Odlazak Aleksa Fergusona, kraj epohe

London - Poslije 27 godina ser Aleks Ferguson riješio je da okonča trenersku karijeru i postane direktor Mančester Junajteda, prenose agencije.

Mančester Junajted nepunih 27 godina ima status neprikosnovenog vladara engleskog fudbala sa 13 titula u posljednje 22 godine, pet u posljednjih sedam sezona.

Tripla kruna, još dvije duple krune, dvije Lige šampiona i još dva finala, Kup kupova, devet domaćih kupova, deset superkupova i dvije titule svjetskog prvaka, sve to osvojio je Ferguson vodeći ekipu kojoj je vratio orijentaciju na svoj podmladak, istovremeno je rezultatima na terenu učinivši gigantom na fudbalskom tržištu.

Uz fantastične rezultate i trajnu zaostavštinu išle su i brojne kontroverze, koje su Škota učinile istovremeno najomiljenijim, najomraženijim, najcijenjenijim i najkritikovanijim trenerom epohe.

Sada, 11 godina poslije prve vrlo bučne najave, došlo je vrijeme da se završi epoha, doduše na mek način i sa jednom sezonom otklona. Za to vrijeme Ferguson bi trebalo da za posao pripremi nasljednika i sugrađanina Dejvida Mojsa.

Strategija i zaostavština

Po prvim znacima (poraz te subote od Oksforda 0:2) i prvim sezonama (bez ijednog trofeja u prva 42 mjeseca) nikako nisu nagovještavali da će čovjek iz zapadnog glazgovskog pregrađa Govan jednog dana nadmašiti i ikonu kluba, sugrađanina iz istočnog predgrađa Belshil, Mata Bazbija.

Ser Mat je imao puno povjerenje u zemljaka, baš kao i najpoznatija od njegovih slavnih beba – Bobi Čarlton.

Zahvaljujući njihovoj podršci Fergi je prebordio krizni početak, tokom kojeg rezultati nisu pratili entuzijazam.

Junajted je titulu čekao od 1967, sa jedne strane zbog dominantnog Liverpula (11 titula 1973-1990), sa druge zbog internih problema (prvaci su u to doba ipak bili i Everton, Vila, Forest, Arsenal...).

Fudbalski talenat i atraktivnost na Old Trafordu nisu manjkali nikad poslije Drugog svjetskog rata (čak i u jedinoj drugoligaškoj sezoni imali su veću posjetu od svih prvoligaša i odmah su se vratili u borbu za trofeje), ali to nije bilo dovoljno.

Disciplina i povjerenje bili su sastojci koji su klubu nedostajali.

Najveći problem kasnih 80-ih bio je rašireni alkoholizam u timu, koji je tresao neke od najvećih zvijezda (Pol Mekgrat, Norman Vajtsajd).

Ako je njegov prethodnik Ron Etkinson gledao kroz prste, Ferguson nije – na toj dvojici Iraca postavio je standard po kojem će se ponašati gotovo tri decenije: ako se oglušite o klupsku disciplinu, letite iz kluba, bili vi zvezda kao Ins, Kin ili Stam, ili talentovani klinac kao Morison ili Pogba.

Ferguson je odmah iz osnova promijenio klupsku kulturu i uključio se u rad skautske službe, ne samo onog dijela koji prati potencijalne prvotimce, nego i tinejdžere.

Dobro je poznato da je njegova posjeta Gigsovom domu novembra 1987, na Rajanov 14. rođendan, uvela malog Velšanina u Junajtedovu porodicu, koju i dalje predstavlja uspješno na terenu. Izgradio je povjerenje svakog klinca kojeg je sretao na terenima Klifa, jer ih je sve znao po imenu, znao je sve o njihovoj porodici i školovanju.

Napravio je od kluba familiju i bukvalno naučio sve koji u nju uđu da se tako i ponašaju.

To je ukratko suština Junajtedove superiornosti u engleskom fudbalu u eri Premijer lige.

Uz familiju uvijek ide i zaštita – Aleks se nikada nije ustručavao da uđe u sukob sa bilo kim da zaštiti svoj klub i svoje igrače, što mu je tokom karijere donijelo mnoge rivale, ponekad i neprijatelje, a i popriličnu količinu kazni – 15 utakmica suspenzije za pet odvojenih napada na sudije u posljednjih deset godina.

Solidan učinak za čovjeka na čelu kluba koji po mišljenju mnogih rivalskih navijača ima sudijsku protekciju.

Za više od četvrt vijeka Ferguson je stvorio pet odvojenih šampionskih generacija, odkojih je svakako najslavnija ona bazirana na čuvenoj generaciji '92, pobjednicima omladinskog FA kupa prije 21 sezone.

Dva njena člana – Rajan Gigs i Pol Skols – još uvijek su aktivna, Gigs drži manje-više sve rekorde dugovječnosti u Premijer ligi.

Na evropskoj sceni Junajted je u Fergijevoj eri potvrdio i pojačao status supersile, koji ima još od pedesetih, ali malo ko smatra samo dvije osvojene Lige šampiona velikim uspjehom, posebno poslije dva nemoćna finala sa Barsom u prethodnih pet sezona.

Dobar dio te nemoći zasnivao se na neuspjehu u prilagođavanju taktike rivalu.

Fergi i kolege

Taktika je Fergiju za sve to vrijeme najslabija strana i u tom segmentu najvišeutiču njegovi asistenti.

U pohodu na njegovu prvu titulu prvaka Evrope jedan od ključnih faktora bilo je angažovanje Stiva Meklarena (do tada asistent u Darbi Kauntiju), odličnog taktičara, ali bez ikakve harizme.

Za trofej u Moskvi velike zasluge pripadaju Karlušu Keirošu, Portugalcu koji se takođe nije proslavio kao samostalni trener, ali je odlično pročitao Rejkardovu Barselonu i sveo je na nula golova u dva polufinalna meča.

Bez ozbiljne podrške prethodnih sezona imao je velike probleme sa modernim taktikama kontinentalnih ekipa.

Javna je tajna da se Rene Melensten, Holanđanin na funkciji prvog trenera ekipe, pita oko taktike mnogo više od Filana, koji mu je nadređen.

Paralelno sa razvojem desetina igrača Fergi je odgajio i niz trenera, još od svojih škotskih dana – Aleks Mekliš, Gordon Strahan i Vili Miler bili su njegovi igrači u Aberdinu, a tokom posljednjih četvrt vijeka u menadžerski posao ušli su mnogi od važnih igrača Aleksovog Junajteda – Brajan Robson, Stiv Brus, Roj Kin (tri od prva četiri kapitena, svi osim Kantone), Ole Gunar Solšer, Loran Blan, Brajan Mekler, uz pomenute bivše članove stručnog štaba.

Tu su i Roj Kin i Pol Ins, koji su klub napustili poslije sukoba sa Škotom.

Osim svojih bivših saradnika, Ferguson ima odlične odnose sa nizom trenera u vrhunskom engleskom i evropskom fudbalu (redovna procedura sa većinom rivala je flaša vina poslije utakmice) i važi za osobu neobično dostupnu za svaku vrstu pomoći i savjeta.

Škoti su već godinama najbrojnija nacija među menadžerima u Premijer ligi (u posljednje tri sezone više od pola vremena je šest od 20 menadžera bilo iz samog Glazgova), a bukvalno svaki od njih je prvog dana po stupanju na funkciju dobijao poziv od ser Aleksa uz nedvosmislenu poruku – zovi kad god ti je nešto potrebno.

U sezoni koja nailazi u Premijer ligu stižu timovi koje vode sin Fergijevog prijatelja iz mladosti (Malki Makaj, Kardif) i čovjek koji je 1993. podigao prvi pehar Premijer lige za Škota (Stiv Brus, Hal).

Ni teoretičari zavjere ne bi to bolje smislili.

U takvoj gužvi i nije čudo što je sudbina uredila da mu rođenog sina Darena, koji vodi Piterboro, iz druge lige izbaci Kristal Palas, čija je prva zvijezda tatino veliko letnje pojačanje Vilfrid Zaha, ostavljen na pozajmici do kraja sezone.

To nikako ne znači da ne vodi računa o sinu – kada je Daren prije dvije godine dobio otkaz u Prestonu, sljedećeg dana Aleks je iz tog kluba (u nedaleki Preston je i ranije slao igrače na pozajmicu, npr. Dejvida Bekama; igrom sudbine, u tom klubu se završila igračka i počela menadžerska karijera Dejvida Mojsa) vratio tri igrača sa pozajmice.

Dan kasnije svoju dvojicu povukao je imenadžer Stouka Toni Pjulis, koji nije bio Fergijev igrač ili pomoćnik, ali je jedan od mnogih menadžera u ligi koji su vrlo bliski sa njim.

Nasljednik

Priča o nasljedniku počela je da se pojavljuje u doba kada Ferguson još uvijek nije, kako je vrijeme pokazalo, stigao ni do pola karijere u klubu.

Maja 1999. klub je postigao nekoliko uspjeha koji spadaju u istorijske – prvi je i do sada jedini osvojio triplu krunu u Engleskoj (titula, FA kup, LŠ), prvi je stigao do tri duple krune u istoriji (i to u samo šest sezona) i prvi poslije hejselskog izbacivanja donio Engleskoj evropsku titulu (Bazbijeva ekipa je '68 donijela Engleskoj prvu titulu uopšte).

Još važnije od toga, Ferguson je kao čovjek sa jasnim planom, znao šta mora da postigne da bi doživio svoj boravak u Mančesteru uspješnim.

Sistem je postavio brzo, titulu konačno donio 1993, odmah zatim uspostavio je dominaciju u Engleskoj, a poslije dva neočekivana neuspjeha naputu ka finalima (Dortmund '97 i Monako '98) 26. maja 1999. osvojen je ušati pehar na stadionu Kamp Nou, u okolnostima koje su izgledale nestvarno (mada su preokreti zapravo bili lajtmotiv cijele te sezone u svatri takmičenja, a postaće i lajtmotiv Fergijevog Junajteda u cjelosti).

Poslije Šeringamovog i Solšerovog gola u sudijskoj nadoknadi za prelaz iz 0:1 u 2:1, Fergi je samo svojim tvrdim i većini stranih igrača nerazumljivim škotskim akcentom prokomentarisao: „Football. Bloody Hell”!

To je izgledalo kao pogodan trenutak za svođenje računa, pojavile su se priče o vremenu poslije Fergusona.

Te priče prestale su da budu samopuka nagađanja u trenutku kada je Junajted izgledao najjače ikad – u jesen 2001.

U prethodne dvije sezone ekipa je totalno dominirala, osvojila četiri, pa pet kola prije kraja, i uprkos jačanju Arsenala djelovala spremno da prvi put u istoriji engleskog fudbala stigne do četiri vezane titule, pojačana van Nistelrojem i Veronom.

Umjesto toga, prvi put se dogodilo nešto sasvim drugačije – Škot je pod pritiskom emocija izgubio fokus.

Maja 2002. finale Lige šampionaigralo se u Glazgovu, i jedina stvar o kojoj je razmišljao bila je da karijeru u Engleskoj okonča ultimativnim trijumfom na škotskom tlu, u svom gradu.

Prije početka sezone najavio se da se njenom kraju povlači.

To je bio suvišan problem, iako su i oni realni bili dovoljni – Jap Stam je na brzinu prodat zbog čuvene autobiografije (i jednako na brzinu zamjenjen vremešnim Blanom), a Stiv Meklaren je otišao da vodi Midlzbro, pa je mjesto asistenta preuzeo nedorasli Džim Rajan.

Poslije naizmjeničnih talasa dobre i loše igre Junajted je bio na putu da odbrani titulu i stigne do Glazgova, ali je u finišu doživeo totalni kolaps – porazom od Arsenala kod kuće predao im je titulu (sličan scenario kao 1998. godine), a u polufinalu LŠ je bez poraza, ali i pobjede, na gol u gostima ispao od Balakovog Leverkuzena.

Jasno, od odlaska nije bilo ni govora.

Kati, gospođa Ferguson, kratko je prokomentarisala da Aleks ne bi mogao da živi bez fudbala, i stvari su se vratile u normalu. Sa skoro decenijom otklona Ferguson je opisao tu najavu povlačenja kao najveću grešku karijere i dodao da će, kada dan za rastanak stigne, najava stići neposredno pred odlazak.

Ranije ove sezone on je dao jasnu naznaku da u 72. godini bar okvirno razmatra drugačiji nastavak života – izjavom da bi lako mogao sebe da zamisli na direktorskom i ambasadorskom mjestu, u stilu svog starog zaštitnika Bobija Čarltona.

Nikada za tu traniziciju nije postojao pogodniji trenutak.

Sama tema nasljeđa izaziva priličan strah na Old Trafordu, zbog sjećanja na rane sedamdesete.

Kada je ser Mat Bazbi poslije 23 godine potpune kontrole otišao u penziju, nasljednik Vilf Mekginis je radio toliko loše, da ga je natjerao da se vrati na godinu dana.

Kada je opet otišao, Frank O'Farel je potrajao godinu i po, a Tomi Doerti odveo ekipu u drugu ligu, jedini put poslije rata.

U današnjem fudbalu nezamislivo je da Junajted ispadne iz lige, ali bi dvije-tri godine bez trofeja i Lige šampiona za klub takvog statusa bile kataklizmične, zbog finansijskih posljedica koje bi vukle.

Ime nasljednika jedna je od stalnih tema u britanskim medijima već duže od decenije.

Na spisku su se nalazila razna imena, od bivših igrača (ranije Robson, zatim Kin, a sada Solšer i sve češće još uvijek aktivni Gigs) i asistenata (posebno u vrijeme Keiroša), do velikih rivala (Murinjo već dugo, Gvardiola nešto kraće).

Mnogi navijači Junajteda danas, razumljivo, priželjkuju da ekipu u dogledno vrijeme preuzme Jirgen Klop.

Među aktivnim menadžerima u Premijer ligi realno jedina opcija oduvek je Dejvid Mojs.

Škot je po stažu treći u ligi, poslije svog zemljaka i Arsena Vengera, a već poslije dvije sezone u Evertonu pokazao je pun potencijal, izborivši četvrto mjesto u ligi sa izuzetno kratkom klupom i malim budžetom u odnosu na rivale.

Svoj status učvrstio je u narednim sezonama konstantno nadmašujući očekivane rezultate, sa klubom koji jednostavno nema resurse niti jasnu strategiju kako da dođe do njih.

Jasno je da je poslije godina na istom nivou došlo vrijeme da pređe u kvalitetniju ekipu, a Junajted mu na mnogo načina najviše odgovara – ne samo zbog dobrog odnosa sa Fergusonom (odgajio je Runija baš po Fergusonovom receptu, a na suprotnu stranu otišla je grupa kvalitetnih igrača – Hauard, Nevil, Gibson).

Junajted je među timovima iz vrha engleskog fudbala lider u štedljivosti (tačno pola prihoda ide na plate, što je najbolji odnos u ligi), što Mojsu odgovara.

Problem sa momkom iz Birsdena, koji kilometar sjeverno od Fergijevog rodnog mjesta, je što nije vičan rotiranju postave, što je obaveza ako se ide na trofej u više takmičenja.

U Evertonu dugo o tome nije mogao ni da sanja, ali ove sezone su postojali dovoljni resursi, koji nisu korišćeni u punoj mjeri.

Takođe, Mojs je preoprezan sa mladim igračima (Everton je poznat po nizu mladih talenata koji ne dobiju šansu na vrijeme i kasnije završe u nižem rangu), vrlo rijetko im pruža priliku, vjerujući iskusnim i uigranim veteranima.

U klubu kakav je Junajted takav stav ne može da prođe.

Vrijeme koje bi trebalo da provede kao asistent 22 godine starijeg sugrađanina trebalo bi da bude dovoljno da Dejvid Mojs savlada i te lekcije o radu u velikom klubu, koje bi mu omogućile da nastavi seriju trofeja koji stižu na Old Traford.

Jer, teško je zamisliti da bi poslije tolikog čekanja na nasljednika, stari Škot mogao da odabere pogrešnu osobu.

Ronaldo: Hvala za sve, šefe

Među brojnim fudbalerima i trenerima koji su sa nevjericom čuli da se Aleks Ferguson penzionisao, bio je i Kristijano Ronaldo.

Portugalac se putem “Tvitera” zahvalio škotskom stručnjaku napisavši: “Hvala za sve šefe”, uz njihovu zajedničku sliku kada je Ronaldo tek stigao na Old Traford.

Može se reći da je upravo Ferguson od Ronalda napravio jednog od najboljih fudbalera svijeta, nakon što ga je kao tinejdžera doveo iz Sportinga i koncipirao igru tima na njemu.

Ronaldo je prije nekoliko mjeseci izjavio da bi se rado vratio u Mančester i ponovo radio sa Fergusonom.

Mogli bi ponovo da sa rađuju, ali ne kao igrač i trener, jer će Ferguson ostati u Junajtedu kao direktor.

Nedugo nakon toga, oglasio se i peti teniser svijeta Rafael Nadal preko svog “Tviter” naloga.

- Cijela karijera u bobri za tim, za divljenje! Puno sreće na novom poslu - napisao je Rafa.

Poslije 27 godina ser Aleks Ferguson riješio je da okonča trenersku karijeru i postane direktor Mančester Junajteda, potvrdio je klub.

- Odluku da se povučem sam donio poslije mnogo razmišljanja. Nije bila laka odluka, ali ovo je pravo vrijeme za to. Oduševljen sam što ću imati ulogu direktora, jedva čekam - rekao je Ferguson.

Glavni kandidat da ga nasljedi na klupu je menadžer Evertona Dejvid Mojes.

Među drugim potencijalnim nasljednicima su Žoze Murinjo, Jirgen Klop i Manuel Pelegrini.

- Bilo mi je važno da organizaciju napustim kada je u najjačem obliku, i mislim da sam uspio u tome. Kvalitet ovog šampionskog tima i balans u starosti igrača, omogućiće nastavak uspjeha na najvećem nivou, a struktura mladih igrča će da osigura svijetlu budućnost tima. Želim da se zahvalim svim igračim i članovima kluba, sadašnjim i bivšim, na visokom nivou profesionalnosti i posvećenosti koji su pomogli da se ostvare mnogi nezaboravni trijumfi. Bez njihovog doprinosa istorija ovog velikog kluba ne bi bila tako bogata. Kada sam počinjao, imao sam podršku uprave, i ser Bobija Čarltona posebno, dali su mi povjerenje i vrijeme da izgradim fudbalski klub, ne samo fudbalski tim. Protekle decenije porodica Glejzer mi je omogućila da vodim Mančester Junajted na najbolji mogući način. Imao sam ogromnu sreću da radim sa talentovanim i vrijednim povjerenja izvršnim direktorom Dejvidom Gilom. Izuzetno sam im svima zahvalan na tome. Hvala navijačima. Podrška koju ste nam dali tokom godina je bila nevjerovatna. Bila je čast i privilegija imati šansu voditi vaš klub. Pravo je bogatstvo voditi Mančester Junajted - istakao je Ferguson u svom saopštenju.
Ferguson je 1986. godine postao menadžer Junajteda, prvi trofej osvojio je 1990. u FA Kupu, kada je počela era “crvenih đavola” u engleskom fudbalu.

Usljedilo je osvajanje Kupa pobjednika Kupova, Liga Kupa, i prve od 13 titula u Premijer ligi.

Junajted je sa Fergusonom dva puta osvojio i Ligu šampiona, što je prema mnogima jedina blijeda tačka njegove dominacije.

Očekivalo se mnogo više titula u Evropi.

Ipak, nakon što je vratio primat u Engleskoj, koju je prošle sezone preuzeo gradski rival Siti, Ferguson je sebi omogućio da se eventualnim odlaskom, povuče na vrhuncu.

Junajted je zbog pravila njujorške berze obavezan da saopštava javnosti informacije značajne za funkcionisanje kluba, jer svaka veća promjena utiče na vrednost akcija.

Eventualni odlazak Fergusona bi svakako doveo do pada Junajtedovih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.