Božićna snježna idila

Začas sjeverac zanjiše grane borova na kojima se snijeg prosto okamenio i koji svojim izgledom podsjećaju na motive sa starih razglednica naših baka kojima se čestitao Božić i ostali Božiji praznici

PRVO što čovjeka zamami da sa glavnog puta skrene u prostranstvo bjeline su stare kućice brvnare sela Pašić okačene o srebrom okovane bregove na obroncima planine Tare. Znatiželja da se zaviri u tajanstvenu polutamu kuća, u kojima su odgajane generacije ukućana, ubrzo se izgubi kad se shvati da se samo pješice, kroz snježne namete i bez prtine može stići do ovih građevina pravljenih prije bar dvije stotine godina. Usamljeni borovi, ili grupisani po tri četiri na malim razmacima, kao da su svjedoci, da su i ovdje bila nepregledna šumska prostranstva, po kojima su vršljali vukovi i medvjedi i posebna vrsta divljeg govečeta zvanog turjak. Nakrivljene ograde od istrugane daske na dubećim testerama jedva izviruju ispod bremena snijega pomirene sa sudbinom da će tako biti do proljeća i prvog daha vjetra južnjaka. Začas sjeverac zanjiše grane borova na kojima se snijeg prosto okamenio i koji svojim izgledom podsjećaju na motive sa starih razglednica naših baka kojima se čestitao Božić i ostali Božiji praznici. Tišinu, u kojoj duša odmara, a tijelo lebdi na razmeđini između prozračno plavog neba i snježnih kristala, remeti jedino bleka tek ojagnjelih jaganjaca koje su seljani odlučili u štale da se ne smrznu na vjetrometini ove visoravni. Seljak Radenko Pašić, umotan u stari i ohrdani kožuh, polaže pred štalom okićenom ledenicama, sijeno ovcama i priča kako je selo snijegom odsječeno od svijeta a "opštinari" ne daju mehanizaciju da pročisti zatrpane puteve. - Selo i seljaci pripremaju se za najradosniji pravoslavni praznik Božić, domaćice pribavljaju posnu i mrsnu hranu, prizivaju se položajnici, spremaju drva za pečenje pečenica - priča Radenko, sa rukama duboko zavaljenim u džepove maskirnih pantalona. Starac Bogić Šućurović, sa vidljivim bremenom od 84 ljeta, provedena u planinskom selu Kremna, hrani iz ruke ovce i ovnove mjerkajući koja će od njih završiti na božićnoj trpezi. - E, dete moje, danas je sofra za Božić prepuna đakonija. A nekad, kad sam bio dete, a bilo u kući desetoro gladnih usta, nije bilo k'o danas. Otac je nekako prelomio da ispeče neku ovcu jalovušu za božićnu pečenicu ali ostale hrane je bilo samo ko za leka. Samo za Božić jeo se "beli" hleb, a kukuruza svaki dan. Pršuta u našoj siromaškoj porodici nije bilo a deca su se sladila orasima, suvim šljivama, lešnicima i jabukama - kazuje nam starina. Porodica Milomira Stojanovića iz zlatiborskog sela Mačkat bila je mnogo bogatija i u njoj se, za prazničnu božićnu trpezu čuvao pršut od Božića do Božića. - Pošto nije kao sada bilo rashladnih uređaja pršutu su domaćini uvijali u lanene krpe i stavljali u ambare u žito, pšenicu, kukuruz ili ječam kako se ne bi pokvarila i gubila na kvalitetu - rekao nam je brkajlija Milomir. Njegov sin Aleksandar je nastavio tradiciju svojih predaka u proizvodnji pršuta i ostalih suvomesnatih proizvoda i danas posjeduje poznatu firmu "Zlatiborac". Seljaci u selima na obroncima Tare i Zlatibora ovih dana žive usporeno, lagano krećući se od tople kuće do drvljanika, salaša, ambara ili štale sa govedima i ovcama. Oni kao i da ne vide ljepotu koja ih okružuje, ona je kako kaže Radenko Pašić, ostavljena onima koji kod njih ovih zimskih dana zalutaju bilo kojim poslom. A ti su zaista rijetki. Tekst i fotografije Radoje TASIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.