Nebojša Golić za "Glas Srpske": Rukomet mi je dao sve u životu

Rukomet je dio njegove DNK. Porodica Golić iznjedrila je vrhunske ljude i sportiste. Braća Momo i Boro Golić bili su dio ekipe Borca koji je 1976. godine osvojio titulu evropskog šampiona. Iza sebe nisu ostavili samo trofeje već i brojne prijatelje, sjajne priče i uspomene.

Njihovim putem krenuli su i sinovi koji su ostvarili sjajne karijere. Nebojša Golić nije imao dilemu kojim sportom će se baviti iako je bio veoma talentovan i u ostalim.

GOLIĆ: Bio je to logičan slijed. Čim sam rođen, odvelo me u dvoranu "Borik". Tu je bio Borac, ali i "Rade Ličina", pa sam išao na sve moguće treninge. U kući se uglavnom pričalo o rukometu i kozmetici zbog majke. Igrao sam fudbal, košarku, tenis i bio talentovan za njih, a jedno vrijeme sam trenirao paralelno fudbal i rukomet. Ali onda je došlo da se moram odlučiti i odluka je bila laka - rukomet. Počeo sam u tadašnjoj školi "Braća Pavlić" gdje je bila sekcija koju je vodio Nikola Braco Pavlišin koji je bio kućni prijatelj. Ne žalim zbog odluke, rukomet mi je dao puno toga, a najviše sjajne prijatelje i uspomene i puno putovanja širom Evrope pa i odlazak na druge kontinente.

GLAS: Da li je prezime Golić na početku karijere bilo opterećenje zbog uspjeha i pozicija na kojima su bili otac i stric?

GOLIĆ: Vjerovatno je bilo dosta ljubomornih, možda su i pričali, ali kao dijete nisam mislio o tome. Meni je bilo bitno samo da treniram i igram. Na kraju, sve u karijeri sam postigao svojim radom, tako da sam pobio sve te priče i ljubomoru. Mislim da smo Andrej i ja nosili breme naših roditelja, ali smo se izdignuli i napravili odlične karijere, on čak i bolju od mene. Moram da naglasim da su za moj ne samo sportski nego i životni  razvoj sigurno zaslužni otac Momo, stric Boro, pa i brat Andrej. Puno razgovora oko rukometa, detalja, meni je samo pomoglo da budem još bolji. Naravno, ne smijem zaboraviti ni mamu Đurđicu koja mi je bila velika podrška u svemu.

GLAS: Veoma mladi ste dobili šansu da trenirate u prvom timu. Kako je došlo do toga da mladići od 14, 15 godina dobiju šansu?

GOLIĆ: Da nije bio rata, pitanje je da li bismo mi dobili tu šansu. Borac je imao sjajnu mladu generaciju koja je osvojila Kup IHF s trenerom Velimirom Petkovićem. Sve su to većinom bili mladi igrači pred kojima je tek bila prava karijera. Prtina, A. Golić, Jović, Stupar, Knežević, Čop, Maglajlija, Marković i drugi, mogli su još dugo da nose igru Borca. Ali rat ih rasuo. Partizan, Zvezda i evropski klubovi su uzeli većinu, tako da je nas četiri pet mladih priključeno prvom timu.

GLAS: Pamtite li svoj prvi meč?

GOLIĆ: Živjeli smo u Obrenovcu u sezoni 1992/93. Pamtim prvi meč, bio je protiv Dinama iz Pančeva i igrao sam na krilu. Borac je bio u finansijskom problemu,  trajao je već rat, ne znam kako su otac Momo i Miro Bjelić uopšte uspijevali da nam omoguće uslove za trening, mečeve, da putujemo. Mi mlađi nismo razmišljali o tome. Živjeli smo u hotelu, trenirali sport koji volimo, dok u Banjaluci nije bilo struje. Starijima je to već bio problem, nije bilo novca pa su neki zbog toga i napustili klub i onda ne čudi da smo prvi put ispali iz lige.

GLAS: Tih godina ekipa je putovala preko koridora. Kako Vam je to izgledalo? Oko Vas u jednom periodu rat, a idete na utakmice u Jugoslaviju?

GOLIĆ: Uspomene su takve, da se neko ne uvrijedi, da koridorom više ne idem dok se ne napravi autoput, iako nam je u tom periodu bio jedina veza sa svijetom. Taj put mi je i dalje u sjećanju, trajao je pravu vječnost. Putovalo se osam-devet sati do Bačke Palanke, jer smo tamo bili domaćini u Prvoj B ligi Jugoslavije koju smo igrali do moje posljednje sezone 1996/97, često bez svjetala. Koliko god bila teška, ta vremena su nas ojačala i postali smo tim, prijatelji i spremni za sva iskušenja. Više smo vremena provodili sa saigračima nego sa porodicama. Bili smo "osuđeni" jedni na druge. Priča u autobusu, zezanje, kartanje. Onda u Srbiji odigramo po deset mečeva u kratkom  periodu.

GLAS: Tokom rata odigran je i legendarni prvi rukometni Kup Republike Srpske. U velikom finalu Borac je bio bolji od Prijedora, a pehar je uručio tadašnji predsjednik Radovan Karadžić.

GOLIĆ: To je bilo nakon Obrenovca, kad smo prvi put ispali. Mislim da se samo nas četiri ili pet klinaca vratilo u Banjaluku, ali smo od momaka koji su ostali formirali novu ekipu. Finale je bilo zaista teško. Prijedor je stalno vodio, ali smo ih dobili na mladost. Spasio nas je Zlaja Arnautović svojim odbranama, dok je, nažalost, sad pokojni Sale Vidimlić dao devet golova. Prijedor je baš bio jak, sve prekaljeni drugoligaški, iskusniji igrači. Adnan Crnalić je igrao za Crvenku. Naša je prednost bila što su oni dolazili s fronta. Dobijali su 10-15 dana da se spreme, dok smo mi bili mladi i stalno smo trenirali. I kasnije smo s njima vodili velike borbe. Često su znali da nas namuče. Očvrsnuli su nas jer smo igrali protiv starijih , kvalitetnih igrača od kojih se mnogo moglo naučiti.

GLAS: Nakon Borca uslijedio je odlazak u redove još jednog evropskog šampiona, Metaloplastiku. Kako je došlo do tog prelaska?

GOLIĆ: "Kriv" je TV turnir šampiona u Doboju. Nakon rata odigran je prvi turnir na kojem je nastupila ekipa sastavljena od igrača Borca i Sloge. Na njemu je bila i Metaloplastika, pa me tu primijetio Veselin Vujović. Odigrao sam zaista dobro, a naša ekipa je pobijedila CSKA. Mladi momci bez međunarodnog iskustva savladali su odlični ruski tim. Nakon tog turnira Dejan Unčanin je otišao u Vrbas. To je bio odličan potez, otišao je kod trenera koji ga je želio (Jovica Elezović), dobio je veliku minutažu i sve to opravdao na parketu. To mu je bila odskočna daska u karijeri. Spominjem to kao savjet mladima da ne idu za novcem, već  da na početku biraju timove gdje će imati značajniju ulogu. Nakon turnira sam otišao u vojsku, a našu ekipu su naslijedili mlađi igrači jer nas je dosta napustilo klub , pa sam i ja prešao u Metaloplastiku u sezoni 1997/98.

GLAS: Borac je ostao bez praktično čitavog tima.

GOLIĆ: Jeste, otišao je Vunjak, Vidimlić, kum Šarić je "otet" i prešao je u Zvezdu. Bio sam baš ljut na njega što mi nije rekao. Nisam pričao godinu dana s njim, jer mi se nije javio. Bojao se da ću reći ocu, a on Miri Bjeliću za njegov prelazak. Zato kažem da je bio "kidnapovan". Ušao je u auto i otišao bez javljanja. Ali kad smo se vidjeli nakon toga, sve se zaboravilo i nastavili smo da se družimo. U Metaloplastici sam zaista napredovao jer su imali osam juniorskih igrača. Znao sam da ću dobiti šansu. Momci su me odlično prihvatili. Tu sam puno naučio, prve sezone mi je trener bio Veselin Vujović, pa Veselin Vuković. O njima ne treba puno pričati, vrhunski igrači od kojih se sve može naučiti.

GLAS: To je bio prvi odlazak u drugi klub. Često ste isticali kako je otac Momo ostao vjeran Borcu čitavog života. Da li Vam je prelazak teško pao?

GOLIĆ: Nije uopšte. Već sam s Borcem bio u Obrenovcu i Bačkoj Palanci. Prelomio sam to još sa 15 godina. Jednom mi je bilo baš teško u Obrenovcu. Imali smo u dvorani fiksni telefon. Nazvao sam svoje i htio da odustanem, baš sam se isplakao kao dijete. Otac me saslušao i rekao da se smirim, prespavam i razmislim šta želim. I tako je bilo. Prelomio sam da je rukomet moj život i više nisam uopšte razmišljao o tome.

GLAS: Prelazak u Metaloplastiku donio je i prve nastupe za reprezentaciju Jugoslavije.

GOLIĆ: Jeste, počela je i moja reprezentativna karijera. Malo se osjetilo da su nas gledali drugačije što dolazimo iz Bosne, ali u savezu su bili ljudi koji nisu marili za to. Posebno selektori. Gledao se samo kvalitet, a ne ko je odakle. Oni nisu brinuli ko će šta reći, već ako zaslužiš, dobićeš poziv. Mi smo prije prvenstva u Egiptu osvojili zlato na Svjetskom studentskom prvenstvu, i to nakon što smo u finalu dobili Mađarsku. Tad nas je vodio Zoran Tuta Živković, bilo je to super iskustvo.

GLAS: Onda je uslijedila i bronza na Svjetskom prvenstvu.

GOLIĆ: Osvojio sam bronzu spletom okolnosti. Bio sam na širem spisku, a tad je počelo bombardovanje Jugoslavije. Devet dana trenirali smo u Aranđelovcu, momci koji su igrali u domaćoj ligi, dok su oni iz inostranstva trebali da dođu. Ali zbog vazdušne opasnosti savez je odlučio da nema smisla i raspustio ekipu. Vratio sam se u Banjaluku. Ekipa se kasnije okupila i otišla u Veriju na pripreme 21 dan i nakon toga u Kairo. Malo sam se opustio, nema rukometa, druženje s prijateljima, kafica u "Ariji" i tako. A onda je uslijedio poziv. Ekipa je došla ranije da se privikne na uslove i odigrali smo kontrolni meč na kojem se povrijedio Rastko Stefanović. Pokušavali su da ga oporave i nisu uspjeli i onda su zvali mene. Bukvalno sam odmah otišao za Budimpeštu, imao let za Kairo i praktično iz aviona odigrao meč protiv Švedske koji je završen neriješeno. A preko TV-a me bodrila moja raja iz Banjaluke. Ma, ostvarenje sna.

GLAS: Za to prvenstvo se veže i priča o problemima s ishranom.

GOLIĆ: Kad sam došao, odmah je bilo upozorenje da se pazimo hrane i vode i da ni zube ne peremo vodom iz česme. Ali nisu to svi shvatili ozbiljno. Peruničić je pojeo neki burger i imao ozbiljne probleme. Nije igrao ni Daagan Škrbić zbog povrede. I moj cimer Dejan Perić je imao probleme koje je prećutao, ali je sjajno branio u meču za bronzu. Meni nije bilo ništa. Pojeo sam neki sendvič, a i valjda se stomak navikao nakon hrane tokom rata, ha-ha-ha.

GLAS: Kruna svega trebalo je da budu Olimpijske igre, gdje je Jugoslavija ipak ostala bez medalje.

GOLIĆ: Nakon Egipta selektor je trebalo da bude Branislav Pokrajac. Vršen je pritisak na njega da ide Igor Butulija, a Pokrajac je to odbio pa je ekipu vodio Veselin Vujović. Nažalost, dešavanja u državi tada su uticala da tim ne bude maksimalno fokusiran. Uticalo je to da ne osvojimo medalju iako smo, recimo, savladali u četvrtfinalu Francusku, koja će kasnije uz dvije do tri izmjene biti svjetski šampion.

GLAS: Godinu dana kasnije "zaliječili" ste rane novom bronzom na Svjetskom prvenstvu.

GOLIĆ: Na tom prvenstvu sam doživio najteži poraz u karijeri. Odgovorno tvrdim da smo trebali igrati finale, ne kažem da bismo ga dobili, ali smo zaslužili da se borimo za zlato, da nas sudije iz Makedonije nisu oštetile. Istina, dao je i Štefan Lovgren fantastičan gol. Da je šutirao 100 puta, ne bi ono ponovio. Ipak, uspjeli smo da se vratimo nakon poraza u polufinalu i osvojimo bronzu, a dobili smo Egipat sa deset razlike.

GLAS: Iz Metaloplastike ste otišli u Sintelon. Još jedan odličan projekat koji nije u potpunosti ostvario očekivanja.

GOLIĆ: Da je moglo bolje, moglo je. Jedan jedini trofej u sezoni 1999/2000. je Kup Jugoslavije s generacijom u kojoj sam nastupao. Imali smo sjajan tim. Rađenović, Damjanović, Krivokapić, Sudžum, Milinović, Šarić, Nikolić, Malešević, Jelesić... Odlična ekipa, talentovana i poletna, ali nismo se bavili sportskom logistikom. Tadašnji predsjednik Sintelona je želio da sve osvoji na pošten način. Imali su i naši rivali sjajne timove, da to odmah bude jasno, pune iskusnijih igrača, ali su imali i vruće terene, znali su kako da vrše pritisak na sudije i to im je donijelo trofeje. Nama za utjehu ostaju evropski mečevi. Igrali smo polufinale Čelendž kupa (Kup gradova) u kojem su samo te godine igrali Nijemci i Francuzi. U polufinalu nas je zaustavio Valjadolid. Malo je nedostajalo da nadoknadimo veliki zaostatak iz prvog meča. Za njih je igrao Raul Gonzales, sadašnji selektor Srbije, pa Romero. Imali smo i četvrtfinale Kupa kupova protiv Ademar Leona za koji su igrali Entrerios, Romero, Rus Krivošljikov, dok je Kadenjas bio trener.

GLAS: Nakon Srbije prvi angažman je Bundesliga i odlazak u Veclaru.

GOLIĆ: Bundesliga je uvijek bila top. Imaju sjajan mentalitet, odlično su organizovani. Ne čudi što bismo mi rukometaši sva važna takmičenja dali njima da organizuju. Od finala Lige šampiona do evropskih i svjetskih prvenstava. Dvorane su im pune, imaju kulturu dolaska na sport porodično. Kad sam došao, tim je vodio Velimir Petković, inače moj prvi trener. Kod njega sam počeo da treniram 1987. godine. Najviše me naučio, ali sam od njega dobio i najviše kritika. To je normalno. Veclar je uvijek težio da bude u sredini. Bili smo ograničeni budžetom. U moje vrijeme bili smo poluprofesionalni klub. Pet ili šest profesionalaca, ostalo ljudi koji su radili i trenirali. Ali uprkos tome, uvijek smo bili u sredini. Imaju sad tri-četiri puta veći budžet, ali to nije garancija uspjeha. Njima je tad bio cilj da ugoste najbolje ekipe i omoguće gledaocima da vide najkvalitetnije rukometaše svijeta.

GLAS: Po čemu najviše pamtite boravak u Veclaru? Proveli ste tamo šest godina, dugo bili najbolji strijelac sa 856 golova.

GOLIĆ: Stekao sam puno prijatelja. Sjajno uređena zemlja, ali ne bih mogao u njoj da živim. Kad sam došao, trebalo je da naslijedim Markusa Baura. Najbolji igrač koji je otišao u Lemgu s kojim je kasnije postao šampion Njemačke. I dolazi neki mladić Jugosloven da ga zamijeni. Znaš kako nas gledaju tamo, ha-ha, posebno u tom kraju. Ali od starta sam zaigrao odlično. U drugom meču dam 14 golova Valau Masenhajmu i to baš našem Đorđiću i zavole me svi. Ostao sam šest godina iako sam imao ponude da idem u kvalitetnije timove. Ali našao sam mir. Mnogo sam napredovao i promijenio stil igre. Dok sam kod nas više razigravao saigrače, u Bundes ligi sam više probijao, postao sam strijelac. Vidiš šta se traži i možeš to. Onda sam dobio priznanje za najboljeg srednjeg beka, igrao sam Ol star meč, na šta sam ponosan. Petković je bio najbolji trener Bundeslige. Ostavio sam trag u klubu i danas tamo imam prijatelje. Šef, kako ga ja zovem, Rajner Docauer i danas piše, zove. Bio je igrač, trener, predsjednik, vodio je klub s malim budžetom do odličnih rezultata. Mi smo na polusezoni stalno već obezbijedili opstanak sa 18-20 bodova.

GLAS: Uslijedio je povratak u Banjaluku, nešto što ste i sami stalno nagovještavali.

GOLIĆ: Imao sam problem s leđima. Doktor Peharec u Puli mi je puno pomogao jer nisam bio za operaciju. A onda mi je otac preminuo, Veclar zbog povrede nije dao novi ugovor i vratio sam se kući. Trenirao sam sa Borcem, brat Andrej je već radio kao menadžer, imao je neke ponude za mene, ali sam želio da budem uz majku. Tako sam 1. oktobra potpisao ugovor i odigrao dobru sezonu do povrede u Visokom. Povrijedio sam šaku i onda čekaj oporavak. Do tog momenta ekipa se borila za prvo mjesto, mislim da smo tu pobijedili, da bismo bili prvi. Bili smo homogena, prava ekipa, a onda se nešto desilo u nastavku. Sve se razvodnilo, sezona je postala baš loša. Završili smo šesti ili sedmi. Trener Abas Arslanagić je smijenjen i sve se raspalo. Na kraju sezone dobio sam ponudu uprave koja mi je praktično značila da se na mene više ne računa. Teško mi je palo, svakako.

GLAS: Ostali ste ipak u BiH, prešli ste u sarajevsku Bosnu.

GOLIĆ: Otišao sam u Bosnu samo da bih bio bliže kući. Svaki vikend sam dolazio i to je jedini razlog što nisam opet otišao vani. Bilo je ponuda, ne vrhunskih, ali veoma dobrih. S Bosnom sam igrao četvrtfinale Kupa kupova, zatim Ligu šampiona. I onda je uslijedio kraj karijere zbog povrede.

GLAS: U tom periodu posvetili ste se trenerskom pozivu.

GOLIĆ: Vratio sam se da radim s djecom. Bila je tu škola Cepelin koju su osnovali Knežević, Prtina, Stupar i Đukić, u dogovoru s njima kum Šarić i ja smo preuzeli školu i promijenili naziv u "Golić-Šarić". Želio sam da im prenesem znanje. Ali 2013. godine Borac je baš bio u lošoj situaciji. U Gradskoj upravi je bio sastanak na koji su pozvane legende kluba, kao i mi igrači koji smo ostavili trag kako bi se pronašlo rješenje.

GLAS: U tom momentu postavljeni ste za v.d. direktora kluba.
GOLIĆ: Iskreno, nisam znao u šta se upuštam. Želio sam da pomognem svom klubu, da radim u sportskom sektoru. Međutim, nije htio da bude direktor, povjerili su meni to mjesto. Ušao sam srcem, pomalo i naivno. Bio sam mlad i nezreo, a imao sam viziju kako to treba da bude i da se organizuje. Ali problemi su bili ogromni. Dug je bio preko dva miliona, a izostala je i obećana podrška. Nakon godinu i po dana povukao sam se jer mi je zdravlje bilo opasno pogoršano.

GLAS: U tom periodu bilo je dosta dobrih poteza. Klub je osvajao trofeje uprkos finansijskoj krizi, došao je i Ratko Nikolić, što je bilo dobro za imidž kluba.

GOLIĆ: Rukometaši su sačuvali klub. Pristali su na manja primanja, jer su shvatili situaciju u kojoj se nalazimo, lako smo se dogovorili. Borac im je mnogo dao i oni to nisu zaboravili. Nisam ih lagao i taj pošten odnos nam je donio duplu krunu. Samo oni, ljudi u tadašnjoj upravi i ja znamo šta smo sve prošli  i kakvi su bili problemi. Bilo je, naravno, nervoze zbog finansija jer su oni imali porodice, ali to se na parketu nije osjetilo. Ratko je došao kao moj prijatelj ispod svake cijene i mnogo nam pomogao. Ali ajde ti sad objasni da si doveo kapitena reprezentacije Srbije na drugarskoj osnovi. Htjeli smo da pokrenemo lijepe stvari, jer se o Borcu samo ružno govorilo, ali nismo uspjeli zbog finansija.

GLAS: Kasnije ste bili trener i koordinator mlađih selekcija.

GOLIĆ: Imali smo zaista uspjeha. Borac 2 se tad nije takmičio u Prvoj ligi. Priključili smo igrače iz naše škole "Golić-Šarić" i dali ime ORK Borac i igrali prvu ligu. Digli smo mlađe kategorije koje su počele da ostvaruju dobre rezultate. Tad sam bio koordinator i uz pomoć saradnika trenera (D. Knežević, Mikić, Garić, Međedović, N. Bijelić) koji su svi prošli Borčevu školu, što je jako bitno, te uz moderniji pristup radu. Došle su i prve titule, a onda smo izašli i u Evropu. Od ekipe koja je gubila od vršnjaka u BiH, došli smo do toga da smo ih pobjeđivali, a onda da smo hvatali priključak s evropskim timovima. Puno turnira smo imali van naših granica i odmjeravanja s boljim protivnicima, što je i nas podiglo na viši nivo. Moram naglasiti da smo imali veliko razumijevanje roditelja koji su nam puno pomogli u organizaciji putovanja i hvala im na tome. Sad, sa ove distance, mogu da napomenem da sam možda malo bio i prestrog trener. Ali trudio sam se da ih odgajam kao što su mene moji treneri i ovom prilikom im zahvaljujem na pravoj edukaciji u svakom smislu te riječi. Kao igrač nisam volio prestroge trenere i znao sam, istina rijetko, da im odgovorim. A onda sam se u nekim momentima pronalazio u njima, ha-ha. Momci koje smo trenirali, edukovali mi to nisu zamjerili. I danas mi zahvale i kažu da ih je to očvrsnulo i priviknulo za seniorski tim. Na to smo ponosni, da smo osposobili igrače koji su odmah mogli da uđu u sistem prvog tima.

 

Muzika

GLAS: Njemačka Vam je bila baš dobra i da ostvarite neke druge želje.

GOLIĆ: Obožavam muziku, a Frankfurt je bio blizu gdje su bili sjajni koncerti. Slušao sam tu Erika Kleptona, Stinga, Bi Bi Kinga, baš volim bluz. Sjećam se da sam nazvao svoje nakon tog koncerta i u zanosu rekao sam: "Mogu sad i da umrem". Otac me prekorio, kaže: "Šta ti je, šta lupaš?" Bio je tu i Džo Koker. Sad je to pristupačnije ako imaš novca, ali onda je bilo teže otići na te koncerte.

 

Prijatelji za život

GLAS: Rukometaši ističu da im je ovaj sport donio i velika prijateljstva.

GOLIĆ: Tako je i u mom slučaju, osvajači Kupa evropskih šampiona su mi kao očevi. Takođe, sa igračima koji su osvojili Kup IHF, sa većinom sam u odličnim odnosima iako su neki i puno stariji od mene, moju generaciju da ne spominjem. Kum sam sa Danijelom Šarićem. Zajedno smo od 1993. godine kad je došao u Banjaluku. Imamo i zajedničkog prijatelja u Bačkoj Palanci. To je Branislav Beli Šobot koji je nadimak dobio po Zdravku Rađenoviću. On nas je prihvatio još kad smo kao klinci dolazili igrati drugu ligu s Borcem. I danas se družimo. Rukomet i RK Borac, kao i reprezentacija i ostali klubovi gdje sam igrao, su mi dali sve u životu, izveli na pravi put i stvorili čovjeka. Ako smijem tako reći za sebe.

 

Srbija

GLAS: Srbija je na novom početku. Šta se može očekivati na Evropskom prvenstvu?

GOLIĆ: Nervira me to "novi početak". Zeznuti smo kao narod i to je naš problem. Ego, sujeta, svi sve znaju i to nam se obije o glavu. Nije mi jasno da igrač može igrati kvalitetno u klubu, a ne u reprezentaciji. Tamo igraš sa Šveđaninom, a ovdje sa svojim ljudima. Imaš igrače u vrhunskim timovima, sad eto imaju i vrhunskog trenera. Raulu Gonzalesu želim svu sreću, a da bi uspio, mora da nam promijeni "glavu". Ako to uspije, onda će napraviti rezultat. Ono što bih napomenuo, da se ne diže euforija kad se ostvari jedan dobar rezultat. Treba puno raditi i što manje dizati euforiju. Ono što mi se sviđa je da je novi selektor radio s mlađim kategorijama i njihovim trenerima. To je nešto što je dobro, treba pohvaliti da se želi napraviti sistem. Zato mu i želim sreću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.