Proslavljeni rukometaš banjalučkog Borca Goran Malić za "Glas Srpske": Najbolji kad je bilo najteže

Rukometni klub Borac m:tel je tokom bogate i slavne istorije imao sjajne generacije koje su osvajale trofeje u domaćim šampionatima i na evropskoj sceni.

Fakti

• Najbolje evropske utakmice odigravali kada smo imali najmanje novca
• Četvrtfinale protiv Vaker Tuna najveći uspjeh nakon rata
• Prvi izlazak u Evropu kao predstavnik Srpske

Klub koji se diči titulama šampiona Evrope i Kupa IHF, kao i brojnim trofejima u Jugoslaviji, Republici Srpskoj i BiH je imao i krizne periode u kojima mu je nekoliko puta prijetilo gašenje.

Ovo je priča o generacija koja je stasavala u najtežim vremenima za Banjaluku i Republiku Srpsku i koja je ostavila dubok trag. Odrastali su zajedno, prošli mlađe kategorije, rano zakoračili u seniorski rukomet i igrali evropske utakmice u uslovima koje je danas teško zamisliti. Iako su često bili bez novca i adekvatne podrške, nisu odustajali. Upravo je njihova upornost i vjera sačuvala Borac od gašenja. O svemu tome govorio je Goran Malić, rukometaš koji je sa ponosom nosio dres Borca 16 godina.

GLAS: Vaša generacija počela je da trenira rukomet u vrijeme kada je Borac bio jedan od najuspješnijih klubova u Jugoslaviji. Kako ste napravili prve rukometne korake?

MALIĆ: Borac je u tom periodu bio veoma uspješan klub. Organizovao je rukometne škole po školama, postojale su sekcije i tako sam otišao na prvi trening sa drugovima. Kada smo počeli, na treningu je bilo čak 120 mališana! Prvi trener bio je Rade Unčanin, koji nam je kasnije priznao da u početku nije znao šta će sa tolikom djecom. Rukomet je bio u ekspanziji. Borac je igrao finale prvenstva Jugoslavije, u kojem je poražen od Proletera, zatim naredne osvojio Kup IHF, a potom i Kup Jugoslavije. Imali smo idole u domaćim momcima koji su osvajali trofeje i vrlo brzo smo zavoljeli klub.

GLAS: Upravo to prijateljstvo često ističete kao jednu od najvećih vrijednosti te generacije.

MALIĆ: Mislim da je to prijateljstvo nešto što nas je održalo. Borac je imao kvalitetnu bazu, sjajne trenere i dobru upravu. Dovoljno je reći da sam na prvom treningu upoznao ljude sa kojima se družim i danas. Neki od nas postali su i kumovi. Zajedno smo odrastali, sazrijevali i prolazili kroz različite životne i sportske situacije. Nismo bili samo saigrači, već mnogo više od toga.

GLAS: Kako je izgledalo odrastanje kroz Borčevu rukometnu školu?

MALIĆ: Ta generacija zajedno je prošla pionirske, kadetske i juniorske lige. Nije uvijek bilo lako, posebno tokom zimskog perioda u ratu. Nije bilo struje, rano se smrkavalo i morali smo da se prilagođavamo uslovima koje današnji sportisti teško mogu zamisliti. Borčeva škola je stalno izbacivala talentovane igrače. Imali smo kvalitetne trenere i sistem u kojem su mladi rukometaši mogli brzo da se prilagode seniorskom timu. Kada pogledate istoriju jugoslovenskog rukometa, Borac je posljednji put bio prvak Jugoslavije 1981. godine, ali je i u kasnijim reprezentativnim generacijama koje su ostvarivale velike uspjehe na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima uvijek imao dvojicu ili trojicu igrača. To dovoljno govori o kvalitetu škole. Kada vidite ko je sve radio kao trener u Borcu, nije čudo što smo imali toliko dobrih rukometaša.

GLAS: U seniorski tim ušli ste veoma rano, u periodu koji je bio izuzetno težak za klub i društvo u cjelini. Kako je došlo do toga?

MALIĆ: Ekipa je igrala u Srbiji, a zatim se vratila u Banjaluku. Vratili su se Dejan Špirić, Nebojša Golić, Dejan Unčanin i Bojan Crnomarković, a mi koji smo bili u mlađim kategorijama priključivani smo prvom timu. Neki su dobili priliku da ostanu u seniorskoj ekipi, dok su drugi igrali za drugu ekipu. Rano smo gurnuti u seniorsku vatru. U ratnom periodu paralelno smo igrali Ligu Republike Srpske i Prvu B ligu Jugoslavije. Putovali smo u Srbiju, odigrali nekoliko utakmica, a onda se vraćali da bismo nadoknadili mečeve u domaćem prvenstvu. Danas je nezamislivo ono što smo tada prolazili. Dešavalo se da istog dana odigramo dvije utakmice. Bili bismo domaćini u Bačkoj Palanci, gdje smo igrali meč jugoslovenske lige u 15 časova, a onda bismo u 20 časova nastupili u Bijeljini u prvenstvu Republike Srpske. Direktno iz autobusa izlazili smo na teren, bez odmora i igrali dvije utakmice u jednom danu. To dovoljno govori o okolnostima u kojima smo stasavali.

GLAS: Sjećate li se svog debija za prvi tim?

MALIĆ: Naravno. Debitovao sam protiv Obilića u Beogradu. Bio sam junior i jednog dana sam se vratio iz škole, kada mi je zazvonio fiksni telefon. Zvali su me iz kluba i rekli da sutradan ujutro putujem sa prvom ekipom, jer se jedan igrač povrijedio. Majka je bila na poslu i nije ni znala da ću krenuti na utakmicu, a otac je bio na ratištu. Samo sam se javio majci kada sam prolazio pored "Pošte", gdje je radila, da kažem da idem i da zna gdje sam. Spakovao sam stvari za dvije utakmice. Trener je bio Stojan Atlagić. Kada sam ušao u ekipu, više nisam izlazio. Propustio sam možda samo nekoliko utakmica. Već 1996. godine mnogi od nas bili su u seniorskom timu.

GLAS: Rukomet Republike Srpske u tom periodu imao je potencijal koji je danas možda i zaboravljen. Nacionalni tim je igrao i međunarodne mečeve.

MALIĆ: Počeci su bili tokom rata. Prvo je organizovan Vidovdanski turnir, na kojem su nastupili braća Peruničić, kao i reprezentacije Jugoslavije, Grčke i Ukrajine. Naredne godine Republika Srpska sastavila je dvije reprezentacije, što dovoljno govori o tome koliko smo imali kvalitetnih igrača. Malo ko zna da je reprezentacija Republike Srpske dva puta osvajala juniorski Cirih kup. Godine 1996. u polufinalu smo savladali reprezentaciju Jugoslavije, za koju je branio Arpad Šterbik, bio je tu Dragan Sudžum, a igrao je i Bojan Tomić. Za nas su nastupali Nebojša Golić, koji je proglašen najboljim igračem turnira, Mladen Bojinović, Bojan Ljubišić i Bojan Unčanin, uz još nekoliko kvalitetnih rukometaša. Naredne godine ponovili smo uspjeh, a tada je igrao i Vladimir Mandić. Na putu do trofeja savladali smo i Švajcarsku. Igrali smo i čuveni Partile kup, na kojem smo bili bolji od selekcije Bahreina, nastupajući pod obilježjima Republike Srpske. Reprezentacija je igrala i seniorske utakmice protiv Gruzije. Godine 1998. odigrali smo dva meča u Banjaluci i Doboju, a nastupali su igrači iz našeg prvenstva. Učestvovala je reprezentacija i na turniru u Švajcarskoj, gdje je osvojila treće mjesto a tada su nastupali i naši igrači koji su igrali u Jugoslaviji i inostranstvu. Posebno pamtim i duel juniorskih selekcija protiv Jugoslavije.

GLAS: Prvi izlazak Borca na evropsku scenu nije prošao onako kako ste priželjkivali. Kakve uspomene nosite sa dvomeča protiv grčkog Kilkisa?

MALIĆ: Od svih evropskih utakmica, to je najružnija. Nismo bili spremni psihički i taktički za te nastupe, iako smo bili fizički spremni. Za nas je to bio potpuno nov momenat. Prva evropska utakmica, a nismo imali nikakve informacije o Kilkisu. Za njih je igrao čuveni Boro Čurlevski, Makedonac i legenda Pelistera, po kojem je kasnije nazvana i dvorana. Ušli smo pomalo ležerno. Počelo je u prijateljskom tonu, uz poklone i priču o prijateljstvu Srba i Grka, a na terenu odmah tuča. Već u 15. minutu ostali smo bez dvojice igrača, jer su oni povrijedili dva igrača. Teren su napustili Mane Lavrnić i Bojan Crnomarković. U revanšu sam i ja nakon 15 ili 20 minuta morao da napustim igru i odem na šivanje. Bilo je nevjerovatno. Malo je nedostajalo da se prva utakmica uopšte ne završi. Delegat je tražio da se isprazne tribine iza klupa. Ni u revanšu situacija nije bila mnogo bolja. Taj prvi evropski izlazak ostao nam je u ružnom sjećanju, ne samo zbog eliminacije. Malo ko zna da smo tada predstavljali Republiku Srpsku u Evropi.

GLAS: Poslije toga došao je period u kojem je Borac ponovo počeo da gradi ozbiljan tim.

MALIĆ: U martu smo ušli u seriju loših rezultata i za trenera je došao Zoran Dokić. Mi smo kao generacija bili vezani za Radu Unčanina i Stojana Atlagića, a dolaskom Dokića dobili smo trenera koji je podigao nivo ozbiljnosti i unio određene novitete. Imali smo i ogromnu sreću da dobijemo izuzetno kvalitetno pojačanje. Mislim da je Zoran Martinović bio jedan od najboljih igrača koji su poslije rata došli u Borac. Bio je to rukometaš koji je sve nas činio boljima. Odlično se uklopio u tim. Bio je veliki takmičar, baš kao i mi. Nije volio da gubi ni na treningu, kada bismo igrali košarku ili fudbal. Tad se igralo razigravanje za šampiona BiH. Završili su na drugom mjestu. I danas smatram da smo te godine mogli biti prvaci. Presudio je poraz u Sarajevu protiv Željezničara, a posebno pamtim odluku klupskog rukovodstva da dva dana prije utakmice boravimo na Jahorini, nakon čega smo se spustili na teren i praktično nismo mogli da dišemo.

GLAS: Ipak, evropske utakmice obilježile su vašu generaciju. Posebno se pamti dvomeč protiv norveškog Sandefjorda.

MALIĆ: Ta evropska sezona bila je sjajna. Najprije smo eliminisali Haselt, a zatim smo igrali protiv Šahtjora iz Donjecka. Izgubili smo prvu utakmicu, ali sam nakon nje za "Glas2 rekao da ćemo ih sigurno proći. Bio sam ubijeđen u to. U paklu Borika pobijedili smo ih sa 18 golova razlike. Ta utakmica nam je dala krila za dvomeč protiv Sandefjorda, ekipe koja je godinu ranije igrala četvrtfinale Lige šampiona protiv Kila, bar su nama tako rekli. U toj generaciji bili su Nemanja Bjelić, Bojan Ljubišić, Bojan Unčanin i ostali momci sa kojima sam odrastao. O tome koliko je uprava znala da prepozna igrača svjedoči i da nam je kapiten bio Srđan Trivundža sa 19 godina. U ekipi je bilo 12 igrača i nije bilo lako izboriti se za mjesto, a kamoli da dobiješ traku. U suštini mi smo ispali u Norveškoj, gdje smo promašili četiri sedmerca. Revanš je bio za pamćenje. U Boriku je uslijedila vjerovatno najbolja atmosfera na rukometnim mečevima. Dvorana je bila prepuna. Ljudi su stajali na prolazima, podrška je bila nevjerovatna, nosili su nas čitav meč i sad se naježim. Odigrali smo muški, imali napad za prolazak dalje i sve u svojim rukama. Nažalost nisu uspjeli, prošla je ekipa koja je imala više sreće. To je trebalo da bude kruna naše generacije. Ostaje žal jer smo bili tako blizu.

GLAS: Čini se da je Borac u tom periodu igrao najbolje kada su uslovi bili najteži.

MALIĆ: To je kuriozitet. Najbolje evropske utakmice pružali smo onda kada smo imali najmanje novca i kada su problemi bili najveći. Isto tako smo dolazili i do finala u domaćim takmičenjima. Vodila nas je ta ljubav prema klubu i drugarstvu. Izborili smo četvrtfinale Čelendž kupa. U prvom meču pobijedili smo Vaker Tun u Banjaluci. Imali smo pet ili šest golova prednosti tokom prvog duela, ali smo na kraju slavili samo sa golom razlike. U revanšu su oni bili bolji i prošli dalje, a potom osvojili takmičenje. Bili smo spremni za nešto više. Imali smo tim koji je mogao da napravi ozbiljan rezultat, ali organizaciono nismo bili na nivou. To je bila naša realnost: na terenu smo mogli mnogo, ali nam je van njega nedostajalo ono što je bilo neophodno da napravimo iskorak.

GLAS: Zašto Borac, uprkos kvalitetu i dobrim generacijama, nije uspijevao da osvoji domaće trofeje kad je krenula zajednička liga?

MALIĆ: Nismo bili spremni za titulu u smislu kompletne organizacije. Izviđač i Bosna imali su logističku i finansijsku podršku. Ne sporim da su imali kvalitetne ekipe, ali mi nismo mogli da im pariramo u organizacionom i finansijskom smislu. Često smo bili blizu. Igrali smo utakmice u kojima smo mogli do titule ili trofeja Kupa. Ponekad smo imali osjećaj da nismo bili zaštićeni. Sjećam se finala protiv Izviđača u kojima su nam sudili arbitri iz Mostara ili Hercegovine. Dešavalo se da kad imamo dobru ekipu, nemamo novac. Onda bismo imali novac, ali ne i tim koji je mogao da odgovori izazovima. U takvim okolnostima teško je izgraditi kontinuitet. Nakon Izviđača došla je Bosna. Kada bi neko kod nas odskočio, Bosna bi reagovala i dovela ga u svoje redove. Imali su budžet koji bi i danas bio respektabilan.

GLAS: Prvi trofej u tom periodu osvojili ste 2007. godine, kad je osvojen Kup BiH.

MALIĆ: Dolaskom profesora Abaza Arslanagića osvojili smo prvi trofej 2007. godine. Domaći momci su tu pokazali snagu i došli do trofeja. To je sigurno nešto što se pamti jer je ovo rukometni velikan. Međutim, moram da naglasim da smo nakon toga počeli da gubimo ono što je godinama bilo najveća snaga Borca - rukometnu školu. Počeli smo da dovodimo igrače iz regiona čiji kvalitet nije uvijek bio na nivou koji smo očekivali. Neki od njih nisu osjećali klub i nisu imali ljubav koju smo mi razvili prolazeći kroz sve što smo prošli.

GLAS: Tokom 16 godina u klubu bilo je veoma teških situacija. Sjećam se da sam pisao o Vama kad 11 mjeseci niste primali platu ili kad se nije znalo da li ćete uopšte igrati evropske mečeve. Da li Vam je dolazilo da sve napustite?

MALIĆ: To ne može da razumije niko ko to nije doživio. Ljubav prema klubu nas je održala, a vjerujem da je u najtežim trenucima pomogla i da se ne ugasi. Naši roditelji nisu bili finansijski moćni da nas izdržavaju dok smo igrali rukomet, a mi smo uprkos svemu nastavljali. Evo jednog primjera. Krenuli smo na revanš utakmicu protiv Kras Volendama u Holandiju, ali prevoznik nije htio da vozi, jer su se nagomilala dugovanja. Kapiten Nemanja Bjelić dao je novac, a pomogao je i Boris Đogo da bismo uopšte krenuli na put. To je bila sezona u kojoj smo igrali četvrtfinale. Svaki saigrač može da vam potvrdi tu priču. Kada se danas toga sjetim, shvatim koliko smo bili vezani za klub i koliko smo bili spremni da se žrtvujemo.

GLAS: Da li danas, kada pogledate karijeru, imate osjećaj da ste mogli ostvariti više?

MALIĆ: Sigurno da sam mogao više. Nismo imali uslove kakve današnja omladina ima. Možda bih napravio veći iskorak da sam imao nekoga ko bi me usmjeravao i savjetovao. Ipak, ne žalim se. Prošao sam mnogo toga i danas mogu da prenesem iskustvo mlađim kategorijama, kao i svojoj djeci. Znam kroz šta mladi sportista prolazi i koliko je važno da ima pravu podršku.

GLAS: Kako je došlo do završetka igračke karijere?

MALIĆ: U posljednjoj sezoni, kada je trener bio Dragan Marković, dobio sam sina Luku i već sam osjećao da to nije ono što želim. Dobijao sam priliku na kašičicu. Uvijek sam davao maksimum, ali sam shvatio da ne mogu da pomognem ekipi na način na koji bih želio. U dogovoru sa trenerom postao sam sportski direktor. I nakon Markovićevog odlaska, on me je predložio da nastavim da radim u klubu. Sastavili smo ekipu koja je osvojila Kup, ali smo izgubili borbu za titulu protiv Bosne dva kola prije kraja. Mislim da je to bila možda i jedna od naših najboljih ekipa. Tad smo u prvi tim ubacili Vladimira Vranješa. Poslije te sezone, zahvaljujući i tebi koji si nam pomogao da dođemo do broja telefona, doveli smo trenera Jovicu Cvetkovića. Tada smo uspjeli da osvojimo prvu titulu šampiona, kao i kupove Republike Srpske i BiH. Nažalost, umjesto da nadogradimo taj uspjeh, ponovo smo upali u finansijske probleme. Došlo je do smjene kompletnog rukovodstva i tada sam i ja otišao iz kluba.

GLAS: Kada danas govorite o Borcu, djeluje da klub često nije imao podršku nadležnih koju zaslužuje svojom istorijom, trofejima, ali i potencijalom. Istina bilo je tu i pogrešnih poteza uprave, ali valjda za to treba da odgovaraju pojedinci, a ne klub.

MALIĆ: Prvo moramo krenuti od sebe i vidjeti šta želimo i čemu težimo. Moramo da definišemo ciljeve, napravimo strategiju i utvrdimo kakva nam je pomoć potrebna. Najvažnije je da ozbiljno radimo sa omladinskim kategorijama i okupimo igrače iz regije. Mnogo momaka je zaobilazilo Banjaluku zbog ružne slike koja se stvarala o klubu. Kada mladi igrači pročitaju negativne priče, često odluče da odu negdje drugo. Dešavalo se da momci iz Dubice odu u Izviđač ili neki drugi klub, umjesto da prvo pokušaju u Borcu. Imali smo slučajeve i da igrači iz Banjaluke zaobilaze svoj klub. Vjerujem da svi žele da pomognu Borcu, ali potrebno je da se ta želja pretvori u konkretan plan. Kada je počela SEHA liga "Sportske novosti" su imale sjajnu konstataciju da Borac nije svjestan koliko je jak i kakve velikane ima. Nisam siguran da smo na pravi način iskoristili sve veze, iskustvo i kvalitet koji postoje u vezi sa klubom. Imamo ljude, iskustvo i potencijal. Samo to treba prepoznati i iskoristiti. Eto uspjehe Zagreba i hrvatskog rukometa gradili su i naši igrači iz Banjaluke.

GLAS: Tokom tih 16 godina sigurno da je bilo puno anegdota u vezi sa igranjem. Kada se sjetite svega, po čemu pamtite te godine?

MALIĆ: Prvo pomislim na drugarstvo i na to kako smo zajedno odrastali. Moram spomenuti i našeg fizioterapeuta. Boris Vrhovac nam je bio kao stariji brat. Bilo je toliko anegdota da bi mogla biti napisana knjiga. Svi pamtimo putovanje u Amsterdam kad smo išli na duel protiv Volendama, jedan od najboljih puteva. Onda bio si i svjedok kad smo savladali Tatran u Prešovu. Za njih je igrao Dairis Kristopans. To je bio njihov jedini poraz na domaćem terenu te sezone. Nisu nas ni dočekali ni ispratili kako treba, jer nisu bili svjesni kakav je Borac klub.

GLAS: Mladost je donosila i brojne ludorije.

MALIĆ: Tu su i brojne dogodovštine sa putovanja, treninzi i pripreme. Na turniru u Dubici Nemanja Bjelić je provalio kako se otvara autobus, upalio ga i krenuli smo da se vozamo po gradu, stigavši gotovo do granice. Današnji trener i vozač nisu mogli da vjeruju šta radimo. Sjećam se i trčanja na Šehitluke. Pojedinci koji nisu voljeli takve treninge su prvi došli na vrh, kasnije smo shvatili da su oni ustopali automobil i tako izlazili na vrh. Ili na pripremama na Jahorini kad smo se popeli na vrh i nismo mogli sići pa smo se spuštali u šuškavcima. Takvih priča ima bezbroj. Sve te situacije dodatno su nas povezale.

GLAS: Koliko vam je činjenica da ste bili rukometno formirana generacija pomagala da se prilagodite različitim trenerima i sistemima igre?

MALIĆ: Mnogo. Mi smo bili obučeni igrači. Nije bilo teško prilagoditi se kada bi došao novi trener, jer smo razumjeli rukomet i znali šta se od nas traži. Bilo da je riječ o odbrani 6-0 ili 5-1 ili 3-2-1, imali smo osnovu i iskustvo. Napomenuo bih da smo bili svestrani i trenirali različite sportove. Nebojša Golić je sjajno igrao košarku i fudbal, braća Ljubišić bila su takođe svestrana kao i Trvundža. Problem je bio što smo igrali u slabijoj ligi. Trebalo nam je jače takmičenje da bismo dodatno napredovali. Kada uporedite tadašnju i današnju ligu Srpske, razlika je velika i kvalitet je na strani te starije generacije.

GLAS: Za kraj, djeca nisu krenula Vašim stopama

MALIĆ: Djeca su imala svoj izbor i nisam ih usmjeravao. Kćerka Lana je bila u odbojci, sin Luka u fudbalu. Bilo mi je važno da se bave sportom, da se druže i razvijaju, da steknu prijatelje za cijeli život. Bio sam tu samo da im pomognem savjetom i iskustvom, ako oni to traže. Na kraju, to je možda i najvažnija lekcija koju sam naučio kroz sve ove godine: sport treba da vam pruži prijateljstvo, iskustvo i vrijednosti koje ostaju za cijeli život. Upravo to smo mi dobili u Borcu. I zato, bez obzira na sve što smo prošli, ljubav prema klubu nikada nije nestala.

 

Igranje s ospicama

GLAS: Osim u Borcu proveli ste samo jedu sezonu u Austriji. Da li je bilo ponuda da napustite klub?

MALIĆ: Bilo je ponuda. Godine 1999. postojala je mogućnost da odem u Vardar, a poslije evropske sezone bio sam i na probi u Sloveniji. Međutim, tadašnji menadžer nije uspio da se dogovori sa upravom Kopra. Ne znam šta se iskomplikovalo. Kasnije sam sezonu proveo u Inzbruku i odigrao dobro. Posebno pamtim posljednju utakmicu te sezone. Nije ni trebalo da igram, već sam se skinuo da bismo imali dovoljno igrača. Trener me je ostavio po strani, jer je vjerovao da ćemo lako pobijediti i izboriti plasman u ligu za šampiona. Međutim, kako to obično biva, protivnik je zaigrao mnogo bolje nego što smo očekivali pa sam morao da uđem u posljednjih 15 minuta. Postigao sam odlučujući gol u posljednjoj sekundi i izborili smo plasman dalje. Zanimljivo je da nisam smio ni da igram, jer sam imao vodene ospice i trebalo je da mirujem. Ipak, takve stvari su se dešavale. Kada ste takmičar, želite da pomognete ekipi.

 

Čelnici kao drugi očevi

GLAS: Često spominjete sistem, a djeluje da sad nedostaju nekadašnji sportski radnici, koji su živjeli za Borac.

MALIĆ: Upravo tako. Sistem je funkcionisao, a tek kada su neki ljudi preminuli postalo je jasno koliko su značili. Moram da spomenem Miru Bjelića i Momu Golića, bili su nam kao drugi očevi. Tek danas shvatamo kako su vodili klub, koliko su ga voljeli i koliko su radili da bi ga zaštitili da bismo mi igrali evropske utakmice i napredovali. Vodili su nas u Sloveniju, na međunarodne mečeve. Kada odete u Celje, vidite koliko vas cijene. Ljudi su nam govorili da dolaze da uče od nas. 

 

Pod lažnim imenom na Cirih kup

GLAS: Učestvovali ste u osvajanju Cirih kupa, ali je za te mečeve vezana i jedna anegdota koju ste otkrili za naš list.

MALIĆ: Kako sam bio na odsluženju vojnog roka, nisu mi dozvolili da idem na takmičenje. Ipak nekako su me pustili, ali pod uslovom da se moje ime nigdje ne pojavljuje. Tako sam pripremne mečeve i turnir odigrao kao Zoran Džajić zbog vojske. Čim smo se vratili morao sam u kasarnu, a vaša koleginica Tatjana Papić Džakula je tražila da savez otkrije ko je Džajić, jer nije bio rukometaš s takvim imenom i prezimenom. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.