Veselin Vujović, selektor Slovenije za Glas Srpske: Kasno je za mene i Srbiju

Legendarni rukometni trener Veselin Vujović ubio je dvije muve jednim udarcem na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj pošto je došao do prve seniorske medalje kao selektor, a ujedno donio je prvo odličje Sloveniji na mundijalima ikada.

Mimo svih očekivanja Slovenija je predvođena Vujovićem osvojila bronzu na Mundijalu i tako napravila najveći uspjeh u istoriji države. "Zmajčeki" imaju još samo srebro sa Evra 2004. godine kada su bili domaćini. Sada su zadivili svijet velikom borbenošću i zalaganjem, a iza sebe su ostavili sile poput Danske, Hrvatske, Španije, Njemačke, Švedske... dok je arhitekta uspjeha bio upravo Vujović. Predvodeći Slovence došao je do najvećeg trenerskog uspjeha, a možda se očekivalo da to uradi sa Srbijom. Međutim, u prvim mandatima na klupi tadašnje Jugoslavije, pa kasnije Srbije i Crne Gore nije uspio u tome, a kasnije nije našao zajednički jezik sa ljudima u savezu.

* GLAS: Nedavno ste rekli da ste deset godina maštali o klupi Srbije. Da li postoji šansa da nekada predvodite "orlove"?

VUJOVIĆ: Uvijek hoću da bude ozbiljan projekat i ozbiljan pristup svemu, da se znaju unaprijed prioriteti. Da se zna ko kosi, a ko vodu nosi. Da imaju mlađe kategorije, ustaljen sistem rada. Došla su loša vremena, neki ljudi koji su u RS Srbije razmišljaju drugačije. Nisam zainteresovan, polako prolazi vrijeme za mene i Srbiju. Malo sam isključiv čovjek. Imam dva pravila. Prvo Vuja je uvijek u pravu, a drugo ako ti nešto nije jasno vrati se na prvo i nemaš nikakav problem. Treba da budu šef kuhinje i kuvari, a u Srbiji ima puno šefova kuhinje, a to ne funkcioniše. Haotično je stanje.

* GLAS: Pratite li igre Srbije? Tu je dosta igrača iz tadašnje selekcije Srbije i Crne Gore ispod 19 godina koju ste predvodili do zlata na Mundijalu u Kataru?

VUJOVIĆ: Pratio sam Srbiju, navijao za njih, ali nisu imali dobre rezultate sem drugog mjesta na Evru kod kuće i odlaska na Olimpijske igre sa Vukovićem. Imaju sjajne pojedince, sa juniorima sam bio prvak svijeta. Tada su igrali Šešum, Nenadić i ostali, ali sada su to igrači sa već 30 godina. Kažu Srbija je mlada ekipa, nisu više mladi, mlada je Slovenija sa 25 godina u prosjeku.

* GLAS: Kako gledate na uspjeh sa Slovenijom sada kada su se emocije malo slegle?

VUJOVIĆ: Nisam imao takav utisak da je to sada nešto spektakularno. Kao igrač sam imao medalja sa svih velikih takmičenja, pa sam bio pomalo ravnodušan, ali radovao sam se jer mi je ovo prva seniorska medalja kao selektora. Tek kada smo sletjeli na aerodrom u Zagrebu, odjednom haos i ona njihova pjesma "ko ne skače nije Slovenac". Policija nas prati do granice, a tamo kolaps, hiljade ljudi čeka. Tada sam shvatio da, koliko god mi smatrali Slovence hladnim, imaju emocije, demantovali su me i drago mi je da sam dio toga i što sam Slovencima donio prvu medalju sa SP. Imali smo organizovan doček i prijem kod predsjednika države i gradonačelnika Ljubljane.

* GLAS: Da li ste očekivali medalju u Francuskoj?

VUJOVIĆ: Iskreno nisam. Bilo je u nekim mojim razmišljanjima kada bismo uspjeli da uđemo u polufinale možda. Tu su bile velike sile poput Francuske, Španije, Danske, Njemačke i drugih. Znao sam da možemo nekoga da iznenadimo, ali medalju nisam očekivao. Bio sam umjeren i u izjavama. Došao sam u trenutku kada je podmlađena ekipa i kada su momci dobili težak ispit, a često se zna desiti da ga ne položiš iz prve. Treba puno živaca i volje, ali uz ogromnu borbenost i želju svakog pojedinca došli smo do uspjeha. Da je bilo grešaka bilo je i da treba još puno da radimo treba.

* GLAS: Kako komentarišete onaj legendarni tajm-aut na meču protiv Hrvatske koji je prelomio meč?

VUJOVIĆ: To je bio trenutak jedne izgubljene situacije koju smo imali, i dolazimo u poziciju da možda prelomimo meč. Iskreno sam im prenio šta bih radio da sam igrač i da sam na terenu, ko da sutra ne postoji, da moraju da izginu, da daju kao da je kraj svijeta. To je nešto što je iz mene izašlo u tom trenutku. Transparentan sam čovjek i to sam tada osjećao.

* GLAS: Jeste li vjerovali u pobjedu na meču za bronzu i kada ste gubili osam razlike?

VUJOVIĆ: Nisam, bio sam na ivici da se predam, a onda pomislim šta će sutra ekipa da očekuje od mene ako to uradim. Počeo sam da razmišljam na osam razlike kao da gubimo sa šest, pa onda na četiri na još manje, pa sljedeća dva. Sve je prošlo u transu.

Ganuo ga Kavtičnik

* GLAS: Kapiten Vid Kavtičnik imao je ozbiljnu povredu ligamenata koljena, ali je kazao da bi dao koljeno za medalju. Čini se da u Sloveniji vlada veliki duh i požrtvovanje za reprezentaciju?

VUJOVIĆ: Došli smo u Ljubljanu i otišao je na magnetnu rezonancu da snimi. Zove me i kaže da je pokidao ukrštene ligamente koljena. Pitam ga da li je moguće da se to dogodilo, a on meni odgovara moglo je da bude gore, da sam se povrijedio, a da nismo uzeli medalju. Nekako mi je sada lakše na duši i srcu i to me mnogo ganulo. On je pravi profesionalac i zbog toga je i kapiten reprezentacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.