Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (2)

Stanislav Božić, četrnaestogodišnji dječak, koga je otac poslao sedmog februara kod mlinara Marka Lipovca po kukuruzno brašno, spasio se pokolja zajedno sa još trideset srpskih seljaka.

Dug prema istini nalaže da, po dobru i plemenitosti, odmah pomenemo ime jednog Hrvata, mlinara Marka Lipovca iz banjolučkog naselja Budžak. Marko je, stavljajući na kocku svoj život i život brojne porodice, u svom mlinu i štali, sigurne smrti spasio neutvrđeni broj nevinih i nezaštićenih Srba, što se poslije rata uzgred i nedovoljno isticalo. Poslije izlaska iz štampe knjige "Drakulići", iz Brisela je stiglo pismo gospodina Stanislava Božića, Srbina iz Budžaka. Pročitavši knjigu, on se oglasio ozbiljnim prigovorom autoru da nije značajnije istakao ulogu Marka Lipovca u zaštiti i spasavanju ugroženih Srba, među kojima se i on tada nalazio. S dužnim poštovanjem prema njegovoj brizi za žrtvovanje mlinara Lipovca, prenosimo makar i ukratko dio tog veoma opširnog pisma. Božića, koji je tada bio četrnaestogodišnji dječak, ne sluteći o zlu koje je zadesilo susjedna naselja, otac je poslao kod Marka da donese dva kilograma kukuruznog brašna. Bila je neimaština, 1941. - nerodna godina, svekolika nestašica hrane i gladovanje, prinudili su oca porodice Božić da se obrati Marku za pomoć. Sinu je rekao da ode po uzajmljeno brašno i da se, što je moguće brže vrati kući. Šta je pisao Stanislav? "...Bilo je to, objašnjava Stanislav u pismu, nakon ustaškog zločina, kada su se koljači, potpuno krvavi, vratili iz sela u grad. Bio sam tada momčić i sve to sa čuđenjem posmatrao, nesvjestan, u stvari, kakvo zlo se dogodilo. Zadesivši se kod mlinara Marka, koji je znao šta se desilo i nije se zbunio prikrivši moje pravo ime, dreknuo je na mene: Ante, šta tu stojiš? Idi odmah u mlin, tamo ti je mjesto! Pri tom mi je dobacio stari brašnjavi mantil. Tek kasnije sam, ušavši u mlin i vidjevši tolike prestravljene Srbe, shvatio njegov visokomoralni čin..." Marko Lipovac, kako je pisao Stanislav Božić, "nije spasio samo petnaestak Srba, kako je u knjizi navedeno već blizu trideset, među kojima i mene. Želim da objavite tu istinu, utoliko značajniju što je u to vrijeme blizu devedeset devet odsto Hrvata oko Banje Luke bilo uz ustaški pokret..." Istinu gospodina Božića objavio sam u drugom zdanju knjige "Drakulići", kao i u onom na engleskom jeziku. Plemenitost mlinara Lipovca zaslužuje da se to sačuva od zaborava. Evo još primjera ljudske dobrote, jače od nacionalne netrpeljivosti i zagriženosti. Porodica Martinović iz Motika spasila je neumitne smrti ranjenog osmogodišnjeg dječaka Mirka Stijakovića, njegovu još mlađu rođaku Radinku i Petka. - Mene je u svoju kuću primio naš daljnji susjed Frane Martinović. On i njegova žena Ane držali su me ljepše nego svoju djecu, njih sedmoro... Tako je pred banjolučkim Okružnim sudom davne 1946. godine izjavio Mirko Stijaković, nedavno preminuo. Pred Okružni sud u Banjoj Luci godinu dana kasnije izvedena je grupa ustaških ratnih zločinaca, za koje su utvrđeni nepobitni dokazi da su počinili najteža zlodjela. Smrtna kazna je izrečena dr Viktoru Gutiću, njegovom bratu Blaži, dr Nikoli Bilogriviću i Juri Iveljiću iz Banje Luke, Šimi Šaliću iz Dragočaja, Luki Gaguli iz Drakulića, Ivanu Juriću i Andriji Gaguli iz Šargovca, Jozi Landeki iz Motika i drugim. Ustaški svirepi zločin nije bio samo ubijanje nedužnih srpskih seljaka u okolnim mjestima, već i pljačka imovine žrtava i naseljavanje njihovih ognjišta dovođenjem porodica koljača Hrvata. Potvrda toga su rezultati popisa iz 1948. godine. Iako su mnogi Hrvati poslije oslobođenja napustili selo Drakulić, popisna statistika govori da je te godine bilo ukupno 2.161 stanovnik. Najveći broj, 1.788 činili su Hrvati. Srba je bilo tek 334 i poneki pripadnici nacionalnih manjina - po deset Rusina - Ukrajinaca i Italijana, po pet Nijemaca i Slovenaca, dva Rusa, jedan Mađar, četiri "neopredijeljena",. vjerovatno muslimana i dva stanovnika uz napomenu - "nepoznati - ostali". "Vrbaske novine" Do Drugog svjetskog rata u Drakuliću su živjele samo dvije porodice Ukrajinaca - Havrilenko i Klapoš i jedna veća Hrvata - Gagula koja se kasnije izdijelila. Ni posebno zanimljivih zabilježenih podataka o Drakuliću iz dalje prošlosti nema. Zato bi, možda , među takve koji nešto govore, mogao da se svrsta jedan kraći tekst iz "Vrbaskih novina", od 12. januara 1938. godine. Kraljica Marija - navodi nepotpisani autor - kumovala je desetom detetu siromašnog seljaka Stanka Smiljanića iz Drakulića. Izaslanika pukovnika Kragujevića, komandanta 33. puka, dočekala je seljačka konjica, a pozdravio ga je seljak Đurađ Glamočanin. Pred školskom zgradom čekala ga je masa seljačkog sveta, ne samo iz Drakulića, na čelu sa sreskim načelnikom D. Uzelcom i banjolučkim protom D. Mačkićem. Pri ulasku u školu njih je pozdravio upravitelj škole u Šargovcu Šaptalenko..." Planer zločina Zločin u selima Drakulić, Motike, Šargovac i rudniku Rakovac, počinjen u jutarnjim časovima sedmog februara 1942. godine, izveden je prema ranije napravljenom planu u kancelariji tadašnjeg stožernika dr Viktora Gutića. Podrazumijeva se da je ovaj tvorac prvog proglasa o istrebljivanju Srba, bio "projektant" tog monstruoznog čina, dovodeći Pavelićevu ličnu gardu, koja će uz pomoć domaćih ustaša i u pratnji petrićevačkog sveštenika fra Miroslava Filipovića izvršiti pokolj oko 2.300 srpskih stanovnika pomenutih sela u okolini Banje Luke. Huškački pokliči i prijetnje stožernika Gutića na zborovima u Banjoj Luci da će Srbi ploviti Savom bez lađe do Beograda, brzo su postali surova stvarnost bezumne ustaške politike čije je bestijanje iznenadilo i naciste. (Prvi s lijeva stožernik Viktor Gutić, ustaški ministar Sušić i funkcioneri ministarstva inostranih poslova NDH). (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.