Od "ribara" do majstora rukometa - hajde da malo učimo od ljudi sa Farskih Ostrva

Dejan Kondić
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Od "ribara" do majstora rukometa - hajde da malo učimo od ljudi sa Farskih Ostrva

BANjALUKA – Porazi reprezenzacije BiH od Farskih Ostrva u baražu za odlazak na Svjetsko prvenstvo još se prepričavaju.

Skloni smo potcjenjivanju, pa će tako prosječan navijač reći ispali su od "tamo nekih ribara". Da li je baš tako. Sigurno da ništa nije slučajno. Potpredsjednik Rukometnog saveza BiH, Vladimir Branković nekoliko dana bio je na Farskim Ostrvima i za "Glas Srpske" ispričao je kako tamo stoje stvari, odnosno kakav odnos ima država prema sportu, pogotovo rukometu, koji je dignut na nivo nacionalnog brenda. Desetogodišnji trud došao je na naplatu. Iskusni rukometni operativac ističe da je uspjeh Farana rezultat dobrog rada, prije svega, kontrolisanog ulaganja novca, jer se tačno zna gdje idu sredstva. Ne teži se "grandioznosti" već funkcionalnosti. Mnogo je više svijesti nego na našim prostorima.

Fakti:

  • Desetogodišnji rad došao na naplatu 
  • Noćni rukomet biće bum
  • Svako selo ima dvoranu 

- Svako selo na Farskim Ostrvima ima svoju dvoranu u kojoj djeca rade fizičko, ne samo rukomet, ali prvenstveno rukomet, zato što im je on nacionalni sport. Sve ulažu u rukomet. Dvorane su skromne. Urađene su od laminirane drvene konstrukcije, imaju po četiri svlačionice, dvije za sudije...Ništa veliko, samo da zadovolji potrebe djece iz određenog sela. A sela im imaju u prosjeku 500 – 1000 stanovnika. U dvoranama su iscrtane sve linije da se mogu igrati svi sportovi, ne samo rukomet. Izgleda konfuzno možda, ali djeca u tim dvoranama svakodnevno treniraju. Odlukom njihovih komuna, kad god nema zakazan ternim u dvorani, djeca u bilo koje doba mogu ući i igrati se u dvorani. One su im širom otvorene. Napravljene su pored škola, upravo, da budu blizu djeci. Tako se djeca privlače na sport. Njima je sport stvar opšte kulture, više treniraju zbog svog tijela, odnosno duha, nego zbog neke finansijske koristi ili egzistencije – počeo je Branković.

Nacionalna dvorana, gdje igra reprezentacija, je nešto posebno.

- Imaju reprezentativnu halu blizu glavnog grada Toršvna, gdje dolaze ljudi sa svih ostrva da bodre reprezentaciju. Svi dolaze u dresovima nacionalnog tima, svi se smatraju dijelom te priče i kompletna hala navija. Prosječna cijena karte je 25 evra, ima i stajanje i vip zone. Gubitak utakmice ne smatraju kao katastrofu, odnosno "smak svijeta", kao što je slučaj kod nas – konstatovao je Branković.

Farani mnogo rade na promociji rukometa.

- Igraju noćni rukomet, gdje djeca nose "drečave" markere, golovi su takođe "drečavi", kao golmani i lopta. Popale neon lampe, kao u diskoteci i samo se vidi kako djeca po mraku trče, daju golove i to im je veoma zanimljivo. Postoje turniri noćnog rukometa, gdje se djeca regrutuju za taj sport. Sela od 1000 stanovnika imaju 200 mladih rukometaša. Što je impozantan broj. RK Borac, recimo, danas nema ni 200 članova – istakao je Branković.

Solidarnost je nešto po čemu se ističu ljudi u državi koja ima 18 ostrva.

- Kad na selu planiraju da njihova ekepa ide na neki turnir, onda ljudi čija djeca treniraju, prave večeri druženja na koje donose hranu, krofne, palačinke, gdje se djeca zabavljaju. Porodično se dolazi, kupuje sve to što se donese i sav prihod ide za finansiranje odlazaka na te turnire. Nije samo stvar finansiranja odlazaka na turnire, već i ljudi koji donose tu hranu na taj način osjete da su dio kluba. Svaki stanovnik sela ima dres lokalnog kluba. Nevjerovatno je koliko oni vole svoje klubove i rukomet kao sport – naglasio je Branković.

Objasnio je i kako funkcioniše tamošnje ligaško takmičenje.

- Seniorska Prva liga ima osam klubova, a druga liga deset. Ženske lige slično. U tim ligama samo deset igrača su profesionalci, dakle primaju platu. Od njih deset, pet je sa Farskih Ostrva. Svi ostali su volonteri, štaviše plaćaju članarinu na godišnjem nivou da bi njihov klub mogao da funkcioniše. Država pare daje klubovima, ne da bi oni isplaćivali plate, već za razvoj infrastrukture. Ne žele da dovode profesionalce u ligu, već forsiraju svoju djecu. Liga nije jaka, jer im djeca odlaze u inostranstvo u "fakultetskom uzrastu", problem im je zadržati igrače. Tada djeca, odnosno ti igrači idu u Dansku ili na Island. Zato ne troše veliki novac na klubove, već na razvoj sporta. Treneri su plaćeni i obezbjeđena im je dobra edukacija. Znanje "kradu" od Islanda i Norveške. Idu na seminare tamo. Treneri po tim programima onda rade sa djecom na Farskim Ostrvima – pojasnio je Branković.

Pričao je dugogodišnji direktor Borca i o uređenju tamošnjeg saveza.

- U Savezu radi desetak ljudi i ima pet volontera. Oni brinu o svemu, prvenstvu, kupovima, turnirima...Koncept je privući što više djece u sportu – rekao je Branković.

U rukometu, kod Farana najvažnija je brzina u igri.

- Fokus je definitivno na brzini, jer nisu visok narod, da tako kažem. Sve nedostatke kompenzuju brzinom. Tri igrača imaju u Bundesligi, pet igrača iz nacionalnog tima Farskih Ostrva igra u Danskoj...Na trening igrači idu iz zabave, drugačije razmišljaju od naše omladine – zaključio je Branković.

 

Filip Jojić

Izdanak Borčeve rukometne škole Filip Jojić jedna je od najvećih ne samo rukometnih, već u globalu, sportskih zvijezda na Farskim Ostrvima.

- Filip je već 11 od ukupno 15 godina, koliko je na Farskim Ostrvima, prvi strijelac tamošnje Prve lige. Njegovo ime upisano je velikim slovima u dvorani u kojoj sam bio. Dao je preko 2000 golova za jedan klub. Igrao je i za reprezentaciju Farskih Ostrva. Sve mi je pokazao. Vodio me je i na neki brod koji košta ko zna koliko, proveo me, ušli smo, niko nas nije zaustavljao. Pitao sam ga: "Kako je ovo moguće"? On mi je rekao: "Moj si gost, vodim te da ti pokažem". Drugi je "kont" tamo. Lagano se živi, niko ne brine. Dugovječni su, zdravi. Baka i djed Filipove supruge imaju 103, odnosno 104 godine. To je zemlja u kojoj se ulazna vrata u kuću ili stan ne zaključavaju, meso se na primjer suši ispred kuće... Imaju nekoliko veoma jakih svjetskih kompanija, ljudi zarađuju ogroman novac, ali svi žive skromno. Djeca, na primjer, svi imaju slične patike, niko ne odskače i već sa 14 godina počinju raditi – rekao je Branković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.