Čišćenje Srba (12)

R. M. nastavlja svjedočenje o ispitivanju i zlostavljanju zarobljenih Srba u bjelovarskom logoru - sportskoj dvorani, gdje su bili smješteni i odakle su odvođeni pred istražne organe i u zatvorske ćelije

Onaj istražitelj u civilu, koji je držao na stolu Pavelićeve slike, pokazao je jedan album s fotografijama i pitao gdje su ti ljudi. Zarobljenik R. M. nije ih poznavao i nije mogao da kaže šta se s njima dogodilo. Onda je istražitelj osorno rekao da su to hrvatski vojnici koji su pobijeni. "Tukao me je nekom letvom po glavi i po nogama", kaže R. M., dodajući da su najviše batina dobili od jednog Srbina iz Benkovca R. M. nastavlja svjedočenje o ispitivanju i zlostavljanju zarobljenih Srba u bjelovarskom logoru - sportskoj dvorani, gdje su bili smješteni i odakle su odvođeni pred istražne organe i u zatvorske ćelije, zavisno od toga u kojoj mjeri su ih smatrali sumnjivim. R. M. priča: "I Ostoja Pavić Braco, pre rata policajac u Pakracu, izašao je crn od batina. Civil sa Pavelićevim slikama ispod stakla na stolu ispitivao je o svačemu. Mene je pitao kada sam počeo da ratujem, ko mi je dao pušku, u kojoj jedinici sam bio. Zanimali su ga vojni podaci. Onda mi je dao neki album sa fotografijama i pitao gde su ti ljudi sa slika. Tukao me je nekom letvom po glavi i po nogama. Rekao mi je osorno da su ljudi sa slika ubijeni hrvatski vojnici, ali ja nisam znao nikog od njih. Ispitivanje je trajalo tri i po sata. Posle su me odveli opet u ćeliju i tek uveče oko 19.30 časova vratili u sportsku dvoranu - logor. Sutradan, 9. maja, nas sedmoricu odveli su pred prvostepeni sud. Tukli su nas čim smo ušli u sud, u ćeliji, dok su nas vodili kroz hodnike. Jedino jednog starog nisu tukli. Srbin tukao Srbe Najgori je bio jedan Srbin - Bjelašević Dušan iz Benkovca. On je tukao više od bilo kog Hrvata. Đurića su prvog prozvali da uđe u neku sobu. Nama su naredili da stanemo licem uza zid. Rade Vukadinović nam je savetovao da ne odmičemo glave mnogo od zida da nam ne bi udarali glave o zid. On je kroz to već bio prošao. Njega su tukli dok smo tako stajali. Kad su me uveli kod sudije, više nije bilo tuče. On me je ispitivao o raznim stvarima, o tome ko me je mobilisao i o porodici, koga imam od familije. Sastavio je zapisnik i ja sam to potpisao. Vratili su me nazad u ćeliju i oko 19.30 časova ubacili su nas u autobus. Sedeli smo unutra neko vreme, a onda su došli i izvukli dvojicu i vratili ih nazad u dvoranu. Znam da je jedan od njih Slobodan Mađar, iz Japage, kasnije izašao. Drugi je Bodograjac Ilija, komandant bataljona, ali nisam čuo šta je posle sa njim bilo. Mi smo odvezeni za Šeovicu. To je bio 9. maj. Bilo je ukupno tri autobusa. U Šeovici je bilo gore nego u zatvoru. Domobrani su pucali oko kuća, provocirali. Tražili su oružje po kućama. Moju komšinicu Radonjić Milicu, čiji je muž invalid, pred njim i ćerkama su terali pištoljem po kući i tražili da preda snajper. Mom bratu Đuri upali su u kuću i opljačkali je. Mom rođaku Radonjić Stojanu uzeli su TV i rasturili traktor. Ljudima su uzimali automobile, navodno zato što uz sebe nisu imali dokumenta, a mnogima su papiri ostali u zatvoru. Sve su to radili domobrani. Izašli smo posle četiri-pet dana u konvoju. Onda nas je srpska policija uputila u Istočnu Slavoniju." V. Z. iz Pakraca, pripadnik Srpske vojske Krajine, proveo u zarobljeništvu u Bjelovaru od 4. do 16. maja 1995. godine. "Naš komandant Stevo Harambašić nije imao drugog izlaza, morao je da pristane da se predamo kako bi spasao nas i civile. On je sa UNPROFOR-om otišao na pregovore i tada su ga Hrvati uhapsili. Poslao nam je naredbu da se predamo, skinemo uniforme, obučemo u civilno odelo i da istaknemo bele zastave na kućama. Bilo je naših vojnika koji nisu hteli da se predaju, pa su pobegli u šumu. Neki od njih su tamo zarobljeni. Hrvatska specijalna civilna policija je došla na našu liniju. Vikali su da izađemo, da se predamo. Formirali su kolonu od nas zarobljenika na glavnoj cesti prema Pakracu. Dok smo stajali u koloni, non-stop su dovodili nove ljude u kolonu. Bilo je tu starijih ljudi i invalida sa protezama. U kolonu su doveli dr Perića (72) i mog brata Gorana (29), koji je 90 odsto invalid, te nije bio vojni obveznik. Celo popodne su pravili kolonu. Naveče je došlo 20-25 autobusa. Potrpali su nas u autobuse. Uglavnom su svi sedeli, to znači da je bilo oko 50 ljudi u jednom autobusu. U mom autobusu su bili moj brat Goran i ženin otac Nikola." Prijetnja klanjem Svedočenje V. Z. iz Pakraca se nastavlja: "U Bjelovar smo stigli negde posle ponoći, 5. maja 1995. godine. Doveli su nas u sportsku dvoranu. Na ulazu su nam naredili da se skinemo i odveli nas na kupanje. Posle toga su nas sve popisali. Tu su nas držali pripadnici hrvatske vojne i civilne policije. Nazivali su nas četnicima, psovali nas, pretili su da će nas zaklati. Dali su nam po ćebe i legli smo na parket. Tokom celog tog dana su dovodili nove zarobljenike. Bilo nas je oko 500-700. Neke su odvodili na ispitivanje, pa ih posle vraćali. Neke nisu vraćali. Neki su se vratili isprebijani. U dvorani je stalno bilo puno novinara. Sedmog ili osmog maja došao je Međunarodni Crveni krst i dobio sam karticu br. 511816. Desetog maja došao je jedan iz civilne policije. Prozvao je nas sedmoricu prema nekom spisku. Strpali su nas u maricu. Jedan mi je psovao mater četničku i pretio da će me ubiti. Odveli su nas u neku zgradu u kojoj je bilo pripadnika civilne i vojne policije. Zatvorili su nas u podrum. Strašno je smrdelo jer je u toj prostoriji u ćošku bio poljski WC. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.