Pola Banjaluke bilo u kući Babića, veselo i u Bijeljini i Trebinju

Banjaluka - Kada smo poslije ulaska "orlića" u finale posjetili porodicu Srđana Babića u banjalučkom naselju Česma otac Milanko je "na prvu" rekao da će u subotu bez obzira na ishod finala u dvorištu porodične kuće biti veliko slavlje.

Obećano - ispunjeno. Međutim, glava vjerovatno najpominjanije porodice u Banjaluci i Srpskoj u posljednjih nekoliko dana, nije mogao ni da sanja da će mu kroz kuću i dvorište proći više stotina članova porodice, prijatelja, navijača, novinara... A sve zbog njegovog starijeg sina, jednog od junaka istorijskog zlata za Srbiju na Novom Zelandu. Od sedam časova ujutru počele su da dolaze novinarske ekipe, a komšije i prijatelji uveliko su bili spremni za spektakl. Tokom svih 120 minuta smjenjivali su se nervoza, strepnja, nada, a bilo je i šala, čisto da se malo razbije napetost. Čini se da su posljednja tri minuta produžetaka, poslije pogotka Nemanje Maksimovića, trajala kao vječnost. Ipak, kada je sudija Fahrad al Mirdasi odsvirao kraj slavlje je moglo početi.

"Srbija, Srbija", odjekivalo je kućom Babića, majka i baka nisu mogle sakriti suze radosnice, dok je otac, ipak, nekako kontrolisao emocije, kao da nije mogao vjerovati šta se dešava.

Za to vrijeme već je uveliko počelo slavlje na ulicama Banjaluke, a moglo se pretpostaviti gdje će ono kulminirati. Svi putevi vodili su u kuću Srđana Babića.

Desetak automobila sa srpskim zastavama formirali su kolonu i uputili se u Česmu, a navijači su porodici priredili nezaboravne trenutke.

- Izvinite, emocije su me preplavile, jednostavno ne mogu da vjerujem da se ovo dešava. Naš Srđan i njegovi drugovi osvojili su Svjetsko prvenstvo, iznad toga samo imaju Olimpijske igre - rekla je u suzama radosnicama baka heroja "orlića".

Uskoro su počele i poznate navijačke pjesme: "Sad si uzo trofej Srđane", "Sa Kosova zora sviće" i druge, a onda su navijači poveli pjesmu "Srđane, Srđane nek je tvojoj majci hvala" i krenuli ka majci Vesni da joj zahvale što je rodila junaka.

Suze su lile kao iz kabla, a ponosna majka jedva je zadržala pribranost.

- Ljudi, hvala vam za sve, poslužite se, molim vas, popijte zdravicu i malo zamezite, stvarno ne mogu da kontrolišem emocije. Sve je kao da sanjam, nadam se da se još dugo neću probuditi - rekla je majka Vesna.

Ražanj za prase bio je spreman, a slavlje je potrajalo do duboko u noć. Babići će večeras biti u Beogradu na dočeku "orlića", a Srđan će medalju kući donijeti najvjerovatnije u srijedu ili četvrtak.

Veselo je bilo i u porodici Miladina Stevanovića u bijeljinskom selu Batković. Iako fudbaler Partizana nije bio u početnoj postavi, to nije umanjilo slavlje njegove porodice, a u odsustvu oca Radislava, koji je meč gledao u Tesliću, najponosnija je majka Snežana.

- Najteže mi je bilo kada je reprezentacija igrala utakmicu protiv SAD, jer je Miladin na toj utakmici igrao pa je za mene imala poseban značaj. Naravno, finalna utakmica protiv Brazila bila je najbitnija, stoga sam ponosna na našu mladu reprezentaciju - kaže majka Snežana.

Svoje emocije nije mogla sakriti ni sestra Slavica Stevanović, koja je jutra provodila uz male ekrane.

- Moj brat je moj veliki ponos, jer je ostvario veliki uspjeh sa samo devetnaest godina. Još sam pod utiskom, jer još ne mogu vjerovati da je reprezentacija Srbije u kojoj igra moj brat prvak svijeta, jedva čekam da se vrati pa da emocije i radost zajedno podijelimo - rekla je Miladinova sestra Slavica.

Kuću Trebinjca Mijata Gaćinovića ponovo je "čuvala" majka Zagorka sa mnogobrojnom rodbinom, a muški članovi porodice bili su opravdano odsutni. Otac Vladimir je i finale gledao u Litvaniji gdje vodi ekipu Suduve, a simbolično je da je baš u toj zemlji Mijat prije dvije godine sa reprezentacijom do 19 godina pokorio Evropu. Mijatov mlađi brat Marko u Novom Sadu je gledao finale. I sam do prošle godine aktivni fudbaler odlučio je da okači kopačke o klin i posveti se studiranju.

- Kao da sam i ja igrao finale. Gledao sam utakmicu kod kuće sa dva druga pa sam kasnije slavio cijeli dan sa mojim Trebinjcima, Gačanima i Fočacima koji isto studiraju u Novom Sadu. Svakako da sam ponosan na njega i zbog ovoga i zbog toga kakav je čovjek. Mijat je odmalena veliki profesionalac. Cijeli život je radio za ovo i potpuno je posvećen fudbalu. Kao mali nije znao da gubi, uvijek je imao taj pobjednički duh. Nervirao se i plakao kad izgubi utakmicu. Ipak, sve se promijenilo, naravno. Tata Vlado je najzaslužniji za sve to i sve ovo što je Mijat danas. I majka, naravno - rekao je Marko.

On ima i savjet za brata kada bude odlazio iz Vojvodine.

- Mnogi su ga često pitali u koji klub će otići poslije Vojvodine. Ja sam mu samo savjetovao da ne ide u Partizan. Nadam se da će, ako ne sada, onda malo kasnije doći u Crvenu zvezdu - za nas Trebinjce. Tek tada, čini mi se, niko ne bi bio srećniji od mene - zaključio je Marko Gaćinović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.