U susret dokumentarnom serijalu o Rukometnom klubu Borac: Bili su rukometni anđeli

BANjALUKA - Kao da se snio lijep san: bili smo dobri đaci i poslušna djeca koja su, "školskim zadatkom" određena decembarske zime te 1961. godine, da počiste snijeg sa stadiona sportskih igara, tamo kod pruge koja je vodila od stanice Grad do predgrađa, a kasnije na razne strane svijeta.

Banjaluku okovao i led i snijeg, ali veliki rukometni događaj, finale Kupa Jugoslavije Borac - Zagreb, morao je da se održi. Na stadion smo stigli rano ujutru i odmah prionuli na posao. Naš nastavnik fiskulture Kadir Kapetanović, baš te godine došao na službu u Osnovnu školu "Kasim Hadžić", kaže nam očinski: "Vaš razred je najbolji u rukometu i zato ste nagrađeni da pomognete da se očisti snijeg sa igrališta, a za nagradu ćete gledati rukometno finale".

Umijeće skupljanja snijega u veliku grudvu, od koje smo na Mejdanu pravili Snješka Bijelića, sada smo koristili da se snijeg što prije "digne" sa terena. Ne osjećamo ni zimu ni hladnoću. Većina nas sad je i prvi put vidjela "hram sporta", kako se govorilo za stadion sportskih igara. Kada smo završili posao, došli su stariji ljudi i krečom, uz pomoć "štapa i kanapa", obilježili igralište.

S našim nastavnikom Kadirom u društvu prilazi nam visok čovjek kao orijaš: prepoznali smo ga, jer smo njegovu fotografiju već vidjeli u "Malim novinama". Srdačno se rukuje sa svima. Bio je to Petar Pero Perović, već legendarni igrač Borca, reprezentativac Jugoslavije, zajedno su tu još Jerolim Jerko Karadža i Vladimir Vlado Jović, čitao sam o njima reportažu u "Politici", novinama koje su redovno, uz "Borbu", dolazile u kuću.

Onda je utakmica počela, na stadion se slilo gotovo 4.000 ljudi. Zagreb je dočekan sa respektom kao kvalitetna ekipa, u kojoj su igrali igrači Džeri, Krucija, Dekaris, Špoljarić... Rezultat se lomio, ali u drugom poluvremenu Borac se razigrao, bravura za bravurom, na kraju ubjedljivih 14:9 za Banjalučane.

Tako je definitivno rođena "zlatna generacija" rukometaša Borca koja je bila banjalučki sportski lučonoša. Našli su mjesto u sportskoj istoriji: Vladimir Jović, Milorad Kekerović, Mima Stanivuković, Petar Čivić, Buba Stanivuković, Ante Friganović, Jerolim Karadža, Josip Rački, Zoran Prohaska, Jovo Kerkez, Franjo Bezrodnik, Hamdija Saračević, Bartol Rodin... Trener im je bio Vojo Misavljević, tehnički direktor Sejman Ibrahimbegović, a predsjednik Marko Aničić.

Oni su, u stvari, bili sportski embrion iz kojeg će kasnije nastati Borčev svjetski tim, ekipa olimpijskih pobjednika, svjetskih i evropskih šampiona. S njima je u Borcu započela era "sporta i kulture, sporta i pameti" jer su bili primjer u svemu. Buba i Mima Stanivuković, te Jerolim Karadža su ljekari, Petar Sivić i Vlado Jović diplomirani inženjeri, Ante Friganović profesor... Putujući među prvima, ne samo Banjalučanima, već Jugoslovenima, u inostranstvo, oni su određivali i "modni trend" u gradu, a onako naočiti bili su ravni holivudskim ljepotanima. Kada su oni stizali u Beograd, Zagreb i Sarajevo, njihove drugarice, gospođe i dame, punile su Tašmajdan, Šalatu i "igralište na FIS-u", hvala bogu, ne samo zbog rukometa.

Tako je i ispletena zlatna banjalučka rukometna nit koja traje sve do današnjeg dana... 55 godina kasnije evo nas u Dugom Selu, nadomak Zagreba, u motelu "Antunović" čekaju nas Vladimir Jović i Jerko Karadža. Srdačan susret, započinje priča o Banjaluci, Borcu i rukometu, onako neobavezno, ali svi bi da što više ispričaju, ali i pitaju... Kasnije, tu u blizini, gdje je na jednom, nekada seoskom imanju lijepo uređenja brvnara u kojoj danas živi Jerko i supruga mu Ilda, pred TV kamerama, za serijal u nastajanju "Bili su rukometni anđeli", priča je imala i obavezni i neobavezni tok.

Prvo Karadža...

... Banjaluka je tih 50-ih godina prošlog vijeka bila zaista prelijep gradić, imala je negdje 30.000 žitelja. Mladići iz najviše tri banjalučke ulice okupili su se oko košarke, poslije oko rukometa i tako je započela Borčeva priča koja je, sami znate, gdje sve kasnije stigla. Nas je nosila mladost, ljubav prema sportu, prema svom gradu, neviđeni entuzijazam - malo smo materijalno imali, a srcem i dušom mnogo smo htjeli. Borac za nas nije bio samo sportski klub, već druga kuća, ili smo učili i čitali knjige, ili smo bili na terenu od šljake kod stare pruge... Koliko je to bilo čvrsto prijateljstvo, na granici bratstva, jedan drugom bili smo kumovi, kasnije i djeci, nerazdvojni i u terenu i u klubu i u privatnom životu. Moji najveći prijatelji za cijeli život bili su Vladimir Jović i Pero Perović, ali ništa manje dragi nisu bili ni oni koji su za Borac zajedno sa nama igrali.

... Ključna utakmica u našem sportskom razvoju bila je finale Kupa Jugoslavije 1957. godine. Tada smo, u Banjaluci, na Dan Republike, na prepunom stadionu, gdje je doslovno visio čovjek na čovjeku pobijedili favorizovani Željezničar iz Beograda, a naš kapiten Pero Perović podigao pobjednički pehar. Od te utakmice stalno smo išli stazom uspona, čak i onda kada smo se naredne godine uz posljednje dvije utakmice, obje igrali u gostima, u Leskovcu i Beogradu dobili, što je bio senzacionalni uspjeh, tako spasili ispadanja. I tada smo napredovali, jer smo ojačali, stekli veliko iskustvo. Naredne godine ubjedljivo smo, sa samo jednim porazom i to u posljednjem kolu kada se sve znalo, bili šampioni Jugoslavije i prvi put 1959. godine igrali u Kupu šampiona Evrope protiv praške Dukle, tada najbolje ekipe na svijetu. Izgubili smo, jer se igrala samo jedna utakmica, i to u Pragu, ali smo se predstavili rukometnoj Evropi kao pravi klub i izuzetno kvalitetan tim.

... Vrijeme je to i kada postajemo reprezentativci Jugoslavije. Prvi je državni dres obukao Vladimir Jović, on je u istoriji Banjaluke prvi sportista koji je postao reprezentativac. Poslije smo se redali ja, Pero Perović, Bartol Rodin, Mima Stanivuković... U jednom trenutku, mislim da je to bilo protiv Mađarske u Budimpešti, u reprezentaciji igralo je čak šest igrača Borca, do tada nezabilježen slučaj u reprezentativnom rukometu u svijetu.

... Veliku afirmaciju Borcu donosile su turneje u inostranstvu, jer tada su bili veoma rijetki oni koji su uopšte mogli putovati u inostranstvo. Znam kada smo bili u Francuskoj, primio nas je gradonačelnik Pariza, rekao nam je da Francuzi znaju da je Borac veliki sportski tim sastavljen od reprezentativaca i rukometnih asova. Mnogi su do tada Pariz jedino mogli da vide na fotografijama ili filmovima. Kada smo se vratili u Banjaluku, gotovo smo bili dužni da satima na korzu ili u bašti starog hotela "Palas" pričamo našim navijačima o Gradu svjetlosti, Trijumfalnoj kapiji, Ajfelovom tornju, Luvru, Seni i svim drugim čudima tog prelijepog grada. Nije nam to padalo teško, jer naši navijači i cijela Banjaluka živjela je s Borcem i to je bilo jedno nevjerovatno jedinstvo koje je, i kroz kasnije generacije Borac izdizalo na sportski pijedestal i donijelo mu brojne ekipne i pojedinačne velike trofeje.

... Poslije mene, Borac je imao takođe svjetskog pivotmena, po životom opredjeljenju bio je doktor kao i ja - Nebojša Popović. Tako se i nastavila ta nit izuzetno uspješnih igrača "na liniji", koje je imao Borac. Čujem da me i danas, oni stariji, pamte po "šraubama" i letovima kroz šest metara. Mi smo to uigravali, pošto smo stalno bili i dogovarali, sve se to odigravalo u terenu, za moje bravure zaslužan je bio Mima Stanivuković, odnosno Bartol Rodin i Miro Bjelić koji su igrali krila. Lopte su do mene stizale munjevito, a ja sam i instinktivno, a i dogovorno znao šta mi je činiti i to su bili uvijek efektni potezi.

Potom Vladimir Jović...

... Danas često razmišljam, ponešto i zapisujem u vidu memoara, o Borcu, o Banjaluci, o Martićevoj - Gospodskoj ulici tog vremena. Čini mi se u trenutku da se sve to oko Borca moralo dogoditi. Mladost ima čudnu energiju, a mi smo svoju usmjerili ka školi i ka sportu. Iz jednog takvog jedinstva prosto se moralo dogoditi nešto veliko, a to veliko bilo je Borac. Ako je tada, a mislim da jeste, duboko posijano rukometno sjeme, iz njega će kasnije iznići sve ono kolosalno vezano za Borac: više se i ne zna koliko puta prvak i osvajač Kupa Jugoslavije, dvije evropske titule, šest zlatnih olimpijskih medalja, brojna evropska i svjetska odličja. Imao sam sreću da sam bio, nije neskromno da kažem, jedan od stubova one prve zlatne generacije. Dočekao sam i drugu, jer već 60-ih godina Bjelić, Golić, mali Kekerović, kasnije Karalić, Popović... stizali su do prvog tima, a oni će biti okosnica, jasno uz sve druge igrače te generacije, one ekipe koja je postala prvak Evrope. Tu mladost upoznao sam izbliza, kada su još bili igrači, i njih je nosio isti zanos i entuzijazam kao onu moju.

... Kažu da sam pripadao samom vrhu evropskih i svjetskih golmana svog vremena, i da je od mene počela era velikih golmana Borca: Arslanagić, Arnautović, Velić... Ukoliko mi je dozvoljeno, i o toj eri rukometnih golmana mogu da kažem... najveći golman kojeg je svijet ikada vidio bio je Abas Arslanagić. On je u odbrani rukometnih golmana unio nešto novo, na granici genijalnosti da je sjajnim postavljanjem, zatim odbranom takozvane "lepeze", iz temelja izmijenio dotadašnju filozofiju golmanskih odbrana. Čast svima, ali sa Arslanagićem se niko ne može porediti. U moje vrijeme dominirali su golmani "letači", koji su izvodili sjajne parade, to je oduševljavalo gledaoce, posebno je veliki parader bio Milorad Kekerović, u paru sa mnom bio u Borcu, ali ono što je uveo Arslanagić, to je, već sam rekao, i suštinski i filozofski izmijenilo ulogu golmana.

... Kada bih mogao da biram najbolju utakmicu u dresu Borca, nije to bila nijedna od onih naših velikih utakmica kada smo osvajali trofeje. Mislim da sam najbolje branio u prvoj Borčevoj utakmici u Kupu šampiona, protiv Dukle u Pragu, bez obzira na to što smo poraženi 19:31. Ne kažem da smo mi tada bili i ravni, a pogotovo bolji, od praške Dukle, ona je te godine bila prvak Evrope, ali mnoge okolnosti nam nisu išle na ruku. Do tada se rukomet igrao na otvorenim terenima, i mi smo se tako pripremali za naš debi u Kupu šampiona Evrope. Bio je zimski period, trčali smo kroz duboki snijeg na brdu Starčevica i tako sticali kondiciju. Banjaluka, čini mi se i cijela Jugoslavija, nije imala ni jedne jedine sportske dvorane. Čak i one reprezentativne utakmice koje su igrane u zatvorenom prostoru odigravale su se na sajmištu u Beogradu i Zagrebu gdje su se montirale tribine. Putujući dugo vozom do Praga, bili smo i umorni, a čekalo nas je i veliko iznenađenje. Susret je odigran u ogromnoj vojnoj dvorani koja je bila ne zagrijana, već pregrijana, na granici ključanja. Domaćin se tu pripremao. Prvih deset minuta jedva smo disali, a ne igrali, a protivnik nam svjetska ekipa. Mene je "krenulo" kao nikad do tada, češka štampa poslije utakmice pohvalno je pisala o Borcu, a za mene su rekli da nikada do tada nisu vidjeli jednog golmana da tako sjajno čuva svoju mrežu. Taj članak iz "Rude pravo" čuvam i danas, nalazi se dijelom i u monografiji Borca objavljenoj 1985. godine.

... Vraćajući se u sjećanjima na Banjaluku iz 50-ih i 60-ih godina, ne mogu a da ne pomenem brojne čuvene Banjalučane koji su bili naši veliki fanovi: Franjo Jajčević, Simo Bajić, Seka Masleša (sestra revolucionara Veselina Masleše), Vladimir Ćetković, Dimitrije Mito Banjac, Andrija Mikeš, Dušan Mutić, Ljubo Klindić, Ljubomir Jurela, Slavko Pištoljić, Tošo Papić, Jovica Cvijetić, Hamdija Kadunić, Mladen Marčetić... Gledajući današnje rukometne utakmice na televiziji, koje često pratim, i neko čudno navijanje, zvižduci i uvrede gostima, zatim urlanje kao podrška domaćinu, opet se sjetim onog vremena iz 50-ih i 60-ih godina. Na našim utakmicama, ko god bi izveo bravuru ili efektan bilo kakav potez, let, odbranu, šut, gol, publika je nagrađivala aplauzom, bio gostujući ili domaći igrač. Tako je bilo u Banjaluci, ali i u Skoplju, Zagrebu, Beogradu, Pančevu, Sarajevu... poštovalo se i cijenilo sportsko majstorstvo. Nisam siguran da toga danas više uopšte ima. Ali, istovremeno, moram reći i svoj lični stav kada je riječ o vremenu nekada i sada, ništa ne treba da se poredi, bilo je kako je bilo, a jeste kako jeste, neko će jednog dana i o jednom i o drugom izreći mišljenje po mjeri i ljudskoj i božijoj pravdi.

... Malo danas znam šta se dešava u Borcu, davno sam otišao iz Banjaluke, ali me veseli svaka lijepa vijest koja stiže o mom voljenom klubu. Borac je bio i ostao sportsko i društveno čudo. Pogledao sam i kalendar ove generacije iz 2015. godine, na kojima su fotografije ovih sjajno građenih mladića, izgleda sjajno, znam da je to svjetski trend, drago mi je da ga i Borac prati. Ma gdje da sam bio i ma šta da sam u životu radio, Borac je za mene ostao jedan jedini i tako će biti do mog sudnjeg dana.

Noć je već osvajala Dugo Selo kada smo krenuli put Banjaluke. Ispred doma Karadža dugo smo se pozdravljali, jer je ostala još koja poruka da se prenese i pozdrav da se uputi. Jednostavno, oni - Karadža, Jović, Perović, Rodin... bili su rukometni anđeli, koji su pisali rukometne bajke, poslije će istim naumom stići Karalić, braća Golić, Arslanagić, Popović sve do Rađenovića, onda Puc, Smajlagić, Saračević...; pa Knežević, Stupar, Nebojša Golić..., danas, na samom kraju 2015. godine, na onom pominjanom Lupinovom kalendaru dominiraju Srđan Trivundža, Ratko Nikolić, Branislav Obradović, Stefan Janković... Sve se, ipak, događa u svoje vrijeme: vječan je samo - Borac!

Ili, kako ono pjevaju "vulturesi"... "sve dok Vrbas Banjalukom teče, Borac živjeće"...

Banjaluka ne zaboravlja asove

Uz poklone Vlade Republike Srpske, odnosno Ministarstva porodice, omladine i sporta, grada Banjaluke i Rukometnog kluba Borac, Jerolimu Jerku Karadži i Vladimiru Vladi Joviću prenesena je i poruka gradonačelnika Slobodana Gavranovića koji ih je pozvao da budu gosti grada.

- Ono što su Karadža i Jović, i ukupno njihova generacija, učinili za afirmaciju Borca i Banjaluke, grad nikada ne smije da zaboravi, a pred takvim sportistima, ljudima i stručnjacima svako treba da se pokloni - poručio je Gavranović.

U svemu poštovani

Karadža i Jović odavno su penzioneri, na pragu 80-ih godina. Uz majstorije na rukometnom terenu, u dresovima Borca i nekadašnje Jugoslavije, završili su fakultete: Karadža je bio čuveni doktor medicine, a Jović poznati diplomirani inženjer agronomije.

Duga lista pozdrava

Kada smo stigli u posjetu Karadži i Joviću, dugo smo im pominjali imena svih onih koji su im uputili najsrdačnije pozdrave. Na rastanku njih dvojica imali su takođe dugu listu da uzvrate pozdrave, uz pominjanje Mire Bjelića, Milorada Karalića, Mile-Šume Kekerovića, Nikole Brace Pavlišina... koji su uz njih započinjali svoju sportsku karijeru. Mnogi od njihovih saigrača odavno nisu među živima.

Serijal u pripremi

Razgovor sa Karadžom i Jovićem snimljen je za dokumentarni serijal u nastajanju pod radnim naslovom "Bili su rukometni anđeli" autora Tome Marića i njegovog saradnika i snimatelja Rade Mićevića, inače, nekadašnjeg rukometnog golmana. Povod je 40 godina otkako je Borac postao šampion Evrope, 25 godina od osvajanja Kupa EHF, a Borčevo trajanje zaokružuje se sa 66 godina.

Rekorder

Karadža je rekorder po broju pojavljivanja na listi Izbora deset najboljih sportista Bosanske Krajine, a u periodu od 1956. do 1969. godine čak deset puta našao se na listi najboljih. Čak pet puta bio je najbolji, od toga četiri puta uzastopno, što će sigurno još dugo biti nedostižan rekord. Dva puta bio je drugi, a po jednom treći, četvrti i sedmi. Jović se dva puta našao među deset najboljih i oba puta zauzeo je četvrto mjesto, a to se desilo 1957. i 1961. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.