Drakulići - pomen svirepo ubijenim Srbima (10)

Vrativši se iz zarobljeništva 25. maja 1945. Nenad Todorinović je otišao u svoje selo Drakulić. Saznaće poslije da su "novi" Drakulićani porodice koljača iz Duvna, Livna, Kupresa, Bugojna, Širokog Brijega, Čitluka i drugih hercegovačkih mjesta

U njemačkom zarobljeništvu nisam bio samo ja, niti je nesreća samo mene zadesila, nego i Đurđa i Kostu Glamočanina, Savu i Mitra Brkovića, Đuru Kočića, Krstana i Vasu Stankovića, Mitra Mitrovića, Stojana, Miloša i Iliju Piljagića, mog rođaka Dušana Todorinovića, Radu Ševu i Božu Šešića. Smatram svojim ljudskim dugom da i to spomenem... Da, ipak, skratim: u selo sam se vratio 25. maja 1945. Kofer ostavih kod kuće Jovana Glamočanina, jer je bila najbliže cesti. Tu saznadoh da je Lenka Kuruzović, sa djecom, preživjela klanje. Padao je mrak, ali ja, iako izmožden i nikakav, nisam mogao da ne odem njenoj kući. Pokucah na vrata. - Ja sam Nenad, strina Lenka, otvori! - Ne smijem - odgovara mi ona, iza zatvorenih vrata, nakon dužeg ćutanja. - Rat je prestao - nastavljam - došla je sloboda! Jasno osjećam da je blizu vrata, da se koleba. Onda otvori. Strina u velikom strahu - Ne smijem, Nenade, sunce moje... Okolo su sami Hrvati. Priča se da ih ima i u šumi. Zaključavam kuću već u prvi sumrak. Rade, Đuro i Jovo su mi u vojsci, partizanima. Ovdje smo samo mi ženske, same. Bojim se, strašno se bojim, Nenade... Ostajem na konaku. U kući nema nikakvog svjetla, nije bilo petroleja. Vatra ugašena. Potpun mrak. Lenka ponavlja, šapatom, da ništa ne smije da priča, da živi u velikom strahu. Ne ispriča ni kako je ona, sa djecom, pokolj preživjela. Jedino mi reče da se Milan Kuruzović, moj kasniji tast, s porodicom vratio iz izgnanstva, iz Srbije. I da je u gradu, Banjaluci. Da radi u Banskom dvoru. On Milan, će me odmah predstaviti Milanu Vrhovcu i Ibri Maglajliću, tadašnjim najznačajnijim ličnostima nove vlasti. Tako ću i ja dobiti posao, kurirski. Nešto me neodoljivo vuklo, u Drakulić sam odlazio počesto. Želio sam da vidim da li se još neko vratio u selo, da što više saznam o našoj zajedničkoj nesreći. Gagule su tvrdili da o pokolju ništa ne znaju, iako sam već čuo da su neki od njih u tom neljudskom poslu direktno učestvovali. Ni Ćote, naši susjedi iz Šargovca, tobože ništa nisu znali. Da li zato što stvarno ništa nije znao, ili zato što se, možda, nečega plašio, ni Andrija Havrilenko mi nije ništa kazao. Drugih, koje bih pitao, i nije bilo. Tamo su bili neki, sasvim novi i meni nepoznati, stanovnici, doseljeni Hrvati odnekuda. Jednog dana svratih u kuću ubijenog Vida Glamočanina, u koju je ušao njegov brat Jovo. On se još nije iz Slovenije vratio kući. Bila je najveća u selu. Unutra zatekoh tri žene. Pozdravim ih uljudno. - Je li ovo vaša kuća? - pitam, kao, neupućeno. - Jeste! - odgovaraju, bezmalo u jedan glas. - Jeste li je vi pravili? - nastavljam. - Nismo, ali... - Šta vam znači to "ali"? - pitam ih mirno. - Ovo nam je dala naša vojska... - odgovaraju, i one, mirno. - Pa, koja to "naša vojska"? - hoću da ih čujem do kraja. - Pa, naša hrvatska vojska, ustaše... Dalje ih nisam ništa pitao. Odgovore sam već znao: "nove" Drakulićane, zapravo porodice koljača, doseljene od Duvna, Livna, Kupresa, Bugojna, Širokog Brijega, Čitluka, Čapljine, Mostara i drugih hercegovačkih mjesta, zločinci su odmah smjestili u srpske kuće, još pune svježe krvi. Krvoločne komšije Ni neke domaće ustaše, naše komšije iz Šargovca i Motika, nisu bile ništa manje krvoločne od onih iz Pavelićeve garde. Saznao sam, da navedem samo jedan primjer, da je Luka Gagula, Marjanov sin, dan iza pokolja, među leševima našao teško ranjenu ženu Milana Kuruzovića Jovinog. Zamolila ga je, kao komšiju, da joj pomogne. Umjesto pomoći, on ju je kamom rasporio, prosuo joj crijeva. Užas... Čuo sam i ovu, ništa manje grozomornu, priču: kako je oko 50 Drakulićana spaljeno u štali Milana Mihajlovića. (Isti broj je zapisan i u jednom njemačkom dokumentu, s tom razlikom što Nijemci navode da je štala bila Mitrovića, a ne Mihajlovića, prim. aut.) U njoj su, pored Mihajlovića, Mitrovića i Amidžića, živi izgorjeli i neki moji Todorinovići. A da bi im zločinački "posao" tekao brže i bezbjednije, mada se štala nalazila u dolini i paljevina nije mogla nikoga da uzbuni i opomene, unutra su natrpali suve kukuruzovine. Završavajući svoje mučno sjećanje Nenad Todorović kaže: Od tada stalno razmišljam: da li je čovjek čovjek, ili...? (Nastaviće se) OPLAKIVANjE FRATRA KOLjAČA List "Hrvatska krajina" u Banjoj Luci, u broju od 11. decembra, oplakuje smrt dušobrižnika bojnika Zvonka Brekala", sahranjenog na rimokatoličkom groblju u Jasenovcu, uz velike počasti. Rođen je, piše list, u Bosanskoj Gradišci, a kao kateheta "nastupao je u Banjoj Luci i služio u jednoj ustaškoj bojni, Crnoj legiji i jasenovačkom zdrugu"... "Za svoje zasluge bio je odlikovan s dvije srebrne kolaine. Jednu je dobio za borbe na Kozari, a drugu prilikom oslobađanja Banje Luke. Odlikovan je i krunom Zvonimirovom. Pokojnik je, kao đak i kao svećenik svuda uspješno djelovao..." Od lista se nije moglo ništa drugo ni očekivati nego lament "zbog smrti fratra koljača".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.