Saša Puljizović završio igračku karijeru: Rukometni snovi pretvoreni u javu

BANjALUKA - Nakon 28 godina igranja, nastupa u Ligi šampiona, brojnih trofeja, proslavljeni rukometaš Saša Puljizović odlučio je da završi karijeru tokom koje je imao tu čast da nastupa u 12 zemalja.

Rukometaš rođen u Derventi svoj put je završio u Njemačkoj u ekipi HSG Kastelaun, gdje se posvetio drugim stvarima. Naime, osim medicine ranije je krenuo i sa trenerskom poslom.

Puljizović ističe da je tokom karijere uvijek radio maksimalno i da je osjetio da je pravi momenat da se povuče i posveti drugim prioritetima.

- Odluka o završetku igračke karijere je došla prirodnim putem. Jednostavno kad čovjek osnuje porodicu, dobije dijete, onda shvati da ima druge prioritete kojima treba da se posveti. Put koji sam počeo sa osam godina na betonskom Partizanovom igralištu u Derventi eto završava se ove godine. Obilježile su ga prelijepe uspomene i ostvarenje dječačkog sna. Stekao sam brojne prijatelje gdje god sam igrao. Bio sam dio timova u 12 zemalja, upoznao njihovu kulturu, rukometnu filozofiju i naučio mnogo toga. Uvijek sam s ponosom predstavljao svoj grad, zemlju i nemam čega da se stidim. Rukomet mi je dao puno, ne samo uspjehe, već i prijatelje i iskustva koja su me oblikovala kao čovjeka - poručio je Puljizović.

Kada pogleda na svoju karijeru, ističe da može da bude ponosan na sve što je napravio.

- Sigurno je da sam možda mogao i bolje, ali ponosan sam na sve što sam napravio. Sa ovim životnim iskustvom bih sigurno nešto promijenio, donio drugačije odluke. Ali svaka odluka je tada bila moja i učvrstila me je kao čovjeka. Mogu da budem ponosan na svoju karijeru, jer sam igrao za tri velikana i bivša evropska šampiona Bjelovar, Borac i Metaloplastiku. Igrao sam Ligu šampiona, bio blizu odlaska na Evropsko prvenstvo. Moj put je bio pun izazova i radosti. Sve sam izgradio sam svojim radom i trudom uz podršku moje porodice, mojih najmilijih i naravno supruge Kristine, koja je uvijek bila uz mene.

A njegov životni put je od starta bio određen. Rastao je u sportskoj porodici, gdje je lopta bila glavni rekvizit, od kojeg se nije odvajao. Ipak, rukometaš je postao slučajno.

- Potičem iz sportske porodice, gdje je otac bio fudbaler, a majka odbojkašica. Upravo je ona kriva za bavljenje rukometom, jer je prije njenih treninga radila rukometna sekcija. Tu sam se upoznao sa rukometnom loptom, zavolio ovaj sport i onda na nagovor trenera počeo i da ga igram. Na startu sam trenirao dva sporta uporedo, ali je na prevagnula ljubav prema rukometu, koji ima veliku tradiciju u Derventi. Iz našeg grada su brojni sjajni rukometaši, koji su donosili medalje sa najvećih takmičenja i u njima smo imali uzore za budućnost - istakao je sad već bivši rukometaš.

Od starta je sanjao velike snove.

- Jedan od prvih trenera Brane Sladivazović nas je učio da sanjamo velike snove, da vjerujemo u sebe i naš rad. Upravo to me je i vodilo kroz karijeru. Da ne postoje prepreke koje ne mogu da se savladaju ako smo dovoljni uporni i kvalitetno radimo.

Na njegovu karijeru veliki uticaj je imao još jedan trener, koji mu je pomogao u dva navrata i izveo ga na pravi rukometni put.

- Drugi veoma važan trener za moju karijeru je Vladan Jordović Učestvovao sam na kampu Rastimo 2005. godine gdje me je on primijetio. Jugović Kać mi je ponudio da pređem u taj klub. Otišao sam mlad od kuće i sigurno da je na startu bilo teško, ali sam istovremeno odmah shvatio šta je profesionalna karijera. Uživao sam u igri, a stanovali smo zajedno, naporno radili da bismo napravili značajne karijere. Sigurno je da mi je to pomoglo da ojačam i da uspijem u životu - istakao je Saša.

Tokom karijere igrao je u 12 zemalja. Nove zemlje, jezici, drugačije rukometne igre su obogatile njegovu karijeru.

- Nakon Dervente i Jugovića igrao sam za Bjelovar, zatim sam se vratio u BiH, gdje sam nosio dresove Gradačca i Gračanice. Uslijedio je odlazak u Austriju u ambiciozni Tirol pa su zatim došli odlasci u Tursku (Kajzeri )i Izrael (Ben Herceli). Svaki od tih klubova me je oblikovao kao čovjeka i rukometaša. Različite kulture, rukometne filozofije su mi pomogle da sazrim i budem još bolji. Bilo je tu lijepih, ali i ružnih trenutaka. Trudim se da se kao čovjek sjećam samo tih dobrih stvari. U svim tim klubovima sam stekao brojne prijatelje. Igrao sam u Austriji, Turskoj, Izraelu i to je neprocjenjivo iskustvo. Svaka zemlja i liga su bile drugačije, posebne na svoj način. Učio sam jezik puno, tako da sam npr. u Turskoj već uspio da razumijem osnove. To su vječne uspomene koje su me isklesale kao rukometaša i čovjeka - dodao je nekadašnji bek.

Najtežu situaciju u karijeri imao je u Rumuniji. Želio je da napravi dodatni iskorak i da se bori za titulu, a onda su došli problemi.

- Nastup u Rumuniji i igranje za klub Sučeava je bila jedna od najtežih sezona za mene. Ne samo zbog loše finansijske situacije, neredovnih primanja, već i zbog bolesti majke koja me je uzdrmala. To je sezona koja je bila veoma teška za mene, a onda mi je još jednom pomogao Vladan Jordović. Pozvao me je u Metaloplastiku. Došao sam bliže kući u klub koji ima sjajnu tradiciju i istoriju i na kraju sam digao svoju formu, što mi je kasnije donijelo odlazak u Švedsku u Helsinborg, gdje sam takođe imao veoma dobru sezonu - prisjeća se sjajni bek.

A nakon najteže uslijedile su i sezone u kojima je u potpunosti uživao, jer je ostvario svoje dječačke snove, ali i osvajao trofeje.

- Nastupi za Rihimaki Koks su bili vrhunac moje karijere. Sa ovim timom sam ostvario svoj najveći san, igranje za Ligu šampiona. Kada sam počinjao karijeru želio sam da igram u najelitnijem takmičenju i to mi se ostvarilo u ovom timu. I danas me prođe jeza kada se sjetim prvog duela u najjačem takmičenju i meča protiv Ademar Leona. Sjetio sam se riječi svog trenera: "Izađi i uživaj". Čim sam stao na parket znao sam šta želim i zaista sam uživao u svakom momentu, a taj meč smo završili neriješeno. Kasnije smo ostvarili i prvu pobjedu u Ligi šampiona protiv Tuna i to je nešto što je proslavljeno na sjajan način i ušlo je u istoriju finskog rukometa. Ta sezona je zaista bila sjajna zbog nastupa u Ligi šampiona i trofeja -  dodao je Puljizović.

Nakon uspjeha u Finskoj odlučio se za povratak u BiH.

- Želio sam zaista da ostavim trag u Borcu. Većina naših rukometaša iz Dervente je prelazila u Banjaluku i tu ostvarila svoje najveće uspjehe. Želio sam tim stopama. Početak sezone je bio kao iz snova, osvojili smo Kup Republike Srpske, na kojem sam bio proglašen za najboljeg igrača. Zatim smo napravili sjajnu seriju rezultata, vezali smo deset pobjeda, ali sam onda doživio povredu koju sam kasnije vukao tokom čitave sezone. Sa željom da pomognem ekipi išao sam preko granice bola. To je imalo posljedice. Nisam prikazao željene partije, ekipa je zatim upala u krizu. Došao je novi trener Veselin Vujović i želio sam da se dokažem, ali sam umjesto toga samo pogoršao povredu. Tu je sezona koju je nažalost obilježila povreda zbog koje nisam pokazao pun potencijal i žao mi je zbog toga. Ostali smo bez titule. Vezan sam baš za Borac. I dalje sam prijatelj sa Bojanom Ljubišićem i Goranom Trkuljom, s kojim sam sarađivao i u Metaloplastici - poručio je rukometaš iz Dervente.

Uslijedio je odlazak u Sjevernu Makedoniju.

- U Butelu sam imao nekoliko zaista dobrih mečeva posebno bih istakao duel protiv Bardara. Značajno je da sam se oporavio i odigrao nekoliko dobrih mečeva koji su mi kasnije donijeli odlazak u Poljsku. Imao sam odličan start u ekipi Stal Mjelec. Bilo je to još jedno sjajno iskustvo. Na kraju sam završio u Njemačkoj, gdje osim rukometa imam posao i u medicinskoj struci, gdje sam se usavršavao - dodao je Saša.

A sada je na novom početku. U Njemačkoj želi da gradi trenersku karijeru, gdje se takođe usavršava.

- Vodio sam žensku ekipu u proteklom periodu, a sada sam imenovan za trenera juniorske ekipe Koblenca. Oni imaju zaista sjajan projekat rada s mlađim kategorijama. Iz ove ekipe je nekoliko mladića otišlo već i u Bundesligu. Utakmice u ovom rangu takmičenja su odlično posjećene, zaista vode računa o svakom detalju i dječaci se spremaju za najkvalitetnija takmičenja. Sada sam na novom početku sa novom ekipom, a moram da napomenem da u Koblencu ima i dosta naših trenera iz Banjaluke. Tu rade Darko Momić, Zdravko Guduraš, Neven Crnogaća. Oni su uveli svoju ekipu u Bundesligu, što je zaista veliki uspjeh.

Sportski brak

Tokom boravka u Rumuniji Puljizović je upoznao svoju suprugu Kristinu, tako da ih je praktično sport spojio.

- Rumunija mi je bila možda i najteža sezona u karijeri, ali mi je donijela i najveću radost, jer sam tu upoznao suprugu Kristinu. Kretali smo se u istim sportskim krugovima, ona je bila veoma uspješna košarkašica. Trebalo je puno odricanja da naša veza uspije, a moram priznati da je ona žrtvovala svoju karijeru da bi ispunila moje snove. To se posebno odnosi na Finsku. kada sam otišao da igram Ligu šampiona. Ona je tada uz uvažavanje finskih timova za koje je nastupala ipak napravila korak unazad da bismo mi bili zajedno. Sigurno da je imala kvalitet za jače ekipe. Naša ljubav je prevazišla sve probleme i sada smo maksimalno koncentrisani na naš privatni život, da budemo dobri roditelji i da na pravi put izvedemo našeg sina - ističe Saša.

Žal za Evropskim prvenstvom

Saša Puljizović je bio i član rukometne reprezentacije BiH.

- Sigurno je da žalim za odlaskom na Evropsko prvenstvo. Naporno sam radio i svaki igrač želi odlazak na veliko takmičenje. U posljednji čas sam otpao sa spiska reprezentacije. To je bila odluka selektora i uvijek sam to poštovao. Znam da sam na tim pripremama dao maksimum da bih izborio svoje mjesto u timu. Naravno da svi želimo da igramo, ali nema mjesta za sve u reprezentaciji. Naravno da je teško kada ostaneš van tima, ali sam i tu upoznao zaista sjajne ljude, jednog od svojih idola Mirsada Terzića. Stekao sam prijatelje, iskustvo i naučio mnogo toga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.