Priča o osvajanju Kupa IHF: Rukometni vulkan koji je eksplodirao

Najljepša banjalučka rukometna bajka ispisana je 1991. godine. Rukometni klub Borac je tada osvojio svoj drugi evropski trofej, Kup IHF. A do njega su došli s većinom igrača koji su ponikli u gradu na Vrbasu.

Fakti

• Borac osvojio Kup IHF s ekipom koja je imala prosjek 20 godina
• Okosnicu tima činila banjalučka djeca
• Nakon osvajanja trofeja "smjena straže " na Crvenom trgu

Sistem koji je građen tih godina gdje je banjalučki klub imao kvalitetnu domaću bazu i dovodio je talentovane mlade igrače željne dokazivanja iz Jugoslavije je davao rezultate. Ipak, malo ko je očekivao da će vicešampion Jugoslavije uspjetidoći do trofeja posebno jer su nakon poraza od Proletera na kraju sezone ostali bez Iztoka Puca i Patrika Čavara.

Ali banjalučki “vrtić” je rastao svakom utakmicom pokazujući ogroman potencijal jer je prosjek ekipe bio 20 godina. A na klupi je bio takođe mladi stručnjak Velimir Petković koji je imao samo 35 godina. Jedan od igrača koji su dali ogroman doprinos osvajanju trofeja svakako je i Samir Nezirević, banjalučko dijete koje je bez straha igralo svaki meč.

- Na početku niko nije vjerovao u to da možemo da idemo do kraja i da osvojimo trofej. Bili smo mladi tim koji nije imao evropsko iskustvo. Naš prvi cilj je bio da napredujemo i da kroz Kup IHF stičemo iskustvo. Ali kako je sezona počela i krenuli s pobjedama, tako je raslo i naše samopouzdanje. Borac je imao uhodani sistem. Imali smo odlične uslove, vrhunski smo radili. Presudan je bio pobjednički mentalitet koji smo imali. Jednostavno moraš vjerovati u to što radiš jer samo tako se može do uspjeha. A mi smo vjerovali. Mladi, željni uspjeha sa sjajnom atmosferom. Svakom utakmicom smo rasli i postajali svjesni kvaliteta. I onda kad u polufinalu dobiješ strašni Tusem Esen, onda je jasno da vjeruješ da možeš i da slaviš u finalu bez obzira ko nam je protivnik, prisjeća se Nezirević.

Kajak, fudbal pa rukomet

Za popularnog Samku prijatelji iz djetinjstva kažu da je bio veoma talentovan za sport. Nebitno da li je u pitanju bio fudbal, košarka, kajak ili rukomet u svima se isticao.

- Istina je to. Nekom je dobro išla škola a nekom sport. Bio sam baš svestran. Na početku sam trenirao kajak i imao sam dobre rezultate. Bio sam sedmi u Jugoslaviji. Rođen sam kraj rijeke i volio sam da budem na njoj. Trenirao sam i fudbal ali u tim godinama želiš da daješ golove. Treninzi su bili na starom pomoćnom terenu kod Malog logora. Previše smo žonglirali i dodavali se, tako da mi je to bilo malo dosadno. A onda smo u školi imali mjesec danas rukometa. Zavolio sam taj sport, daješ golove proradile su emocije i onda sam kroz te škole ostao u njemu.

Klub je imao široku bazu, jer su nastavnici u školama pratili talentovanu djecu i radili s njima. Oni najbolji bi kasnije išli u RK Rade Ličina na kaljenje a najbolji bi nastavili dalje u prvom timu. Takav put je prošao i Nezirević. Nagovještaj uspjeha bilo je osvajanje titule šampiona Jugosavije u juniorskoj konkurenciji.

Borac šampion u juniorskoj konkurenciji

-Taj trofej nam je bio odskočna daska. Borac je velikan koji je u seniorskoj konkurenciji osvajao trofeje, ali u mlađim kategorijama nismo bili toliko uspješni. Nedostajala nam je titula i mi smo bili generacija koja se okitila titulom najboljeg tima u Jugoslaviji. Vodio nas je odlično Momo Golić i na kraju smo se okitili trofejom na svom parketu. Igrali smo zaista dobro i na kraju smo osvojili titulu pobjedom nad Celjem za koju su igrali Tetej Banfro, Jeličić. Mislim da je za to zaslužna činjenica što smo mi mladi već nastupali za Rade Ličinu i takmičili se u Republičkoj ligi protiv starijih, jačih ekipa. To nas je očvrsnulo. Igrali smo u Maglaju, Živinicama vrući tereni koji te isklešu. Oni su imali svoje prednosti snagu i iskustvo ali tehnika, brzina su bili na našoj.  Borac je imao sistem u kojem su šansu dobijali domaći igrači koji su bili nadopunjeni kvalitetnim strancima. Radilo se dobro na popularizaciji rukometa i bile su sekcije u svim školama. Najbolji su zatim slati u klub, tako da smo uvijek imali dobru domaću bazu, koja je imala sjajnu atmosfeu jer smo godinama zajedno odrastali i napredovali.

Banjalučani su prvo ostali bez titule u velikom finalu od Proletera koji će te godine doći do finala Kupa evropskih šampiona gdje je poražen od Barselone. Kako je ekipa ostala bez Iztoka Puca i Patrika Čavara niko im nije davao prevelike šanse u drugom po kvalitetnu takmičenju. Ali mladići su demantovali “nevjerne tome”. Prvo su eliminisali belgijski Herstal Lijež (28:20, 20:20), da bi zatim bili bolji u oba meča  od njemačkog Empor Roštok (22:18, 17:14). A onda je došla prva utakmica u Esenu. Tusem je važio za prvog favorita. U prvom duelu njemački tim je slavio ubjedljivo 24:17. Nijemci su netipično za njih nakon trijumfa u prvom meču otpisali „banjalučki vrtić“.

-Bio je to težak poraz. Iznenadili su nas grubom igrom. Dvorana je bila odlično ispunjena, nismo bili navikli na to njemačko navijanje i buku koju su pravili. Mislim da je bilo 10 000 ljudi, oni su nas uzeli na iskustvo. Podlegli smo atmosferi. Nakon meča su oni bili sigurni da su prošli, nešto su izjavili u tom smislu da smo mladi i da ćemo iduće godine biti bolji, prisjeća se bivši bek Borca.

Upravo te izjave dodatno su motivisale mlade igrače.

- To je nama donijelo dodatni motiv. Vidjeli smo kroz ovo takmičenje da možemo da se nosimo s najboljima, tako da smo imali samopouzdanje i proradio je naš inat i mladost. Trener Velimir Petković je sjajno spremio meč. Sad smo mi njih iznenadili u revanšu. Imali smo tehniku, brzinu, znali smo kako da napadamo njihov sistem. Kako smo pripremili taj meč, tako smo i igrali. Letjeli smo po terenu nošeni našim navijačima. Odigrali smo strašnu odbranu. Nisu znali šta ih se snašlo. Primili smo samo po šest golova u oba poluvremena, a mi smo svoje golove davali iz kontri. Bili su baš šokirani nakon ispadanja jer su se već vidjeli u finalu, prisjeća se bek banjalučkog tima.

A u finalu ih je čekao CSKA. Iako su i oni ostali bez važnih igrača i dalje su imali nekoliko reprezentativaca SSSR, te najveću mladu zvijezdu Talanta Dujšebajeva. CSKA je tada već bio evropski šampion 1988., osvajač Kupa Kupova 1987., te devet puta šampion SSSR-a. Nezirević je u prvom meču bio uz Acu Kneževića najefikasniji sa pet golova.

-Kad smo već ušli u finale onda je jasno da ga želimo i osvojiti. Kad smo prošli Esen onda smo mogli da se nosio i sa CSKA. Rusi su pred meč bili favoriti. Već tad je Talant Dujšebajev igrao odlično i čitava Evropa se otimala za njega. Imao je 23 godine i bio je u naletu. Ali odigrali smo odličan prvi meč. Vodili smo većim dijelom utakmice a oni su stalno pokušavali da smanje zaostatak. Igrali su baš brzo, ali smo se tokom meča priviknuli na to. Na kraju smo stekli pet golova prednosti, jasan je Semir.

 

Revanš u Moskvi bio je potvrda kvaliteta mladog tima.

-U revanšu nije bilo opuštanja. Otišli smo u Moskvu da ih opet pobijedimo. Takav smo mentalitet izgradili. Odigrali smo odličan meč, taktički baš zrelo. Osjetili smo da je to naša šansa da se dokopamo trofeja. Zlaja Arnautović se na toj utakmici opraštao i branio je nevjerovatno. Skidao je sedmerce, branio njihove udarce i davao nam dodatno samopuzdanje. Na  kraju su oni pobijedili ali smo  bukvalno kontrolisali meč. Kod nas je u timu vladala sjajna atfmosfera. Nije bilo izdvajanja, jednostavno kad osjetimo ko je u ritmu onda njemu idu lopte. Ma teško je i opisati kakvo je to drugarstvo bilo.  Na toj utakmici smo imali podršku i nekih 100 naših navijača. Bila je tu grupa naših ljudi koja je radila u Moskvi, mojih prijatelja iz Banjaluke. Oni su utrčali u teren i dali nam jugoslovensku zastavu koju smo raširili.

A onda je uslijedilo veliko slavlje. Samir je prvi trčao počasni krug noseći trofej.

-O slavlju bi se mogla knjiga napisati. Nakon osvajanja trofeja bili smo kao vulkan koji je eksplodirao. Sve ono što smo radili u proteklom periodu došlo je na naplatu. Bili smo presrećni. Slavili smo od Moskve do Banjaluke. Kad smo sletjeli u Beograd dočekao nas je profesor Abas Arslanagić. Dočekale su nas brojne TV ekipe. Otišli smo nakon toga na ručak i slavlje se nastavilo, tako da smo zakasnili na doček u Banjaluku. Kasnili smo dva tri sata ali nas je opet dočekao veliki broj sugrađana, pa smo ostali do zore. Banjaluka je znala da proslavi trofej. Narednih 4-5 dana slavlje je nastavljeno. Svako od nas je imao svoju raju. Moja je bila u Boriku, Aco na Laušu a tu su bili i Jović, Marka, Prtina, Golić. Gdje god odemo ljudi nas časte. Na kraju smo morali da se sakrivamo i da ne izlazimo kako bi malo odmorili.

Nakon osvajanja trofeja u Kupu IHF mladi rukometaši su dali oduška i u Moskvi.

-Slavlje je bilo veliko. Već u Moskvi smo počeli a kakva smo ekipa bili govori da smo otišli na Crveni trg da slavimo. Tu smo se postrojili i htjeli smo da izvršimo smjenu počasne straže koja je bila kod Lenjinovog mauzoleja, uz osmijeh ističe Nezirević.

Nažalost uslijedio je rat. Generacija koja je bila u naponu snage i koja je tek trebala da pokaže potencijal se rasula.

- Taj Kup IHF je bio kruna generacije, ali se često zaboravlja da je ekipa godinu dana ranije igrala sjajno finale prvenstva Jugoslavije u kojem smo poraženi od Proletera. Izgubili smo u plej of, a bili smo prvi na kraju ligaškog dijela. Taj Proleter je kasnije igrao finale Kupa šampiona protiv Barselone. Godinu dana kasnije Borac je osvojio i Kup Jugoslavije u Jagodini, gdje je u polufinalu savladao upravo Proleter a zatim i Zvezdu. Nisam neko ko voli da priča  šta bi bilo kad bi bilo, ali mislim da je klub bio spreman za dodatni iskorak. Da nije bilo rata siguran sam da bi ekipa napravila dodatni iskorak i da smo imali snagu za titulu i napad i na Kup evropskih šampiona. Nakon Kupa IHF ostali smo bez Zlaje Arnautovića koji je završio karijeru a ostatak tim je bio mlad. Imali smo između 19 i 22 godine, Andrej Golić je bio i mlađi a zna se kakvu je karijeru napravio.  Znači bili smo u naponu snage, ekipa je stvorena da vlada jugoslovenskim rukometom narednih godina. Imali smo odlične uslove uprava je radila sjajan posao, čak smo dobili i stranog sponzora. Uvjeren sam da bi narednih godina napali čak i taj KEŠ, jasan je Samir. 

Nažalost uslijedio je rat koji je raspršio sve snove talentovanog tima.

-Bio je to najteži period mog života. Ružna uspomena u kojoj saznaš ko su ti pravi prijatelji. Izašao sam preko koridora u Beograd s djetetom koje je imalo samo sedam mjeseci. Cijeli moj svijet se srušio. Nikad nisam pomislio da ću morati da napustim svoju Banjaluku. Imao sam lokal u šoping centru, igrao za voljeni klub i bukvalno sam ostao bez svega. Mislio sam da se više nikad neću vratiti. U Beogradu me dočekao Magi (Senjanin Maglajlija, op.a) koji je tamo igrao i on me smjestio dok ne pronađem angažman. Trebao sam da idem u Sen Galen preko Envera Kose. Ali to se nešto izjalovilo uzeli su drugog igrača. Saigrači Marka (Dragan Marković) i Magi su me tad ispratili. Ne volim da mislim o tome periodu.

U Italiji stvarao život od nule

Nezirević je umjesto Švajcarske završio u Italiji.

-Imao sam ponudu Medvešćaka, ali sam ipak odlučio da odem u Italiju. Od stranca se očekuje da bude najbolji da bi opravdao novac. Bilo je teško na početku jer sam krenuo iz početka, stvarao sam novi život . Ali malo po malo i navikne se čovjek. Bio sam član Biele a tokom igračke karijere sam bio i najbolji igrač i strijelac Italije. U tom periodu liga je bila veoma kvalitetna, došlo je dosta naših igrača koji su podigli kvalitet. Bili su tu Cvetković, Mrkonja, Guduraš i još mnogi. Italija je u tom momentu bila učesnik i Svjetskog prvenstva. Imao sam u tom periodu i ponude iz Bundeslige, ali sam se bio odomaćio. Italija je prelijepa, lira je bila stabilna tako da nisam želio ništa da mijenjam, tako da sam ostao do današnjih dana.

I nakon kraju igračke karijere ostao je u rukometu.

-Nakon igračke okrenuo sam se trenerskoj karijeri, ali sam birao klubove u kojima sam mogao da svoje znanje prenosim na mlađe. Nisu me interesovali timovi koji bi dovodili kvalitetne igrače i tražili instant titule. Uvijek sam volio da stvaram igrače i mnogi od njih su mi i danas veoma zahvalni. Ono kako sam ja naučio i napredovao to sam želio da prenesem njima da budu ne samo dobri rukometaši već i ljudi.Bio sam trener do korone, poslije toga sam prestao.

A članovi generacije koja slavi 35 godina od trofeja su i dalje u odličnim odnosima.

-Možemo da se ne vidimo dugo ali opet kad se sretnemo to je to, ono pravo istinsko prijateljstvo i poštovanje. Osnova su bila djeca s banjalučkog asfalta, ali su se i igrači koji su došli sa strane lako uklapali. Uprava je znala da „namiriše“ kvalitet i oni su ovdje vidjeli šansu da se nametnu. Ko god je došao tih godina brzo se uklopio i napravio iskorak. Ranije Puc i Čavar.,. u ovoj generaciji je tu bio Jani Čop koji je veoma brzo postao naš Krajišnik. Eto i danas jedva čeka da dođe u Banjaluku da se vidi s prijateljima.  Torlo se isto sjajno uklopio.

A ni Samir ne može bez svog grada.

-Svaki dolazak u Banjaluku budi najljepše uspomene na djetinjstvo. Na bezbrižan period života. Roditelji su mi dali sve u životu, naučili poštenju. Tu je i stariji brat koji me stalno pazio. Nema ništa ljepše nego naći se sa prijateljima, provozati dajak Vrbasom. Volim otići na omiljena mjesta poput Alibabe, sjesti i družiti se s prijateljima. U mojoj mladosti nije bilo puno dajaka kao sad. Dv-tri su bila u gradu i onda možete misliti kolika je sreća bila kad bi vas stariji pozvali da Vas provozaju. A posebno kad imaš svoj onda si bio glavni.

A sport je i dalje prisutan u porodici Nezirević.

-Sport nam je u krvi. Supruga je takođe iz sportske porodice, čuveni golman Kekerović. U rodbinskim smo vezama preko njene porodice i sa  legendarnim bokserom Antom Josipovićem s kojim se često čujem. Naš zlatni olimpijac. Takođe ćerka je odbojkašica.

Trenerka najdraža uspomena

Nezirević je na društvenim mrežama pokazao i svoju najdražu uspomenu - trenerku reprezentacije Jugoslavije.

-Ta trenerka je najdraža uspomena. Išli smo na Evropsko juniorsko prvenstvu u Španiji. Magi, Aco Knežević i ja smo bili iz Borca. Ljudi ne mogu da shvate koliko smo tad bili ponosni. Jugoslavija je imala strašnu ligu, gotovo svaki klub je imao reprezentativca. Kad dobijete poziv to je bilo ogromno priznanje, da se nalazite među najboljima u zemlji. I danas čuvam tu trenerku, ne bih je dao ni za milione. A mi smo morali tad da idemo u vojsku. Tada nas je poslao stariji Butulija iz Zvezde, pa smo 1989. godine morali da idemo jer su oni željeli titulu, plus smo dobili Zvezdu i još smo igrali za omladinsku selekciju Jugoslavije.

Pohvale od Vukovića

Tokom bogate karijere, Samir je igrao protiv brojnih velikana ali mu je jedan ostao u sjećanju.

- Bilo je zaista kvalitetnih rivala. Ali svakako da mi je najteži  bio Veselin Vuković. Dobro pamtim kad je Metaloplastika bila na Turniru šampiona u Doboju i igrali smo protiv njih. Kako je samo bio jak, pokušaš da prođeš on te zaustavi. Dobiješ ti tu udarac. Ali uspio sam da ga prođem kasnije i uzvratim. Vuković mi priđe i kaže”mali ajd tako još jednom i baciću te u Bosnu”. Tada su u ekipi bili Vujović, Mile Isaković. Nakon meča mi je prišao Vuković i rekao” Mali, samo nastavi tako. Odavno nisam vidio takav šut i borbenost”. Takve pohvale zaista prijaju . A na tom turniru 1987. godine sam proglašen i za najboljeg mladog igrača - ističe Samir.

Karalić idol

Rukometni klub Borac je iznjedrio brojne legende koji su zatim stvarali buduće asove.

 - Meni je idol bio Milorad Karalić. On me i odveo na treninge a kasnije bio i trener u prvoj ekipi kad sam počinjao da igra. Imali smo mi kamp za talentovane rukometaše u Kuparima. Bio je tu i Abas Arsnalagić koji je dosta radio s nama, Naravno ne smijem zaboraviti ni Momu Golića koji ima velike zasluge za naš napredak. Takođe i Zdravo Rađenović koji je u tom periodu završavao karijeru i kasnije bio direktor. Ma legende su, prisjeća se proslavljeni rukometaš.

 

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.