Rukometaš Borca m:tel Mirko Mikić: Aplauz Borika najveća nagrada

Banjaluka - Mnogo volim rukomet i Borac i taj osjećaj dobiješ čim prvi put obučeš crveno-plavi dres. Borac mi je dao sve i sa njim sam prošao cijelu Evropu. Uvijek sam se radovao treninzima i utakmicama, a rekao sam da ću prestati sa igranjem kada prvi put ne budem uživao.

Riječi su dugogodišnjeg lijevog krila Borca m:tel Mirka Mikića koji je poslije 13 godina u prvom timu odlučio da završi rukometnu karijeru. Mikić je u Borac stigao iz Kotor Varoša gdje je u mlađim kategorijama osvojio nekoliko medalja, a po dolasku u Borac brzo se izborio za svoje mjesto koje nije ispuštao do posljednjih dana karijere.

- U posljednje vrijeme imao sam mnogo problema sa povredama što je presudilo da završim karijeru. Prethodna sezona bila je veliko mučenje za mene, jer sam imao ogromne probleme sa koljenom. Nisam mogao da spojim dva treninga, većinu vremena sam provodio u rehabilitaciji i odmaranju koljena koje je znalo da natekne kao lubenica.

* GLAS: Imali ste mnogo problema sa zdravljem u posljednje vrijeme. Da li su Vam povrede skratile karijeru za još nekoliko dobrih sezona?

MIKIĆ: Odavno imam diskus herniju i samo sa njom mogao sam još da igram. Koljeno je bilo najveća prepreka za nastavak karijere i u konsultaciji sa doktorom Aleksandrom Jakovljevićem odlučio sam da je dosta. Prvi put sam se povrijedio prije sedam godina kada su stradali lateralni ligamenti, a godinama se to pogoršavalo pa su stradali hrskavica i meniskus. Liječio sam se raznim metodama, pokušavao tretmanom krvnih plazmi, ali je sve bilo bezuspješno. Sjeo sam sa doktorom koji mi je predočio da bih, ukoliko nastavim sa igranjem, mogao imati velike zdravstvene probleme u budućnosti, tako da je normalno bilo da okončam karijeru.

* GLAS: Otkud toliki problemi sa povredama, jer čini se da ste fizički uvijek bili izuzetno spremni?

MIKIĆ: Sve ovo vrijeme bio sam standardan i fizički bio maksimalno pripremljen. Pred početak ove sezone na pripremama sam ispunjavao sve testove, odlično sam trčao i vidio sam da mogu da pratim mlade momke od kojih su neki odlične atlete. Ubrzo sam osjetio nove probleme sa koljenom koji su, ispostaviće se, bili nerješivi. Postojali su momenti kada nije bilo bola i otoka pa se čovjek ponada da bi mogao još da igra, ali bi me tijelo brzo demantovalo.

* GLAS: Kada ste došli u Borac bili ste izuzetno mladi, koliko je bilo teško izboriti se za svoje mjesto pod suncem?

MIKIĆ: Sa 17 godina stigao sam u Borac iz Fagusa i tada su na mojoj poziciji u prvom timu bili Nemanja Bjelić, Aleksandar Međedović i Dražen Guduraš. Brzo se sve otvorilo, jer je Međedović otišao u Norvešku, a Bjelić i Guduraš su napustili rukomet. Od tada sam 11 sezona bio prvo lijevo krilo, osim jedne godine kada je Vukašin Stojanović imao prednost. Moja veza sa Borcem je posebna i neraskidiva, ne mogu bez ovog kluba i drago mi je što sam cijelu karijeru proveo u Banjaluci.

* GLAS: Kada sve saberete i oduzmete da li biste nešto uradili drugačije?

MIKIĆ: Ništa, jer kao što rekoh klub mnogo volim i nisam nikad imao želju da napuštam Banjaluku, a ponude iz inostranstva nisu bile toliko primamljive. Vodio sam sportski život, bio posvećen, mnogo vremena sam provodio u treningu i regeneraciji tijela. Ima tu dosta faktora koji utiču na dužinu karijere i kvalitet igara. Kada sam bio mlad nisam shvatao, ali kasnije sam počeo sve više pažnje da posvećujem ishrani, kvalitetnom snu, odmoru i nekim stvarima koje se prije nisu činile važnim. Recimo, kada sam povrijedio koljeno izgubio sam 7-8 kilograma pa sam onda dobio 15 i na kraju sam morao na dijetu da bih smršao pet. Ipak nema ljepšeg osjećaja od onog kad osvojiš neki trofej i dobiješ aplauz punog "Borika".

* GLAS: Vrhunski sport zahtijeva mnogo žrtve, koliko je bilo teško odreći se nekih stvari?

MIKIĆ: Ako si izabrao ovaj put onda moraš da budeš spreman na odricanja. U posljednjih pet godina bio sam kući samo za jedan Božić, kada mi se brat ženio igrao sam završnicu Kupa BiH i na slavlje sam došao kasnije. Nisam išao na ekskurziju, često nisam znao šta je to rođendan. Naravno da nije lako, ali to jednostavno moraš da prihvatiš. Jedina stvar za kojom malo žalim je što nisam ranije završio fakultet, ali drago mi je što sam na kraju uspio da dobijem diplomu iz ekonomije.

* GLAS: Sa reprezentacijom BiH ste igrali na Svjetskom prvenstvu u Kataru, da li je to najveće iskustvo u karijeri?

MIKIĆ: Godinama sam igrao za reprezentaciju i kad god sam bio zdrav i spreman rado sam se odazivao. Mišljenja sam da tamo ne treba da ideš ako nisi u stanju da pomogneš. Prvo me pozivao Halid Demirović, pa Vojislav Rađa, a na kraju i Dragan Marković. Sa njim imam sjajan odnos i za njega sam ginuo na terenu. Najljepše iskustvo su mi Mediteranske igre 2007. godine na Farskim ostrvima kada je sa mnom iz Borca išao Vladimir Vranješ.

 To su Olimpijske igre u malom, sedam dana smo bili u selu koje je napravljeno za igre, nisam znao gdje sam i gdje udaram.

Zvuči čudno, Mediteranske igre na Farskim ostrvima, ali su pomjerene u posljednji čas, jer je Italiju zahvatilo nevrijeme, pa su se Farani naknadno prijavili.

Niko kao Golić

* GLAS: Ko je najbolji igrač s kojim ste igrali?

MIKIĆ: Čovjek koji rukomet ima u malom prstu je Nebojša Golić. To je čudo. Kod nas je došao povrijeđen i opet kada izađe na teren, ma to je bila magija. Kada ga gledaš kako radi neke stvari na terenu, čini ti se da se ne umara. Dodao bih još Srđana Trivundžu i Ratka Nikolića koji prave razliku na terenu.

Ćeranić može mnogo

* GLAS: Da li u Marku Ćeraniću vidite svog nasljednika?

MIKIĆ: On je veliki potencijal i može da napravi mnogo bolju karijeru od mene. Nikad nisam vidio onakve fizičke predispozicije, ali mora da zna da ga očekuje još mnogo rada i prolivenog znoja. Najvažnije je da se ne umisli, posljednju sezonu sam najviše ostao zbog njega kako bih mu pomogao, a ima dobru osobinu jer umije da sluša.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.