Čekajući praizvoćenje "Omer -paše Latasa" u teatru Srpsk

Ne može Andrićevo djelo stati u opšte mjesto metafore mostova, ono je prijesna stvarnost vremena s kojim aktivno sarađuje. A upravo u toj sprezi mi vidimo prostor za Andrićev drugačiji povratak na scenu

SAMO se još rijetki sjećaju da je potkraj avgusta 1999. godine u Banjoj Luci potpisan sporazum o uklanjanju uvredljivih sadržaja iz udžbenika u BiH, koji je nalagao da se iz priručnika "Srpski jezik i kultura izražavanja" u potpunosti izbriše odlomak iz Andrićevog romana "Na Drini ćuprija", uz čiju pomoć je bila predviđena obrada metodske jedinice "pasivne rečenice". Čin brisanja je dio stare priče o Andriću i Bosni, ali u ovoj pasivi ima toliko simbolike i dobar komad našeg andrićevskog grijeha. Bio je to još jedan povod koji nam je pokazao da ga nismo valjano i dovoljno čitali. U neku vrstu "andrićevskog" grijeha ubrajam i naše posljednje repertoarske poteze (dva Šekspira, Lorka, Breht, Strindberg i sl.), koji su izraz vjere da ćemo se s evropskim veličinama brže dokopati Evrope. Ovim ne umanjujem estetske domete naših predstava, naprotiv! Riječ je o nečem sasvim drugom. A to "drugo" svodi se na elementarno osjećanje da smo nehatno zaturili mudrost koja opominje: ako hoćemo da dosegnemo "univerzalno" treba da govorimo o "svojoj avliji". A ovo gdje smo, jeste iskonska "pokretna avlija" u kojoj se prirodno nude sva ona čudesa drugosti i stranosti za kojima tako uporno i uglavnom bezuspješno traga savremeno pozorište. Šta će nam, zaista, sve one teorijske natezalice i tolika nova naučna saznanja o "identitetu i alteritu, sebisvojstvu i tuđinstvu, mentalitetu, ksenologiji i ksenofobiji", kad sve to imamo kod Andrića u krajnje jasnom i jednostavnom imenovanju? Dakle, čitajmo Andrića. I po mogućnosti, "prevodimo" ga i u druge medije, mada to sa njim nije lako. Andrićeva iskustva sa pozorištem gotovo su porazna i otud ozbiljna rezerva prema teatralizaciji njegovih djela. Međutim, ne vjerujem da njegova rezerva prema našem poslu može da se krije samo u tako površnom iskustvu. Problem je, svakako, dublje prirode i možda se skriva u činjenici da se radi o rijetkom književnom soju kome su etika i estetika jedno. Otud i njegova tolika potreba da do u tančine razotkrije svu tu, istorijski naslaganu, mimikričnu pritvornost Bosne, njenog prostora i njenih ljudi. A lažna geografija i mimikrijska pritvornost jesu, opet, osnovna vrlina svakog pozorišnog čina. Otud je, suštinski, ovaj književni genije pozorište i doživljavao kao "najbjedniju od svih umetnosti". No, tu smo gdje smo, nismo mi krivi što nemamo Šekspira nego Andrića. U svakom slučaju, mnogo je bolje iskreno igranje nego lažno tumačenje Andrića. Ne može njegovo djelo stati u opšte mjesto metafore mostova, ono je prijesna stvarnost vremena s kojim aktivno sarađuje. A upravo u toj sprezi mi vidimo prostor za Andrićev drugačiji povratak na scenu, i to baš ovdje, u nacionalnom teatru Republike Srpske. Izbor je pao na originalnu, Dugalićevu, dramatizaciju "Omer-paše Latasa". Zašto? Zato što je to vječno nedovršena (i bukvalno i metaforično) a duboko slojevita priča o svemu onome što Andrića umjetnički legitimiše, o Bosni i njenim nemirnim godinama, o tragičnoj suštini istorije, o čovjeku i njegovom grčevitom traganju za identitetom. O čemu se tu zapravo radi? Da li je poenta u tome što se bune bosanski begovi pa ih treba ukrotiti, ili je njihova pobuna prvi ozbiljni pokušaj suštinskog razdvajanja "našijenskih muslimana" i "otomanske centrale"? Šta je tu laž, a šta istina? I ko za njom traga? Prevjereni Latas, poturčena Mađarica, Rumun Kostake, nesrećna Anđa, dvorsko mazalo Karas, ili usudno tragični Zimonjić? Sve to otvara velika pitanja, i sve zagonetno i bez odgovora ćuti, poput ubogog Osmana. Ili sveznajućeg Ahmetage. Kako u onom dobu, tako i sada. Andrićevim tragom i ova predstava traži odgovore i istinu, o kojoj on na jednom mjestu kaže: "U osnovi želimo samo jedno: istinu. Osloboditi se ovoga huka reči i probiti se kroz ovu shemu slika i doći do istine, nage, proste, pa ma i smrtonosne. Posle svih jadnih priča, iza ćutanja samog, otpočinuti na tvrdom i tamnom tlu, ne videti, ne disati, ne živeti, ali poslednjim plamsajem svesti obuhvatiti istinu, jedino dostojanstvo. Ugasite priču i fantaziju kao dimljivu lampu. Sviće." Pogasimo dimljive lampe, a uključimo reflektore - da bi nam svima konačno svanulo. Rade SIMOVIĆ PREMIJERA ZA ROĐENDAN Premijerom predstave "Omer-paša Latas" u režiji glumca i reditelja Nebojše Dugalića, 18. oktobra, u četvrtak, biće svečano otvorena 77/78. sezona u Narodnom pozorištu Republike Srpske, koje će tog dana proslaviti 77. rođendan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.