Slijepi maratonac i sa ocem do cilja

London - Na Olimpijskim igrama se uvijek ispisuju i neobične sportske priče pa se kroz istoriju provlače slučajevi da su na najvećoj sportskoj planetarnoj smotri nastupali slijepi maratonac, plivač koji ne pliva, bosonogi atletičar... Neke od njih su trajno ostale zapisane u sportske anale.

Pjambu Tul nastupio je za Mongoliju u maratonu na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine. Kroz cilj je prošao posljednji, a na pitanje novinara zašto je bio tako spor, odgovorio je:

- Ne, nisam bio spor. Ovaj rezultat možete nazvati mongolskim olimpijskim rekordom u maratonu!

Drugi novinar ga je pitao je li mu to najljepši dan u životu.

- Ne, nije. Prije šest mjeseci sam bio potpuno slijep. Trenirao sam uz pomoć prijatelja koji mi je govorio kuda da trčim. Međutim, grupa doktora je došla u humanitarnu posjetu mojoj zemlji, a jedan od njih mi je rekao da mi može vratiti vid, tako da mi danas nije bio najljepši dan u životu, već je to bio onaj kada sam vidio svoju suprugu i dvije kćerke.

Atletičar Derek Redmond stigao je u Barselonu sa željom za osvoji zlatnu medalju u trci na 400 metara. Bilo je to "biti ili ne biti" za njega, budući da mu je cijela karijera bila prožeta povredama. Međutim, u polufinalnoj trci poslije 175 metara "otišla" mu je tetiva koljena i san o zlatu se završio. Ali, ono što se poslije toga dogodilo ostalo je urezano u sjećanje miliona gledalaca. Uplakan, pokušao je da završi trku na jednoj nozi. Njegov otac, koji je trku pratio s tribina, sišao je na stazu i pomogao sinu da završi trku i uđe u olimpijsku istoriju.

 - Snaga se može mjeriti, brzina takođe, ali hrabrost - hrabrost ne možete mjeriti - bio je komentar na nastup Redmonda.

Abebe Bikila obilježio je Igre u Rimu 1960. godine. S vremenom od dva sata i malo preko 15 minuta on je pobijedio na olimpijskom maratonu. Ono što daje priči još čari je činjenica da je Bikila bosonog istrčao trku.

Četiri godine kasnije Bikila se vratio na Olimpijske igre u Tokiju i opet osvojio zlatnu medalju. Ovaj put je nosio patike.

Trenutak kada bolesni Muhamed Ali drhtavom rukom pali olimpijski plamen u Atlanti zauvijek će ostati urezan u sjećanje mnogih. Jedan od onih koji nije krio suze bio je i tadašnji američki predsjednik Bil Klinton.

- Nisu mi rekli ko će zapaliti plamen, ali kad sam vidio Alija, zaplakao sam. I nisam bio jedini - kazao je Klinton.

Erik Musambani je na Olimpijskim igrama u Sidneju u punom smislu pokazao što znači uzrečica "važno je učestvovati". Tada 22-godišnji mladić iz Ekvatorijalne Gvineje naučio je da pliva svega osam mjeseci prije Igara. Oba njegova suparnika u kvalifikacijama diskvalifikovana su zbog pogrešnog starta, tako da je Erik plivao potpuno sam. Prvih 50 metara odradio je kako-tako, a da bi došao do cilja i kultnog statusa, trebala mu je velika podrška publike, jer se na trenutke činilo da će se utopiti.

- Posljednjih 15 metara bilo mi je užasno, mislio sam da ću se utopiti - rekao je poslije trke Musambani, koji je dobio nadimak "Erik jegulja".

Jedinstvena Koreja

Južna i Sjeverna Koreja 2004. godine bile su podijeljene na 38. paraleli, ali ujedinjene u Atini. Zastavu s kartom nepodijeljene Koreje nosili su Park Jung Čon, sjevernokorejski džudo trener, i Čun Jun Son, košarkaš iz Južne Koreje.

Pistorijus

I na Igrama u Londonu biće ispisana lijepa sportska priča. Južnoafrički sprinter bez obiju potkoljenica Oskar Pistorijus postaće prvi hendikepirani atletičar u istoriji koji će nastupiti na Olimpijskim igrama.

Ovaj 25-godišnji sprinter će poslije Olimpijskih takođe nastupiti i na Paraolimpijskim igrama u Londonu u disciplinama 100, 200 i 400 metara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.