ustaše obrazlagale prisilno pokrštavanje Srba? (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.