Ražnjevi spremni za slavlje orlića FOTO

Banjaluka - Sa posljednjim sudijskim zviždukom na meču Srbija - Mali telefon Milanka Babića, oca defanzivca "orlića" Srđana, usijao se od poziva.

Svaki poziv imao je identičan ishod - zauzeta veza. Desetak minuta poslije plasmana omladinske reprezentacije Srbije u finale Svjetskog prvenstva javio se ponosni otac stamenog defanzivca iz Banjaluke.

- Naravno da su vam vrata našeg doma otvorena, samo upozoravam da smo još pod utiscima - rekao je Milanko.

U kući su blistala nasmijana lica ukućana, a nije izostala ni zdravica. U oči odmah upada uokvireni dres na zidu. Uzbuđeni ukućani sumirali su utiske, telefoni su zvonili sa svih strana, čestitke su ponosnim roditeljima se nizale...

- Pao mi je kamen sa srca i teret sa pleća kada je sudija odsvirao kraj. Bez obzira kako finale završi u dvorištu ćemo okrenuti prase na ražnju i sa rodbinom, komšijama i prijateljima proslaviti uspjeh našeg Srđana koji smo samo mogli da sanjamo - rekao je Milanko.

Malo je zastao, a potom samouvjereno kazao da će "orlići" napraviti još jedan podvig i kući se vratiti sa zlatnim medaljama oko vrata iako je protivnik u finalu moćni Brazil.

- Vjerovao smo da će napraviti veliki uspjeh, ali ovo nisam mogao ni da sanjam. Želimo da osvoji i zlato, ali kako god bude ovdje će biti velika fešta. Ipak, znate kako se kaže, nije bitno kojeg sjaja je medalja, važno je da je zlatna - kroz osmijeh je kazao Milanko.

Majka Vesna trudila se da trpeza bude puna, gestikulirajući da još nije spremna da prenese utiske. Kad je sjela ispričala je da je teško preživljavala svaki meč.

- Još ne mogu da dođem sebi. Pola u šali, pola u ozbiljnom tonu uvijek kažem da će sve biti dobro ukoliko ne dobijem šećer. Na sreću imam mnogo cvijeća na balkonu, non stop nešto radim oko njega i smirujem se - kaže prezadovoljna majka.

Nije mogla da ne pomene penal lutriju u četvrtfinalu protiv SAD. Zaledila se od straha kada je Srđan krenuo ka bijeloj tački.

- Tu utakmicu sam više prehodala nego što sam gledala. Kada su bili penali gledala sam krajičkom oka kroz zavjesu sa balkona, a kada sam čula da moj Srđan šutira mislila sam da neću preživjeti. Čujem komentatora: "Babić, Babić", a kada je uzviknuo da je postigao gol, mojoj sreći nije bilo kraja. Nije prošlo ni deset minuta od kraja meča, a dvorište je bilo puno, svi su došli da čestitaju - kaže Vesna.

Da je neko Srđanovim roditeljima prije desetak godina rekao da će njihov sin igrati u finalu Svjetskog prvenstva ne bi mu vjerovali, iako je od malena bio veliki talenat, baš kao i njegov mlađi brat Nebojša. Venama porodice Babić teče fudbalska krv.

- Srđan trenira fudbal od 2006. godine. Nebojša je još u Borcu, kažu da je veliki talenat i vjerujem da će i on krenuti bratovim stopama. Zaslužili su to, jer im je fudbal opsesija, žive za ovu igru, čitav život su posvetili treningu, utakmicama... Samo da ih zdravlje posluži - kaže Milanko.

Nerijetko su se odricali mnogih stvari kako bi Srđanu i Nebojši ispunili fudbalske snove.

- Kada je sa 15 godina Srđan otišao u Vojvodinu, za mene je to bio najteži trenutak u životu. On je i ranije putovao, ali se uvijek vraćao kući. Kada smo otišli u Novi Sad i ostavili ga u internatu "Vujadin Boškov", preplakala sam cijeli put do Banjaluke. Ipak, uvijek smo mu bili podrška, trudili se da on ne zna koliko nam je teško što odrasta van kuće, ali smo duboko u sebi vjerovali da će jednog dana da uspije - zaključila je majka Vesna kazavši da je spremna za još jednu bitku - onu finalnu.

Sreće i veselja nije manjkalo ni u porodici drugog "orlića" iz Srpske Mijata Gaćinovića u Trebinju. Majka Zagorka je sa komšijama i prijateljima gledala meč i preživljavala dramu.

- Mečeve silom prilika pratim sama. Nekada sam i ja bila sportista, igrala sam rukomet i dobro znam kakvi su ovi mečevi kada nemaš pravo na grešku. Brinula sam pred svaki meč. Ne samo zbog Mijata, maminog junaka, borca i rođenog pobjednika, nego i svakog njegovog kolege - rekla je Zagorka priznajući noć prije polufinala nije oka sklopila.

Telefon se usijao i ocu Vladimiru, koji je sina pratio iz Litvanije gdje trenira tamošnjeg prvoligaša Suduvu.

- Nije bilo lako dva puta pobijediti odličnu reprezentaciju kao što je Mali. Oni su eliminisali dvije ozbiljne selekcije i pokazali da sa njima nema šale. Ova grupa momaka je zaslužila zlato. Drago mi je da je Mijat dio šampionske generacije - kaže Vlado.

Slavilo se i u Novom Sadu gdje se školuje i igra fudbal Mijatov mlađi brat Marko.

Među "orlićima" je i treći junak koji vuče korijene iz Srpske – Nemanja Maksimović. Radisav Maksimović, otac heroja koji je golom iz odlučujućeg penala poslao Amerikance kući, kaže da je spremio jagnje sa rodne Romanije kako bi proslavili ulazak  u finale.

- Uglavnom sve mečeve gledamo u Banji Koviljači, u mojoj kafanici, koja se nalazi na stadionu Gučeva. Tu se organizovano skupljamo, roštiljamo i pijuckamo, uživamo u pobedama "orlića". Častim piće i meze posle pobede, a ponekad se izvučem tako što zezam drugare da bih častio da Nemanja igra za BiH, jer sam iz tih krajeva. Za finale stiže jagnje sa Romanije - priča Radisav.

Prisjećajući se penala odluke Maksimović priznaje da se iznenadio kada je video da je njegov nasljednik preuzeo odgovornost.

- Ispratili smo taj meč u kući u Banji Koviljači. Supruga nije smela da gleda, a ja sam znao da će dati gol čim je krenuo da šutira preko reda. Osetio je nešto i skupio hrabrost da baš on reši. Kao mali je bežao od penala, ali sada se i to promenilo - kaže Radisav.

Tri priče, tri sportske porodice i tri junaka iz Srpske u finalu Mundijalita!

Suvo meso i kiflice

Vesna Babić otkriva da njen sin teško izlazi na kraj sa ishranom koju nalaže sportski život.

- Voli sve što ne smije. Suvo meso, sendviče, kiflice... Kada je bio posljednji put dobio je dva kilograma, pa me je kritikovao da sam ja kriva, ali znate kako svaka majka brine o sinu. Kažem mu: Samo ti jedi što si poželio, skinućeš kilograme za tri treninga - uz osmijeh i suze radosnice priča majka Vesna.

Odlazak iz Vojvodine

Srđan Babić je već četiri godine u Vojvodini, u kojoj je postao jedan od ključnih igrača, ali čini se da je vrijeme za rastanak.

- Gotovo sigurno je da će u ovom prelaznom roku otići u inostranstvo. Za sada ne mogu da kažem ništa više. Zvali su i Zvezda i Partizan, svaka čast svakom, ali nekako je prirodno da karijeru nastavi u inostranstvu - kaže Milanko Babić.

Prokrstarili Srbijom

U posljednjih nekoliko godina Babići su proputovali cijelu Srbiju kako bi bodrili Srđana.

- Sreća je što mi se supruga bavi privatnim poslom i može da isplanira put nekoliko dana unaprijed. Ja sam zaposlen u jednoj privatnoj firmi i čim dobijem slobodan dan, palim automobil i idem u Novi Sad. Proputovali smo Srbiju uzduž i poprijeko, bili u mnogim zemljama Evrope, ali nije nam žao - rekao je Milanko Babić.

Braća Nebojša i Strahinja

Srđanov mlađi brat Nebojša krenuo je njegovim stopama i jedan je od najistaknutijih članova banjalučkog Borca. Stariji brat mu pomaže savjetima, čuju se svakodnevno, a imaju i jednu veliku želju.

- Igram na poziciji lijevog štopera, on desnog i nadam se da ćemo jednog dana u paru biti stub odbrane nekog evropskog kluba - rekao je Nebojša, od koga prve fudbalske korake uči i sedmogodišnji brat od tetke Strahinja.

Slavili Jović i Ristić

Fudbalski zemljotres u režiji "orlića" osjetio se i u Sloveniji. Dvojica momaka koje su povrede spriječile da otputuju sa ekipom na Novi Zeland i učestvuju u istorijskom rezultatu omladinaca, Luka Jović i Mihajlo Ristić pripremaju se sa Crvenom zvezdom, ali ne propuštaju mečeva drugara. Veselo je bilo u jednom od hotela Terma Čatež, a tandem talentovanih zvezdaša je u sobi sa saigračima burno bodrio reprezentativce i na kraju proslavio plasman u finale.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.