Plećaš: Menadžeri i loši treneri uništavaju košarku

Košarka na prostorima eks-Jugoslavije stagnira i nema kvalitativnog pomaka naprijed. Razlog tome je što se košarkom puno bave menayeri i loši treneri. Treneri nemaju dovoljno slobode u odlučivanju ko će igrati, a s druge strane igrači nemaju potrebnu slobodu u igri. U mnoge klubove i saveze su ušli ljudi koji ih koriste za svoje materijalne interese, a ne da kvalitet sporta podignu na viši nivo.

Izjavio je ovo u intervjuu "Glasa Srpske" legenda jugoslovenske košarke Nikola Plećaš koji je nedavno boravio na turniru košarkaških nada u Istočnom Sarajevu.

Prema njegovim riječima u bivšim republikama se ulaže  u ovaj sport.

- Niko ne želi da se taj sport izgubi s prostora bivše Jugoslavije. Godinama se najbolja košarka igrala u Srbiji. Mislim da se i danas na našim prostorima igra sjajno, imamo dosta talenata i naši igrači su cijenjeni u Evropi. Međutim nema reprezentativnih uspjeha - kazao je Plećaš.

GLAS: Šta je bila draž košarke u bivšoj državi onda kada ste vi igrali i po čemu se ona razlikuje od današnje?

PLEĆAŠ: Jugoslovenska košarka je imala prepoznatljivu školu i sve dok se držalo tog tipa igre postizali smo dobre rezultate. Način na koji smo igrali danas se ne igra jer nije moderan. Nismo bili fizički snažni, ni brzi kao što su to današnji igrači. Jednim dijelom smo imali bolju tehniku, ali ono što smo sigurno imali je bolji šut i daleko smo bolje izvodili slobodna bacanja, nego što je to slučaj danas. Taktika je više napredovala, nego što je bila u naše vrijeme. Košarka u skladu s vremenom treba da ide naprijed, ali nažalost to nije slučaj na prostorima bivše Jugoslavije.

GLAS: Šta je uzrok tome?

PLEĆAŠ: Košarka stagnira i nema pomaka prema naprijed, a razlog tome je što se košarkom puno bave menayeri i loši treneri. Treneri nemaju dovoljno slobode u odlučivanju ko će igrati, a s druge strane igrači nemaju potrebnu slobodu u igri. U mnoge klubove i saveze su ušli ljudi koji ih koriste za svoje materijalne interese, a ne da kvalitet sporta podignu na viši nivo. Uopšte ih ne interesuje da li će se u klubu dobro raditi ili ne. Njima je bitno da zarade debele novce, a ostalo nije važno. U takvom stanju dolazi do pada kvaliteta košarke.

GLAS: Po Vašem mišljenju, gdje se igra najbolja košarka na prostoru bivše Jugoslavije?

PLEĆAŠ: Niko ne želi da se taj sport izgubi s prostora bivše Jugoslavije. Godinama se najbolja košarka igrala u Srbiji. Mislim da se i danas na našim prostorima igra sjajno, imamo dosta talenata i naši igrači su cijenjeni u Evropi. Međutim nema reprezentativnih uspjeha kao nekada.

GLAS: Lokomotiva iz Zagreba za koju ste nastupali je promijenila 1976. godine naziv u Cibonu. Šta se poslije toga dešava, kakav je Vaš status u klubu?

PLEĆAŠ: Nisam bio član Cibone i kao takav se uopšte ne pominjem. To je trebao biti isti klub, ali nedavno su slavili 30. godina od osvajanja prvog međunarodnog trofeja, a nisu slavili 40. godina od osvajanja Kupa "Radivoja Koraća" koji je osvojila Lokomotiva 1972. godine. Na neki način ono što Mirko Novosel i Dražen Petrović nisu osvajali s klubom ne priznaje se za uspjeh.

GLAS: Zašto je to tako?

PLEĆAŠ: Nije mi jasno iz kojih se razloga ne valoriziraju moje vrijednosti, kao i vrijednost drugih igrača koji su u Lokomotivi igrali duže. Sramotno je što se strahovito valorizuje vrijednost Dražena Petrovića koji je bio veliki igrač, ali je u Zagrebu igrao dvije sezone, dok Kreša Ćosića svi zanemaruju, a s njim je Cibona osvojili prvu titulu prvaka 1981. godine. Samo se spominju Novosel i Petrović i jedino oni imaju pravo na priznavanje rezultata i uspjeha, a svi mi smo nepostojeći.

GLAS: U reprezentativnoj i klupskoj karijeri imali ste dosta uspjeha i osvojenih medalja.

PLEĆAŠ: Bilo je mnogo lijepih trenutaka.  Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine osvojili smo srebrnu medalju i to je bio prvi veliki domet i medalja jugoslovenske košarkaške reprezentacije. Drugi smo bili na  Evropskom prvenstvu 1969. godine u Napoliju, da bi godinu dana kasnije u Ljubljani bili prvaci svijeta. Pobijedili smo SAD, ali nam je ostala žal što nismo pobijedili reprezentaciju SSSR-a s kojom je bio veliki rivalitet. Sljedeće godine ponovo smo drugi na Evropskom prvenstvu u Esenu, da bi 1973. u Barseloni i 1975. godine u Beogradu bili prvaci Evrope. Kada je u pitanju klupska košarka, s Lokomotivom sam osvojio Kup Jugoslavije 1969. godine i Kup Radivoja Koraća 1972. godine, gdje smo u finalu pobijedili OKK Beograd u kome je igrao Radivoje Korać. To je meni u mojoj karijeri nešto izuzetno, jer je čast ponijeti trofej čovjeka koji je bio ne samo izuzetan košarkaš, već i izuzetna osoba.

GLAS: Možete li nam reći koja je to najbolja petorka iz tog vremena, a u kojoj ste Vi bili?

PLEĆAŠ: Sigurno da je petorka u kojoj sam igrao sa Skanskim, Ćosićem, Šolmanom, Tvrdićem u Ljubljani na Svjetskom prvenstvu bila izuzetna i da smo zahvaljujući njoj osvojili zlato. Tadašnja reprezentacija se sastojala od 12 kvalitetnih igrača i mislim da bilo koji igrači da su se našli u startnoj petorci ne bi bila greška. Ali ne možemo zaboraviti igrače i njihovu veličinu poput Radivoja Koraća Žućka i Ive Daneua, niti tvrditi da oni nemaju mjesta u petorci jugoslovenske reprezentacije. Žućko nije imao priliku da igra u Ljubljani, jer je godinu dana ranije poginuo u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu, dok je Ivo Daneu već bio u godinama.

GLAS: Kada Vas je sport učinio najsretnijim, a kada najnesretnijim u toku Vaše karijere?

PLEĆAŠ: Svaki veliki rezultat, a bilo ih je veoma puno, je predstavljao izuzetno zadovoljstvo. Pored osvajanja Kupa "Radivoja Koraća", ne mogu zanemariti što sam bio proglašen za najboljeg strijelca lige i najboljeg igrača Jugoslavije. Najteže mi je bilo kada su me izbacili iz reprezentacije prije Olimpijskih igara u Montrealu. Možete li zamisliti kako to postaje ružno kada saznate da reklama nije pravi razlog što sam izbačen iz državne reprezentacije. Kolega koji je sa mnom bio na reklami otišao je na Olimpijske igre u Montreal, a ja nisam i to su uistinu igre koje su nevjerovatne.

GLAS: Možete li reći šta je bilo sporno u toj reklami za čaj?

PLEĆAŠ: Došlo je do određenih nesuglasica između rukovodstva reprezentacije i igrača još na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine. Poslije neuspjeha na Olimpijadi, došlo je do promjena u Stručnom štabu reprezentacije. Na Olimpijadu  je umjesto mene otišao Žarko Varajić. Selektor, ne bih da ga imenujem,  je u to vrijeme trgovao s nama igračima kako bi dobio podršku KS BiH. Iskoristili su reklamu koju sam snimio za "frankov čaj" i optužili da sam time "narušio načelo amaterizma". Bila je to klasična namještaljka, jer je takva zabrana ukinuta dvije godine ranije.

GLAS: Čime ste se bavili poslije košarkaške karijere?

PLEĆAŠ: Bio sam trgovački putnik. Devedesetih godina svašta se izdešavalo i dugo godina sam bio bez posla. Bavio sam se trenerskim pozivima u manjim klubovima, gdje nisam mogao postići zapaženije rezultate. Taj period smatram neuspješnim, jer nisam imao priliku da radim u velikom klubu, ali svi ti mali klubovi u kojima sam radio su napravili određeni pomak, pa čak i plasmane u više rangove takmičenja. Iskreno, nisam imao u planu da se bavim tim poslom, jer mi ne bi odgovaralo da svako malo pakujem kofere i selim se iz mjesta u mjesto. Zahvaljujući gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, 2004. godine dobio sam posao u gradskoj Kancelariji za obrazovanje, kulturu i sport, gdje radim i dan-danas.

GLAS: Šta biste preporučili mladima koji se žele baviti ovim sportom i onima koji se već bave?

PLEĆAŠ: Veoma je bitno da se mladi ljudi bave sportom, jer kroz njega oni stasaju ne samo kao igrači već i kao ljudi. Prije svega da bi to uspjeli oni moraju školu da završe, jer je edukacija nešto što otvara njihove vidike i njihove poglede. Da bi postali potpuni igrači oni moraju naporno da rade i treniraju i obavezno da završe školu kako bi postali kompletne ličnosti kao što je bio i pokojni Radivoje Korać Žućko.

Sveti Nikola

Nikolu Plećaša zvali su Sveti Nikola, u 10 sezona koliko je bio član Lokomotive postavio je rekord koji će teško biti dostignut. U 204 utakmice postigao je 5.404 poena. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 215 utakmica te postigao 1.354 poena. Rođen je 10. januara 1948. godine u ličkom selu Bruvno. U Zagreb je došao kao šestogodišnjak i s 14 godina započeo košarkašku karijeru u Mladosti, a potom u Lokomotivi. Od 1967. godine nastupao je u zvaničnim utakmicama reprezentacije Jugoslavije s kojom je osvojio veliki broj medalja na svjetskim, evropskim i olimpijskim takmičenjima. Uspjesi njegove generacije ostali su nedostižni mnogim njegovim nasljednicima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.