Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (3)

Na spomeniku u Drakuliću pisalo je da je u spomen-kosturnici sahranjeno "1.400 žrtava fašističkog terora", što je obmana koja je decenijama istrajavala da bi se prikrila "civilizacijska sramota".

Iako su od 1965. kada je spomen-kosturnica podignuta, svakog 7. februara u Drakuliću održavane komemoracije poklanim Srbima, zločin je sve do 1991. bio zamagljen. Na ovdašnjem spomeniku je, naime, istrajavala jedna velika obmana: da je u spomen-kosturnici sahranjeno "1400 žrtava fašističkog terora". Ta obmana je uporno pothranjivana, iako se iz sačuvane arhivske građe znalo da se taj broj kreće oko 2.300, kao što se znalo da su izvršioci tog "fašističkog terora" bile ustaše iz Zagreba, Banje Luke i dio domaćeg hrvatskog stanovništva. Zbog pritisaka vlasti umjesto na spomen-kosturnici, parastosi su morali da se održavaju u banjolučkom Hramu Svete trojice. Tek 1991. godine, Njegovo preosveštenstvo vladika banjolučki gospodin Jefrem je, sa eparhijskim sveštenstvom, bio u prilici da na spomen-kosturnici prvi put služi parastos srpskim novomučenicima. Tada je, uz ostalo, kazao: "Nalazimo se na svetom mjestu, osveštanom krvlju nevino postradalih Srba, koji su sada stanovnici carstva Božjeg... Pedeset godina se ćutalo o najvećoj civilizacijskoj sramoti - genocidu nad srpskim narodom... Najveći svjedok zločina bio je sam zločin... Srbi još nisu odbetonirali sve jame, Srbi još ne znaju koliko ih nema..." Zločin ostaje zločin Obično se kaže da bi najveći čovjekov dug trebalo da bude - dug prema istini. Istina o stravičnom ustaškom februarskom zločinu u Drakuliću, Šargovcu, Motikama i rudniku Rakovac kod Banje Luke bila je namjerno prikrivana. A zločin, kao što je u pravnoj nauci odavno prihvaćeno, ostaje - zločin. On nema svoju naciju, nema svoju vjeru, nema svoju rasu, niti se, budući da je djelo pojedinca ili grupe, može protegnuti na sve pripadnike jedne nacije, vjere, rase itd, kojoj zločinci pripadaju. Prikrivanjem ovog zločina, kao i mnogih drugih, čiji su vinovnici bile ustaše, a to znači mahom Hrvati, ostala je neizbrisiva ljaga na čitavom hrvatskom narodu. Upravo stoga je trebalo da se istina, ma koliko bila grozomorna, davno objelodani. Jer, kako nas uči bajka o caru Trojanu, uvijek, prije ili kasnije, na svjetlo istine izlazi da su "u cara Trojana kozije uši"! Od drakulićke istine, nažalost, nevino umoreni ne bi ustali iz svojih grobova, ali bi makar živi bili lišeni stalnog podgrijavanja nepovjerenja i podozrenja, nikako ne bez mržnje. Šta je o februarskom zločinu genocida zapisano i zapamćeno? Najbolje će biti da se, za početak, poslužimo jednim ustaškim dokumentom, koji se, vjerovatno, i danas nalazi u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu. Njega su ustaške vlasti propisno napisale, potpisale, protokolisale, "ištambiljale" ili, kako to Hrvati kažu, ovjerovile. Riječ je o izvještaju Redarstvenom poglavarstvu NDH (Upravi policije) u Zagrebu, pod brojem V.T. (vojna tajna) 11/42, od 11. veljače (februara) 1942. Uputio ga je veliki župan Velike župe Sana i Luka u Banjoj Luci, ustaški pukovnik Ladislav pl. Aleman. On javlja: "Savezno sa ovostranim radiogramom v.t. broj 9. od 11. ovog mjeseca, podnosim sljedeće obširno izvješće: Prilikom dolaska ustaške bojne u Banja Luku, pred oko mjesec dana, častnici i podčastnici (oficiri i podoficiri) iste tražili su za svoj smještaj stanove. Tom prilikom nastupali su vrlo arogantno i nabusito ne samo prema predstavnicima vlasti, tako npr. upravitelju podružnice Državnog ravnateljstva za ponovu, nego i prema građanstvu. Postavljali bi prekomjerne zahtjeve tražeći da se isti izvršuju odmah i u potpunosti, bez obzira na ostale poslove oblasti i na stanovnike stanova koje su zauzimali. Ustaška bojna je određivala obhodnje (patrole) u gradu, ne držeći se ranije utvrđenog sporazuma u tom pogledu sa ostalim mjestnim civilnim i vojnim vlastima. Obhodnje su uredovale zadirući i u kompetencije redarstva (policije). Tako su intervenirale u pogledu zamračivanja stanova, vršile pretres istih, uhićavale (hapsile) bezrazložno prolaznike i dr. Postupak ovih obhodnji bio je vrlo surov i neobuzdan, imajući često značaj šikanacija mirnog stanovništva. Tako su, radi nedostatnog zamračivanja stanova, izvlačili stanovništvo iz kuća, saslušavajući ih tokom cijele noći, zadržavajući uhapšene po više dana bez hrane. Pored toga, neki uhapšeni su nestali, te se i pored svestranog traženja nisu do danas mogli pronaći. Postoji opravdana sumnja da su pobijeni... Ubijani krampom Veliki župan dalje izvještava: "Dana 7. veljače t.g. u 4 sata iz jutra, oko 10 ustaša iste bojne zaposjelo je rudnik Rakovac kod Banja Luke. Par radnika grko-istočnjaka (Srba-pravoslavaca, prim. aut.) koji su spavali u radničkoj prozivaonici odmah su ubili. Pošto je oko 8 sati pridošlo još oko 50 ustaša, sačekali su radnike druge smjene, legitimirali iste, odvojivši grko-istočnjake od ostalih. Zatim su grko-istočnjacima vezali ruke odostrag na leđa, odveli ih u neposrednu blizinu rudnika i obarali ih udarcima tupim oruđem u potiljak. Pošto bi ih oborili dotukli su ih udarcima krampa. Tako su postupali i sa radnicima treće smjene, kada su isti izlazili iz jame. Ubili su 37 od ukupno 68 grko-istočnjaka (Tačan broj ubijenih je 65, prim. aut.) zaposlenih u rudniku. Ostatak je vjerojatno stradao pri dolje opisanom pokolju u selima Motike, Šargovac i Drakulić ili pobjegao..." "Dolje opisani pokolj" u radio telegramu Zagreba, 9. februara 1942. godine, morbidna je priča sljedećeg nastavka. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.